Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1859/06 (M. H.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Disciplinski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1859/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1859/06, rješavajući apelaciju Muradifa Hamzabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muradifa Hamzabegovića podnesena protiv rješenja Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica, broj 01-12-1724/06-1 od 21. aprila 2006. godine i rješenja Disciplinske komisije za vođenje disciplinskog postupka i izricanje disciplinskih kazni osuđenim osobama u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, broj 04-12-1724/06 od 30. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muradif Hamzabegović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je, 27. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica (u daljnjem tekstu: Zavod), broj 01-12-1724/06-1 od 21. aprila 2006. godine, i Rješenja Disciplinske komisije za vođenje disciplinskog postupka i izricanje disciplinskih kazni osuđenim osobama Zavoda (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija), broj 04-12-1724/06 od 30. marta 2006. godine.
2. Rješenjem Disciplinske komisije broj 04-12-1724/06 od 30. marta 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je dana 13. marta 2006. godine došlo do tuče u prostorijama kolektiva između apelanta i Jasmina Miljkovića, kojom prilikom je Miljković zadobio posjekotine u predjelu gornje usne, čime je počinio disciplinski prekršaj iz člana 93. stav 4. tačka 8. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa mu je na osnovu člana 97. istog Zakona izrečena disciplinska kazna – upućivanje u samicu u trajanju od 10 dana. U izrečenu kaznu uračunava se vrijeme provedeno u samici od 13. marta 2006. godine do 16. marta 2006. godine. U obrazloženju rješenja Disciplinske komisije stoji da je komisija utvrdila da je duži vremenski period bilo problema i nesuglasica između apelanta i Jasmina Miljkovića oko praćenja TV programa, zbog čega je TV aparat bio u kvaru. Na osnovu saglasnih izjava apelanta i Jasmina Miljkovića, te informacije odgajatelja da su osuđene osobe bile kod njega u cilju prevazilaženja problema i dogovora oko načina praćenja TV programa, te kako se nisu uspjeli dogovoriti, tj. apelat se usprotivio prijedlogu Miljkovića da neće moći pratiti TV Pink i izjavio je „da ne bježi ni od fizičkog sukoba“. Disciplinska komisija je utvrdila da su, nakon tog razgovora kod odgajatelja, u jednom momentu u sobi ostali sami apelant i Jasmin Miljković, nakon čega je Miljković izašao iz sobe sa povredom tražeći pomoć. Disciplinska komisija je cijeneći svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i u međusobnoj vezi, te izjave osuđenih osoba, odbrane okrivljenog kojeg je u postupku pred Disciplinskom komisijom zastupao advokat Ragib Hadžić, utvrdila da je apelant kriv zbog disciplinkog prekršaja za koji se tereti.
3. Rješenjem direktora Zavoda, broj 01-12-1724/06-1 od 21. aprila 2006. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno prvostepeno rješenje Disciplinske komisije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon uvida u kompletan spis Disciplinske komisije i ožalbeno rješenje utvrđeno da je Disciplinska komisija osporeno rješenje donijela na zakonit način nakon pravilno provedenog disciplinskog postupka, a na temelju potpunog i pravilnog utvrđenog činjeničnog stanja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se žali da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na fer i nepristrasan postupak, pravo da sam i neposredno ispituje svjedoke, pravo na odbranu i pravo da o njegovom zahtjevu odlučuje nepristrasan organ, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje navodi da je u toku postupaka, konkretno u zatvorenom dijelu zasjedanja Disciplinske komisije, prisustvovao odgajatelj, bez njegovog prisustva i prisustva njegovog branioca, čime smatra da je povrijeđeno pravilo kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka u postupku. Isto tako, apelant se žali da mu je bio uskraćen pristup relevantnoj dokumentaciji, na koji način mu je uskraćena mogućnost da se izjasni o istoj, te smatra da se odluka Disciplinske komisije ne može temeljiti na dokazima sa kojima on i njegov branilac nisu prethodno upoznati. Takođe ističe da je tražio izuzeće direktora Zavoda, u smislu da po njegovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude odluči Federalno ministarstvo pravde, a ne direktor Zavoda, iz razloga što je direktora Zavoda u disciplinskom postupku ranije vođenom protiv njega javno iznosio neistinite tvrdnje o njemu, zbog čega je i sudskim putem tražio zaštitu svojih prava. U smislu člana 8. Evropske konvencije, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na privatnost, samim tim što je u izreci prvostepenog rješenja identificiran porodičnim i ličnim imenom te „nekim“ matičnim brojem. Ističe da nije broj, nego osoba, sa svojim opštim i individualnim karakteristikama, koje ga kako individuu čini specifičnim, samostalnim, različitim od drugih, u mjeri u kojoj se ljudske individue, po svojim individualnim karakteristikama međusobno razlikuju. Apelant dalje tvrdi da njegov branilac nikad nije dobio drugostepeno rješenje, zbog čega kako ističe nije mogao preduzimati daljnje radnje u cilju zaštite svojih prava, čime mu je uskraćeno prav na djelotvoran pravni lijek.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: (2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. U vezi navoda apelanta da mu je povrijeđeno pravo na privatnost, jer je u izreci prvostepenog rješenja identificiran porodičnim i ličnim imenom te „nekim“ matičnim brojem, te da nije broj, nego osoba, sa svojim opštim i individualnim karakteristikama, koje ga kao takvog čini specifičnim, samostalnim i različitim od drugih, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. uz Evropsku konvenciju, obzirom da prema podacima iz spisa apelacije kao i činjenica u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno proizilazi da ne postoji vjerovatnoća da je donošenjem osporenog rješenja Disciplinske komisije došlo do povrede navedenih ustavnih prava na koja se apelant poziva.
8. U vezi navoda apelanta, obzirom da se žali na izrečenu disciplinsku kaznu – upućivanja u samicu, Ustavni sud će prvo riješiti primjenjivosti člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
9. Ustavni sud treba utvrditi da li se konkretni disciplinski postupak ima smatrati postupkom u kojem se odlučivalo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u okviru autnomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Ukoliko bi Ustavni sud našao da se radilo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta i prekršaju koji ima elemente krivičnog a ne čisto disciplinskog prekrašaja, u tom slučaju bi Ustavni sud morao ispitati navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje, zagarantiranog članom 6. Evropske konvencije, u toku provedenog disciplinskog postupka.
10. Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj, neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao disciplinski prekršaj može ipak pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivičan nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislative krivičan, mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. Općenito se disciplinski postupak ne može okarakterizirati kao «krivični», ipak su u specifičnim okolnostima mogući izuzeci (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr., presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22, str. 33-36, tač. 80-85).
11. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni prekršaj domaćim zakonom određen kao disciplinski, a ne krivični. Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH, u članu 93. stav 4. tačke 8, propisano je da su teški disciplinski prekršaji «međusobne svađe i tuče». Međutim, prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava klasifikacija prekršaja prema domaćem zakonu služi samo kao prvi kriterij, odnosno preliminarno polazište za konačnu ocjenu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je u svojim presudama ustanovio još dva objektivna kriterija i to: prirodu prekršaja i prirodu i strogost kazne. Kriterij «priroda prekršaja» ima dva podkriterija: domašaj prekršajne norme i svrha kazne. Prema navedenim kriterijima, da bi se prekršaj, koji nije krivični prema domaćim zakonima smatrao krivičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije, tada domašaj prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti preventivna i kažnjiva. Treći kriterij, koji je u mnogim slučajevima odlučujući, jeste kriterij prirode i strogosti kazne, koja je zaprijećena prekršitelju norme. Što se tiče prirode kazne, sudska praksa pokazuje da se zatvor smatra krivičnom kaznom par exellence i stoga daje, jednom inače disciplinskom postupku krivični karakter, do te mjere da se član 6. Evropske konvencije mora smatrati primjenjivim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine, serija A, broj 80, stav 72., Evropski sud za ljudska prava, Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. oktobra 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-X, st. 21, 28, 129. i 130. i bivša Komisija za ljudska prava, predstavka 7754/77, Odluke i izvještaji Evropske komisije za ljudska prava 11(1978) str. 216-218.).
12. Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetu apelantu, zbog počinjenog disciplinskog prekršaja iz člana 93. stav 4. tačka 8. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, a na osnovu člana 97. istog Zakona, izrečena disciplinska kazna upućivanja u samicu u trajanju od 10 dana, nakon disciplinskog postupka koji je proveden prema odredbama navedenog zakona.
13. Prema članu 94. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti osuđene osobe, pokrenut je od strane ovlaštenog lica ove ustanove, i predmet je proslijeđen na rješavanje komisiji imenovanoj u skladu sa članom 97. stav 1. zakona, čiji zadatak je vođenje disciplinskog postupka i izricanje disciplinskih kazni. U postupku pred Prvostepenom disciplinskom komisijom osuđeno lice ima pravo da bude propisno obaviješteno o navodima o prekršaju, da odgovori pismeno ili da usmenu izjavu, na pravično i javno raspravljanje u razumnom roku pred nezavisnom i nepristrasnom, zakonom ustanovljenom komisijom, da prisustvuje raspravama, da se brani od optužbi uz pomoć branioca po svom izboru i pravo da na po njega negativnu odluku komisije izjavi žalbu. Disciplinski postupci moraju biti pravični, a kod izricanja disciplinske mjere se mora rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja sankcije za disciplinski prekršaj, disciplinska komisija uzima u obzir slijedeće činjenice: težinu učinjenog disciplinskog prekršaja, stepen odgovornosti, okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen, dosadašnji rad i ponašanje počinioca prekršaja, i sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku članova komisije. U smislu stava 5. i 6. člana 97. istog zakona, protiv rješenja disciplinske komisije o izricanju disciplinske kazne osuđena osoba ima pravo žalbe rukovoditelju ustanove u roku od 15 dana od dana prijema rješenja., a rješenje rukovoditelja doneseno po žalbi je konačno i protiv njega se ne može voditi upravni spor. Vrste disciplinskih prekršaja, mogu biti teški i laki. Za teške disciplinske prekršaje shodno članu 96. stav 2., mogu se izreći kazne, upućivanje u samicu do 20 dana i novčana kazna.
14. S druge strane, krivični postupci se u Bosni i Hercegovini temelje na slijedećim opštepriznatim procesnim načelima: pravičnog i zakonitog vođenja krivičnog postupka, pretpostavke nevinosti, zaštite lične slobode, prava na odbranu, zakonitost dokaza, pravo na suđenje bez odlaganja, jednakost u postupku, slobodne ocjene dokaza, akuzatornosti, usmenosti, javnosti, kontradiktornosti, višestepenosti, srazmjernosti (vidi Komentari zakona o krivičnom postupku, Vijeća Evrope-Evropska komisija, 2005. godina, str. 39. i 40.).
15. Prema navedenom, za Ustavni sud nema sumnje da se konkretni disciplinski postupak može okarakteritirati „kao krivični“, pa slijedi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
16. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na fer i nepristrasan postupak, pravo da sam i neposredno ispituje svjedoke, pravo na odbranu i pravo da o njegovom zahtjevu odlučuje nepristrasan organ, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje navodi da je u toku postupaka, konkretno u zatvorenom dijelu zasjedanja Disciplinske komisije, prisustvovao odgajatelj, bez njegovog prisustva i prisustva njegovog branioca, čime smatra da je povrijeđeno pravilo kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka u postupku. Isto tako, apelant se žali da mu je bio uskraćen pristup relevantnoj dokumentaciji, na koji način mu je uskraćena mogućnost da se izjasni o istoj, te smatra da se odluka Disciplinske komisije ne može temeljiti na dokazima sa kojima on i njegov branilac nisu prethodno upoznati. Takođe ističe da je tražio izuzeće direktora Zavoda, u smislu da po njegovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude odluči Federalno ministarstvo pravde, a ne direktor Zavoda, iz razloga što je direktora Zavoda u disciplinskom postupku ranije vođenom protiv njega javno iznosio neistinite tvrdnje o njemu, zbog čega je i sudskim putem tražio zaštitu svojih prava.
17. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na „pitanja sadržana u Ustavu“. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i na način na koji su redovni sudoviprotumačili pozitivno-pravne propise (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno.pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
18. Ustavni sud konstatuje da apelant osim paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da su predmetni postupci vođeni na temelju brižljive ocjene dokaza, izjava svjedoka, odbrane apelanta i pravilne primjene materijalnog prava. Takođe u toku cijelog postupka, apelant je imao pravnu pomoć advokata.
19. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnje da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva budući da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovih prava na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Pozivanja apelanta da u ovoj situaciji nije predviđen pravni lijek u skladu sa članom 13. Evropske konvencije, također su prima facie neosnovani,, obzirom da je apelant u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, u predmetnim postupcima, iskoristio sve dopuštene djelotvorne pravne lijekove, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije a u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, takođe prima facie neosnovani.
21. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić