Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1516/06 (K. A. i B. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Prenos stanarskog prava
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1516/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1516/06, rješavajući apelaciju Kosane Antunović i Branke Mitermajer, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kosane Antunović i Branke Mitermajer podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-803/05 od 4. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

1. Kosana Antunović i Branka Mitermajer (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje je u vrijeme podnošenja apelacije zastupala Merdžana Škaljić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 26. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-

803/05 od 4. aprila 2006. godine.

2. Prednica apelantica, Zdravka Antunović, bila je nositeljica stanarskog prava na stanu na Trgu međunarodnog prijateljstva broj 2/IX u Sarajevu. Za vrijeme ratnih sukoba prednica apelantica je napustila stan da bi ga vratila 2001. godine, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Nakon vraćanja stana, prednica apelantica je pokrenula postupak njegovog otkupa. Zbog zdravstvenih razloga, prednica apelantica je otišla na liječenje u inozemstvo, a apelantici Branki Mitermajer u Općinskom sudu u Beogradu ovjerila je punomoć broj 452/02 21. januara 2002. godine na osnovu koje je može zastupati u postupku otkupa predmetnog stana.

3. Apelantica Branka Mitermajer je potpisala ugovor o otkupu stana sa nosiocem prava raspolaganja na stanu Institutom za ocjenu radne sposobnosti Sarajevo 4. marta 2002. godine, čiju nadovjeru je izvršilo Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 21. marta 2002. godine.

4. Prednica apelantica je umrla 24. marta 2002. godine. Na osnovu Rješenja Općinskog suda II Sarajevo broj O: 1830/02 od 3. oktobra 2002. godine apelantice su proglašene presumptivnim nasljednicama.

5. Nakon smrti prednice apelantica, nosilac prava raspolaganja na stanu nije htio okončati proceduru otkupa stana, pozivajući se na član 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), smatrajući da apelantice nemaju pravo da traže okončanje postupka otkupa stana, jer je prednica apelantica bila jedini nosilac stanarskog prava bez drugih članova porodičnog domaćinstva.

6. Zbog ovog razloga, apelantice su tužbom pokrenule parnični postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj P-2454/02 od 23. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1317/04 od 16. februara 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica. Konačnom presudom Vrhovnog suda broj Rev-803/05 od 4. aprila 2006. godine, čija je ustavnost predmet postupka pred Ustavnim sudom, odbijena je revizija apelantica.

7. U obrazloženju apelacijom osporene presude Vrhovnog suda je navedeno da se radi o apsolutno ništavom ugovoru, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je ugovor suprotan pozitivnopravnim propisima. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da inozemna punomoć, osim ovjere u nadležnom organu strane države, mora imati i posebnu nadovjeru nadležnog organa države iz koje potvrda potječe u vidu pečata Apostille. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelantica da ova nadovjera nije potrebna, jer je uspostavljen „pravni promet“ sa tadašnjom Saveznom republikom Jugoslavijom, te da je Pravobranilaštvo izvršilo nadovjeru ugovora, čime je potvrdilo njegovu zakonitost.

8. U svojoj apelaciji apelantice ističu da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantice vide u činjenici da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud smatra da je apelacija nedopustiva, jer je prima facie neosnovana zbog sljedećih razloga:

10. Predmetni slučaj tiče se pitanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana u smislu Zakona o prodaji stanova s obzirom na to da je ugovor o kupoprodaji stana potpisala opunomoćenica kupca koja ima njegovu punomoć što ju je ovjerio inozemni sud. Apelantice nisu „kupac“ predmetnog stana, već je jedna od njih, Branka Mitermajer, opunomoćenica kupca. U tom svojstvu one ne mogu biti zaštićeni nosioci imovinskih prava u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, pošto je „kupac“ stana umro, a apelantice su rješenjem nadležnog suda proglašene presumptivnim nasljednicama, one bi mogle tvrditi da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju samo ako bi dokazale da, prema zakonu, imaju opravdan imovinski interes, tj. tzv. imovinsko očekivanje koje je zaštićeno po sili zakona.

11. Da bi to bio slučaj, Ustavni sud bi morao doći do zaključka da je ugovor o otkupu stana zakonski valjan kako bi prava i obaveze iz njega mogli preći na apelantice. Naime, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom, ukazuje da je u slučaju otkupa/privatizacije stanova u državnom vlasništvu nužan moment zaključenja ugovora o kupoprodaji stana, a ne podnošenje zahtjeva nadležnom subjektu za otkup stana (AP 1129/04 od 17. januara 2005. godine, tačka 30). Ukoliko nosilac stanarskog prava ili član njegovog domaćinstva nikako ne zaključe ili zaključe, ali na nezakonit način, ugovor o otkupu stana, ne može se smatrati da „imovinska prava i obaveze“ iz ugovora prelaze na nasljednike u slučaju smrti nosioca stanarskog prava ili člana njegovog domaćinstva. U tom slučaju nasljednici, po sili zakona, nemaju opravdan imovinski interes i njihov zahtjev je inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, tj. Evropskom konvencijom ratione personae. Prema tome, Ustavni sud će preispitati presude nižestepenih sudova u smislu da li su nižestepeni sudovi arbitrarno primijenili pozitivne propise.

12. Ustavni sud ukazuje da su, u vezi sa legalizacijom inozemnih javnih isprava, važila dva propisa. S jedne strane, od 1962. godine važila je Haška konvencija o ukidanju legalizacije javnih isprava od 5. oktobra 1961. godine („Službeni list FNRJ“ broj 10/62). S druge strane, važio je Zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu iz 1973. godine („Službeni list SFRJ“ broj 6/73). Na osnovu ovog zakona bila je potrebna tzv. potpuna legalizacija inozemnih javnih isprava. Potpuna legalizacija podrazumijeva proceduru koja se sastoji kako od nadovjere javne isprave u državi iz koje javna isprava potječe, tako i od nadovjere domaćih organa. Haška konvencija o ukidanju legalizacije javnih isprava predviđa „pojednostavljenu legalizaciju“, prema kojoj je bila potrebna samo nadovjera nadležnog organa putem tzv. pečata Apostille u državi iz koje javna isprava potječe. Zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu važio je za sve države koje nisu bile potpisnice Haške konvencije o ukidanju legalizacije javnih isprava.

13. Ovi propisi, po osnovu člana 2. Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine, i dalje su na snazi. Na osnovu člana 2. stav 4. Haška konvencija o ukidanju legalizacije javnih isprava ima supsidijaran karakter, tj. primjenjuje se samo ukoliko države nemaju, inter alia, „međudržavne ugovore“ kojim se ova materija regulira na drugi način. Bosna i Hercegovina ovakvu vrstu ugovora sa Saveznom republikom Jugoslavijom nije imala sve do 2005. godine, kada je ratificirala Ugovor o međunarodnoj pomoći u građanskim i krivičnim predmetima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ - Međunarodni ugovori, broj 11/05). Ovaj ugovor u članu 21. predvidio je oslobađanje od legalizacije javnih isprava ukoliko one imaju potpis i službeni pečat. Do tada za javne isprave iz Savezne republike Jugoslavije važila je tzv. pojednostavljena legalizacija prema Haškoj konvenciji o ukidanju legalizacije javnih isprava.

14. U konkretnom slučaju predmetni ugovor o kupoprodaji stana je potpisan 2002. godine. Prema tome, u vrijeme potpisivanja punomoć kupca morala je ispunjavati formalne uvjete iz Haške konvencije o ukidanju legalizacije javnih isprava, koja je u članu 4. stav 1. zahtijevala nadovjeru putem pečata Apostille. Apelanticina punomoć nije ispunjavala ovaj uvjet. Prema tome, sudovi su sasvim tačno utvrdili da je ugovor sastavio opunomoćenik čija je punomoć bila „nezakonita“. Samim time i potpis opunomoćenika na ugovoru nije uživao potrebni legalitet zbog čega je ugovor protivan pozitivnopravnim propisima, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

15. Apelantica, međutim, smatra da se ovaj formalni propust „legalizirao“ činjenicom da je ugovor ovjerio nadležni kantonalni pravobranilac. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je Pravobranilaštvo poseban državni organ, koji preduzima mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovine i imovinskih interesa (Zakon o pravobranilaštvu – prečišćeni tekst; „Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 12/01, 20/02) u ovom slučaju Kantona Sarajevo, jer se radi o imovini tog kantona koja treba u konkretnom slučaju da pređe u privatno vlasništvo putem kupoprodajnog ugovora. Pravobranilaštvo, međutim, ne odlučuje o zakonskoj valjanosti u smislu sudske vlasti, već samo brani interese jedne strane u postupku, pa čak ima i funkciju zastupnika. Prema tome, činjenica da je Kantonalno pravobranilaštvo dalo odobrenje za kupoprodajni ugovor ne isključuje nadležnost suda da, u slučaju pokretanja postupka, utvrđuje da li je ugovor zaista pravno valjan. U tom slučaju ovjera Pravobranilaštva može biti samo indicija sudu da se radi o valjanom ugovoru, ali ne može imati obaveznu snagu. Prema tome, konačnu riječ može dati samo nadležni sud.

16. Konačno, apelantice su se pozvale na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 389/04 (od 23. marta 2005. godine), smatrajući da se pravni stav iz ove odluke može primijeniti i na njihov slučaj. Ustavni sud, međutim, smatra da se predmetni slučaj i slučaj iz predmeta broj AP 389/04 razlikuju u bitnim stvarima koje opravdavaju stav Ustavnog suda da ne slijedi praksu iz predmeta broj AP 389/04. Naime, u predmetu broj AP 389/04 radi se o zaključenom ugovoru o darovanju, prema tome, prometu nekretnina, kao što je i slučaj apelantica. Također, u oba slučaja postoji formalni nedostatak ugovora. U predmetu broj AP 389/04 jedna od ugovornih strana nije ovjerila svoj potpis u nadležnom sudu, kako to zahtijeva član 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91, te „Službeni list RBiH” br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94), a u predmetnom slučaju postoji nedostatak u smislu valjane punomoći za potpisivanje ugovora. U predmetu broj AP 389/04 Ustavni sud je smatrao da ovaj nedostatak nije „fatalan“ za zakonsku valjanost ugovora, jer je zakonodavac u stavu 4. ovog zakona, koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora (1982. godine), napravio izuzetak, pa je oslobodio ugovorne strane od ovjere svojih potpisa u nadležnom sudu ukoliko je, inter alia, ugovor u pretežnom dijelu ili u cijelosti ispunjen. Sud je zaključio da se ovaj izuzetak može primijeniti na slučaj, jer je ugovor ispunjen u cijelosti (tačka 26). Prema tome, Ustavni sud je, dovodeći u vezu ovaj izuzetak iz stava 4. člana 9. Zakona o prometu nekretnina sa čl. 70. i 103. Zakona o obligacionim odnosima, smatrao da ugovor nije suprotan pozitivnim propisima. Za razliku od ovog slučaja, u predmetnom slučaju opunomoćena apelantica je zaključila ugovor u 2002. godini, a u to vrijeme Zakon o prometu nekretnina nije predviđao bilo kakav izuzetak u vezi sa formalno nevaljanom punomoći jedne od ugovornih strana. Prema tome, Ustavni sud ne vidi mogućnost da primijeni ovu praksu i izuzetke po osnovu člana 70. Zakona o obligacionim odnosima na predmetni slučaj.

17. Na kraju Ustavni sud zaključuje da je propisana obavezna forma nadovjere pečatom Apostille nužna radi poštivanja principa državnog suvereniteta i pravne sigurnosti, jer Bosna i Hercegovina tim pečatom na stranoj javnoj ispravi dobiva jamstvo druge države da se radi o nadležnom organu i originalnom potpisu službenog lica određene države, čime se, ujedno, štite i pravni interesi drugih strana u postupcima, koji mogu biti subjekt pravnog prometa sa licem posjednikom ovjerene javne isprave. Prema tome, postoji sasvim opravdan javni interes za tom procedurom i formalnostima za koje Ustavni sud ne smatra da su pretjeran teret. Konačno, ovi uvjeti su propisani zakonom, tj. jednom relativno poznatom međunarodnom konvencijom, koja je objavljena u službenim novinama, te dostupna javnosti. Nepoznavanje tog propisa škodi i nikoga ne oslobađa posljedica njegovog nepoznavanja (ignorantia juris non excusat, ignorantia legis neminem excusat).

18. Na osnovu navedenog, Ustavni sud potvrđuje stav nižestepenih sudova da je sklopljeni ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Pravni stav nižestepenih sudova nije bio arbitraran. S obzirom na to da je ugovor ništav, on ne proizvodi pravne posljedice. Samim tim apelantice, u svojstvu presumptivnih nasljednica umrle, nemaju „opravdano imovinsko očekivanje“, jer im to zakon ne garantira. Prema tome, one ne mogu tvrditi da je njima povrijeđeno imovinsko pravo u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić