Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/08 (J. A.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2055/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2055/08, rješavajući apelaciju Jusufa Arapčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Arapčića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-

08-000651 od 22. maja 2008. godine, i Rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj 032-0-I-08-001368 od 11. marta 2008. godine, zbog što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jusuf Arapčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bokavića, Općina Lukavac, podnio je, 10. jula 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-08-000651 od 22. maja 2008. godine, i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 032-

0-I-08-001368 od 11. marta 2008. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo vraćanje na posao do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj 032-0-I-08-001368 od 11. marta 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-08-000651 od 22. maja 2008. godine, odbijen je prijedlog apelanta, kao tražioca izvršenja, za izvršenje Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu pri Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog Kantona, broj 09/4-34-7981/00-I od 26. septembra 2001. godine. Navedenim Rješenjem je određeno izvršenje prema izvršeniku D.D. Fabrika Cementa Lukavac koja je obavezna da tražioca izvršenja u roku od osam dana primi u radni odnos.

3. U obrazloženjima osporenih rješenja sudovi su se pozvali na odredbe Zakona o izvršnom postupku, navodeći da je članom 22. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje određuje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, a što po mišljenju suda znači samo radi ostvarenja onog potraživanja određenog izvršnom ispravom. Sudovi su zaključili da je neosnovano potraživanje tražioca izvršenja da ga izvršenik vrati na posao, jer takva obaveza izvršenika ne postoji prema sadržini izvršne isprave, odnosno Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Iz odredbe stava 4. člana 143. Zakona o radu proizilazi da poslodavac može birati da li će zaposlenika na čekanju posla pozvati na rad ili ne, pa tako njegova odluka da zaposlenika na čekanju posla ne pozove na rad za posljedicu prestanak radnog odnosa. I konačno, redovni sudovi smatraju da iz sadržine i smisla zakonskih odredbi o izvršnom postupku slijedi da u odnosu na postavljeni zahtjev tražioca izvršenja u podnesenom prijedlogu za izvršenje mora postojati identitet obaveze izvršenika iz izvršne isprave i traženog izvršenja, a u konkretnom izvršnom predmetu na postojanje tog identiteta ne upućuju podaci spisa.

4. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant iznosi hronologiju događaja vezanih za radni spor, a koji je okončan pred Ustavnim sudom apelacijom AP-1927/06 od 16. januara 2007. godine. On smatra da su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo zbog činjenice da nisu usvojili traženo izvršenje, jer je, kako smatra apelant, Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu pri Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog Kantona, broj 09/4-34-7981/00-I od 26. septembra 2001. godine, podobna izvršna isprava. Smatra da je u odnosu na druge predratne radnike izvršenika DD Fabrika cementa Lukavac diskriminisan kao izbjeglo lice u ostvarenju prava na rad. On traži donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo vraćanje na posao do konačnog rješenja njegove apelacije.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

7. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu prava od strane redovnih sudova. Suštinski prigovor apelanta svodi se na navod da su sudovi morali Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu pri Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog Kantona, broj 09/4-

34-7981/00-I od 26. septembra 2001. godine, tretirati kao akt odnosno ispravu koja je podobna za izvršenje, a ne odbiti njegov zahtjev utvrđujući da se radi ispravi koja nije podobna za izvršenje odnosno akt na temelju kojeg nije moguće provesti izvršni postupak na način kako to traži apelanta u svome prijedlogu za izvršenje. Redovni sudovi su u osporenim rješenjima naveli da je Zakonom o izvršnom postupku FBiH izričito predviđeno da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerostojne isprave, podrazumjevajući pod izvršnom ispravom: a) izvršnu odluku sudova i izvršno sudsko poravnanje, b) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, c) izvršna notarska isprava i d) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave. Kantonalni sud je zaključio da iz sadržine i smisla zakonskih odredbi o izvršnom postupku slijedi da u odnosu na postavljeni zahtjev tražioca izvršenja u podnesenom prijedlogu za izvršenje mora postojati identitet obaveze izvršenika iz izvršne isprave i traženog izvršenja, a u konkretnom izvršnom predmetu na postojanje tog identiteta ne upućuju podaci spisa.

8. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva pravo na pravično suđenje iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U vezi s tim, budući da su redovni sudovi jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su relevantni pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njegovu štetu. Kako je u konkretnom predmetu riječ o izvršnom postupku, redovni sudovi su se pozvali na navedene odredbe Zakona o izvršnom postupku nalazeći da se ne može prihvatiti navedeni akt Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu, donesen u upravnom postupku, kao izvršna isprava, radi čega je i odbijen apelantov prijedlog za izvršenje Stoga, Ustavni sud smatra da su paušalni apelantovi navodi da je sud zanemario osnovne i bitne činjenice dokazane tokom postupka, te da je pogrešno primjenio pravo budući da su sudovi upravo pošli od činjeničnog stanja koje je utvrđeno u toku izvršnog postupka.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).

12. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/08 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio