Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1867/06 (Š. H.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1867/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica, Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1867/06, rješavajući apelaciju Šefćeta Hajrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefćeta Hajrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-980/04 od 28. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-91/04 od 9. septembra 2004. godine, i Presude Suda za središnju zonu grada Mostara, broj P-41/02 od 7. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefćet Hajrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 27. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-980/04 od 28. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-91/04 od 9. septembra 2004. godine, i Presude Suda za središnju zonu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud), broj P-41/02 od 7. januara 2004. godine.
2. Presudom prvostepenog suda, broj P-41/02 od 7. januara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-91/04 od 9. septembra 2004. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže Ekrem Kadribegović (u daljnjem tekstu: tuženi) da postupi po projektu i dogovoru, te izvrši ugradnju bravarije na vrata, prozore i podove o svome trošku, odnosno da mu, umjesto toga, isplati iznos od 17.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. februara 2002. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. Istom presudom, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.293,60 KM
3. Prvostepeni i Kantonalni sud su u obrazloženju presuda naveli da je na osnovu svih provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant od tuženog naručio izradu projektne dokumentacije za AL PVC otvore (prozore i vrata), te da je tuženi postupajući po narudžbi, za poslovno-stambeni objekat apelanta, ovu projektnu dokumentaciju i izradio. Cijeneći nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, redovni sud navode da iz istog proizilazi da su opisi iz projektne dokumentacije sa dostavljenim uzorcima u skladu sa projektnom dokumentacijom, te da je izvedena bravarija u skladu sa opisom iz projektne dokumentacije. Nadalje, radove na ugradnji otvora na poslovno-stambenom objektu apelanta, prema utvrđenju sudova, izvodio je Hajdar Đuliman –
Hakija, vlasnik firme „Staklorad“, dok je tuženi bio samo posrednik između apelanta i Hajdara Đulimana kao izvođača radova utoliko što je sa izvođačem radova ugovarao izradu i ugradnju AL PVC otvora prema već postojećoj projektnoj dokumentaciji. Ovu činjenicu je potvrdio i sam Hajdar Đuliman u svom iskazu, datom u svojstvu svjedoka. Dakle, imajući u vidu provedene dokaze, prvostepeni i Kantonalni sud su zaključili da isti ne potvrđuju navode iz tužbe da je tuženik izvodio radove na ugradnji otvora na poslovno-stambenom objektu apelanta, niti je apelant dokazao da je sa tuženim zaključio ugovor o građenju, u smislu člana 630. stav 2. ZOO-a. S obzirom na navedeno, sudovi su zaključili da provedeni dokazi ne ukazuju da se šteta na predmetnom stambenom objektu može dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa aktivnostima tuženog kao projektanta. Naprotiv, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, utvrđeno je da su nedostatci na stambeno-poslovnom objektu evidentni zbog toga što predmetni AL PVC otvori nisu stručno izrađeni i ugrađeni i da ne može postojati odgovornost tuženika za štetu kao projektanta, s obzirom da je šteta nastupila kao posljedica nestručne izrade i ugradnje AL PVC otvora. Zbog svega navedenog, apelant je odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom, a odluka otroškivima postupka utemeljena je na odredbama člana 383, 386 i 387 ZPP-a.
4. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-980/04 od 28. marta 2006. godine, odbio reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u cijelosti prihvata zauzete stavove nižestepenih redovnih sudova, konstatujući da su uz pravilnu primjenu odredbe člana 644.ZOO-a, pravilno postupili kada su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom. Također,Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi dali jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud, dodajući da se u konkretnom slučaju radi o manjim nedostatcima na poslovno-stambenom objektu apelanta, a ne nesolidnosti koja ugrožava stabilnost i sigurnost objekta, što je, kako smatra ovaj sud uslov za odgovornost tuženog kao projektanta. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravni stav utemeljen na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ne obrazlaže detaljnije u čemu vidi kršenje svih navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je do povrede navedenih ustavnih prava došlo jer su bitne i odlučne činjenice nepravilno i nepotpuno utvrđene. Naime, navodeći slijed događaja koji su prethodili izvođenju građevinskih radova i postupku okončanom pobijanim presudama, apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku okončanom pobijanim presudama i predlaže da se njegova apelacija usvoji i naloži redovnim sudovima da donesu pravičnu i na zakonu zasnovanu presudu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i proizvoljno utvrdili činjenično stanje. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev apelanta odbili kao neosnovan. Naime, prvostepeni sud je, nakon što je iznio sadržinu svih dokaza koji su provedeni na glavnoj raspravi, što uključuje i saslušanje svjedoka i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, detaljno obrazložio svoj zaključak da tuženi kao projektant nije odgovoran za štetu nastalu na stambeno-poslovnom objektu apelanta. Naime, prvostepeni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je tuženi kao vlasnik projektanskog biroa „Arten“, izradio kompletnu projektnu dokumentaciju za apelantov stambeno-poslovni objekat, a između ostalog i za ugradnju AL PVC otvora na zgradi. Utvrđeno je, također, da između apelanta i tuženika nije zaključen pismeni, a ni usmeni ugovor o izradi i ugradnji AL PVC otvora na zgradi, te da navedene radove nije ni izveo tuženi već izvođač radova „Staklorad“, a da je tuženi bio samo posrednik između tužitelja i izvođača radova koji ih je doveo u vezu radi pregovaranja o zaključenju ugovora o izvođenju radova. U vezi navedenog, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je nastupila šteta zbog pogrešno izvedenih radova izrade i ugradnje bravarije na poslovno-stambenom prostoru apelanta. Ovakav zaključak provostepenog suda su potvrdili kao ispravan i Katnonalani i Vrhovni sud, o čemu su dali vrlo detaljna i jasna obrazloženja, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno primjenio važeće materijalno-pravne propise. Pored toga, Vrhovni sud se pozvao i na odredbe člana 618. u vezi sa članom 641. ZOO-a kojim je propisano da za nedostatke na ugovorenom poslu te štetu nastalu izvršenjem posla suprotno dogovoru odgovara izvođač radova, a ne posrednik.
11. Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama dali detaljne i jasne razloge zbog kojih nije bilo moguće utvrditi da postoji bilo kakva uzročno-posljedična veza imeđu radova tuženog i nastale štete, zbog čega nisu mogle biti primijenjene odredbe člana 644. stav 3. ZOO-a o odgovornosti tuženog kao projektanta u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da su zaključci sudova u svim osporenim odlukama detaljno i jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanta osporenim presudama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti oni koje je apelant isticao u žalbi protiv prvostpene odluke, a zatim i u reviziji protiv drugostepene presude, a o tim navodima su se, kako je navedeno, detaljno izjasnili drugo i trećestepeni sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelant se također žali da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju cio postupak, od podnošenja tužbe do donošenja konačne odluke Vrhovnog sud, trajao četiri godine, jedan mjesec i sedamnest dana. Polazeći od činjenice da je apelant pokrenuo postupak radi naknade štete, da je u tužbi predložio provođenje dokaza, te da je prvostepeni sud radi što objektivnijeg i potpunijeg utvrđenja činjeničnog stanja odredio i proveo dokaz vještačenja na okolnosti utvrđivanja uzroka nastanka štete, da je vještak dao nalaz i mišljenje koji su strankama u postupku dostavljeni, po mišljenju Ustavnog suda, rok od nešto više od četiri godine za donošenje tri meritorne odluke u postupku koji se vodio na tri sudske instance, u konačnici nije izvan razumnog roka. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva mutatis mutandis na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: [...] Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku [...]. Stoga, Ustavni sud smatra da donošenje konačne odluke u vremenskom razdoblju od nešto više od četiri godine, nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je ukupna dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
13. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
14. Apelant također navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
Ostali navodi
15. U vezi navoda apelacije koji se odnose na povredu prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenih članova, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili apelantove navode. Stoga je Ustavni sud odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić