Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1912/06 (S. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1912/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1912/06, rješavajući apelaciju Slave Milošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slave Milošević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-189/05 od 12. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slava Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnijela je, 3. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-189/05 od 12. aprila 2006. godine.
2. Apelantica je, 19. maja 2004. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu. Osnovni sud) protiv AD „Borac“ Preduzeće za trgovinu i ugostiteljstvo Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate novčanih potraživanja, duga iz radnog odnosa, i to 50% neisplaćenog iznosa plate po Ugovoru o radu za period od 1. februara do 30. oktobra 2003. godine u iznosu od 1.157,00 KM, naknada plate za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za 2001, 2002. i 2003. godinu u iznosu od 694,20 KM, i duga po osnovu nezakonitog otkaznog roka u iznosu od 462,80 KM, što ukupno iznosi 2.047,30 KM. Apelantica navodi da je bila prisiljena da potpiše Odluku o otkazu Ugovora o radu iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, broj 104/03 od 1. novembra 2003. godine, i saglasnost kojom je izjavila da je saglasna sa otkazom Ugovora o radu, uz obavezu tuženog na isplatu otpremnine kao i da nema nikakvih potraživanja od tuženog, te da stoga neće podnositi nikakve tužbe nadležnom sudu. Osnovni sud je Presudom, broj P-116/04 od 24. januara 2005. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelantice i naložio tuženom da joj na ime duga isplati iznos od 2.047,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa sve do isplate i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1217,50 KM. Osnovni sud je istom presudom poništio i saglasnost radnika tužene, bez broja i datuma sa potpisom apelantice. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da saglasnost radnika tuženog, koju je potpisala i apelantica, ne posjeduje ništa što zakon predviđa da bi mogla proizvoditi pravno dejstvo, te je stoga utvrdio da se predmetna saglasnost poništava i u cijelosti je prihvatio nalaz sudskog vještaka o visini dugovanja tuženog prema apelantici.
3. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom, broj Gž-189/05 od 12. aprila 2006. godine, žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je utvrdio da apelantica niti u tužbi, niti tokom prvostepenog postupka nije osporavala Odluku o otkazu ugovora o radu koju je tuženi donio iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, uz uslov da joj se isplati otpremnina čije odredbe su saglasne izjavi datoj u saglasnosti, koju je apelantica vlastoručno potpisala i koju osporava. Dalje, Okružni sud smatra da apelantica ustvari predmetnu saglasnost osporava samo u dijelu u kojem je navodeno da je saglasna da nema više nikakvih potraživanja od tuženog, te stoga neće podnositi nikakve tužbe nadležnom sudu. Na osnovu izvršenog uvida u Odluku o otkazu ugovora o radu drugostepeni sud je utvrdio da su odredbe odluke u potpunosti saglasne sa izjavom koju je apelantica vlastoručno potisala, kojom tačkom III odluke je predviđeno da apelantica ima pravo na otpremninu u iznosu od 3.500,00 KM, uz napomenu da će se apelantici odmah isplatiti iznos od 1.000,00 KM, a prostalih 2.500,00 KM u pet jednakih mjesečnih rata. Okružni sud smatra da su neosnovane tvrdnje apelantice da nije dala saglasnost da nema nikakvih potraživanja prema tuženom, odnosno da je saglasnost potpisala pod prisilom iz razloga što apelantica tokom postupka ničim nije dokazala u čemu se sastojala prisila, ko je izvršio prisilu na nju da bi potisala takvu izjavu i da ništa ne ukazuje na činjenicu da je apelantica bila prisiljena na potpisivanje saglasnosti, jer da je izjava data pod prisilom, podrazumijeva se da bi apelantica tražila poništenje i Odluke o otkazu ugovora o radu. Osim toga, sama činjenica da je tuženi po osnovu Odluke o otkazu ugovora o radu na ime otpremnine apelantici isplatio 3.500,00 KM, ukazuje da je tuženi u potpunosti postupio po datoj saglasnosti apelantice.
5. Nezadovoljana presudom Okružnog suda apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja proizvoljno primjenio materijalno pravao i na temelju toga donio svoju odluku. Smatra da je Okružni sud pogrešno utvrdio da ničim nije dokazala u čemu se sastojala prisila da bi ona i ostali radnici potpisali saglasnost, kojom izjavom je saglasna sa otkazom Ugovora o radu, uz uslov isplate otpremnine, da nema više nikakvih potraživanja prema tuženom, te da stoga ona i ostali radnici neće podnositi nikakve tužbe sudu. U tom smislu tvrdi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju nezadovoljna presudom Okružnog suda apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje usljed čega je nastupila i proizvoljna primjena materijalnog prava, budući da apelantica smatra da je Okružni sud utvrdio da ničim nije dokazala u čemu se sastojala prisila da bi ona i ostali radnici potpisali saglasnost, kojom izjavom je saglasna sa otkazom Ugovora o radu uz uslov isplate otpremnine, da nema više nikakvih potraživanja prema tuženom, te da stoga ona i ostali radnici neće podnositi nikakve tužbe sudu.
9. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
10. U kontekstu navedenog budući da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju presudu, u vezi žalbenih navoda apelantice, Ustavni sud nije ništa našao što bi ukazivalo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje na štetu apelantice. Naime, u obrazloženju svoje presude Okružni sud je detaljno naveo razloge za takvu odluku, budući da je utvrdio da je saglasnost, tj. sadržaj izjave koju je apelantica svojeručno potpisala u skladu sa odredbama Odluke o otkazu ugovora o radu, kojom odlukom je apelantici radni odnos i prestao kod tuženog, a koju apelantica niti u tužbi niti tokom prvostepenog postupka nije osporavala. Dalje, utvrđeno je da je apelantica je saglasna sa otkazom Ugovora o radu, uz uslov da joj se isplati otpremnina, a što je takođe u skladu sa tačkom III. Odluke, kojom je predviđeno da apelantica ima pravo na otpremninu u iznosu od 3.500,00 KM, uz napomenu da će se apelantici odmah isplatiti iznos od 1.000,00 KM a prostalih 2.500,00 KM u pet jednakih mjesečnih rata, shodno kojoj je kako je utvrdio drugostepeni sud, tuženi i postupio. Shodno navedenom, Okružni sud je našao kako proizilazi da je apelantica predmetnu saglasnost osporavala samo u dijelu kojim se navodi da je saglasna da nema više nikakvih potraživanja prema tuženom, te da stoga ona i ostali radnici neće podnositi nikakve tužbe sudu. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom detaljno i jasno obrazloženo zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev nema utemeljenje u relevantnim propisima, o čemu su dati jasni, detaljni i dovoljni razlozi, a nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantičinih prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
12. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić