Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3355/06 (Opština Goražde)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3355/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3355/06, rješavajući apelaciju Općine Goražde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Goražde, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-

Pž-06-000321 od 1. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Goražde (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnijela je, 18. decembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Pž-06-000321 od 1. septembra 2006. godine. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja o protivizvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-5338/05 od 30. novembra 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 27. decembra 2007. godine, 10. januara i 16. maja 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Goražde, broj 01-31-1704 od 13. septembra 2004. godine, dodjeljeno je Direkciji cesta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Direkcija) na korištenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje dijela magistralne ceste M 20 - zaobilaznica koja obuhvata dionicu Bačci - Donji Most u Goraždu. Za dodjeljeno gradsko građevinsko zemljište Direkcije, stavom 2 navedenog rješenja, obavezna da plati naknadu u iznosu od 505.764,00 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti navedenog rješenja.

3. Kako korisnik dodjeljenog gradskog građevinskog zemljišta, ni nakon opomene o uplati novčanih obaveza, nije izmirio svoj dug, apelantica je podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu Rješenja Općinskog vijeća Općine Goražde, broj 01-31-1704 od 13. septembra 2004. godine, pa je Općinski sud donio Rješenje, broj I-5338/05 od 13. oktobra 2005. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje u korist apelantice, uz plaćanje troškova postupka u iznosu od 537,00 KM.

4. Nakon toga, Direkcija je uložila prigovor protiv Rješenja o izvršenju, broj I-5338/05 od 13. oktobra 2005. godine, koji je odbijen kao neosnovan Rješenjem Osnovnog suda, broj I-5338/05 od 18. maja 2006. godine.

5. Rješavajući o žalbi Direkcije protiv Rješenja Općinskog suda od 18. maja 2006. godine, Kantonalni sud je Rješenjem, broj 009-0-Pž-06-000321 od 1. septembra 2006. godine, žalbu Direkcije uvažio, pobijano rješenje preinačio tako što je prigovor uvažio, rješenje od 13. oktobra 2005. godine stavio van snage i prijedlog za dozvolu izvršenja odbio. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da se rješenje Općinskog vijeća Općine Goražde, broj 01-31-1704 od 13. septembra 2004. godine, ne smatra izvršnom i vjerodostojnom ispravom koja, u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, može biti podobna za izvršenje. Navedeno rješenje, kako je naveo Kantonalni sud, ne predstavlja upravni akt u smislu člana 48. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor, nego akt raspolaganja odnosno akt poslovanja, pa prema tome ne može se smatrati izvršnom ispravom u smislu propisa o izvršnom postupku, niti se na temelju tog akta može provesti izvršenje.

6. Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Pž-06-000321 od 1. septembra 2006. godine, povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da je navedeno rješenje nezakonito stavljeno van snage i doneseno bez odgovarajuće javne rasprave pred nadležnim sudom. Ona smatra da je rješenje Općinskog vijeća Općine Goražde, broj 01-31-1704 od 13. septembra 2004. godine, podobna izvršna isprava, koje je bilo moguće provesti u izvršnom postupku, pa iz tih razloga je osporeno Rješenje Kantonalnog suda, broj 009-0-Pž-06-000321 od 1. septembra 2006. godine, nezakonito i neustavno i predlaže da se kao takvo poništi i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak. Apelantica smatra da je prilikom donošenja osporene odluke Kantonalni sud zanemario primjenu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, na taj način sprečavajući da shodno zakonu naplati svoja potraživanja koju je korisnik dodijeljenog građevinskog zemljišta dužan platiti na osnovu rješenja Općinskog vijeća Općine Goražde, koje nijednim aktom nije ukinuto i koje predstavlja izvršnu ispravu. Sam zakon o građevinskom zemljištu, navodi apelant, ne određuje da Rješenje o dodjeli građevinskog zemljišta neposrednom dodijelom nije upravni akt i da se protiv istog ne može pokrenuti upravni spor, a to ne određuje ni Zakon o upravnom postupku.

7. Apelant u dopuni apelacije od 16. maja 2008. godine, ponovo predlaže da se Odluka Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-Pž-06-000 321 od 1. septembra 2006. godine, proglasi nevažećom, predmet vrati Kantonalnom sudu u Sarajevu na ponovni postupak, te da se daju upute prema kojima će Kantonalni sud donijeti novo rješenje u korist podnosioca apelacije.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. U vezi sa dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u ovom predmetu u ulozi apelanata pojavljuju Općina Goražde, te podsjeća da je u svojoj odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine promijenio dotadašnju praksu, koja je slijedila praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj su apelacije podnesene od strane državnih organa proglašavane nedopustivim po osnovu člana 16. stav 2. tačka 10. tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji je propisivao da je apelacija «nedopustiva ako je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom». U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te je imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na činjenicu što je apelant državni organ čija je osnovna funkcija da štiti Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantirana ljudska prava. Promjenjenom praksom Ustavnog suda, koja je potvrđena i Odlukom Ustavnog suda, broj AP-2253/05 od 31. marta 2007. godine, dopušta se i državnim organima da podnose apelacije u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U toj Odluci odlučivano je o apelaciji Općinskog suda Tuzla kao i Tuzlanskog kantona o navodnim povredama prava na imovinu i zabrani diskriminacije i time je potvrđeno pravo da se i državni organi mogu obraćati Ustavnom sudu za navodne povrede ustavnih prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Suštinski prigovor apelantice svodi se na navod da su sudovi morali rješenje Općinskog vijeća Općine Goražde, broj 01-31-1704 od 13. septembra 2004. godine, tretirati kao akt odnosu ispravu koja je podobna za izvršenje, a ne odbiti njihov zahtjev utvrđujući da se radi o upravnom aktu protiv kojeg nije moguće pokretati upravni spor odnosno kao ispravu na temelju koje se ne može provesti izvršni postupak. Zakon o izvršnom postupku FBiH («Službene novine FBiH», broj 32/03) je izričito predviđeno da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerostojne isprave, podrazumjevajući pod izvršnom ispravom: a) izvršnu odluku sudova i izvršno sudsko poravnanje, b) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, c) izvršna notarska isprava i d) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja izveo pogrešan zaključak da Rješenje Općine Goražde, broj 01-31-1704 od 13. septembra 2004. godine, predstavlja izvršnu ispravu u smislu čl. 23. i 24. Zakona o izvršnom postupku FBiH, pa je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu uvažio i pobijano rješenje preinačio primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku FBiH.

12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U vezi s tim, budući da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelantice i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njenu štetu. Ustavni sud podsjeća da je postupak pokrenula apelantica podnoseći prijedlog za izvršenje, a da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi Direkcije dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio prvostepeno rješenje o izvršenju i žalbu izvršenika uvažio, pobijano rješenje preinačio tako što je prigovor Direkcije uvažio i rješenje, broj I-5338/05 od 13. oktobra 2005. godine, stavio van snage i prijedlog za dozvolu izvršenja odbio. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 235. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 53/03), kojim je propisano da će drugostepeni sud, ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenom rješenju pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, presudom preinačiti prvostepeno rješenje. Iako se radi o izvršnom postupku, Kantonalni sud se pozvao na navedene odredbe Zakona o parničnom postupku nalazeći da se ne može prihvatiti akt raspolaganja odnosno akt poslovanja apelanta kao izvršna isprava, radi čega je i preinačio prvostepeno rješenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje paušalni budući da drugostepeni sud upravo polazi od činjeničnog stanja koje je utvrdio Općinski sud u prvostepenom rješenju, ali je iskoristio ovlaštenja iz navedenih odredbi parničnog postupka i drugačije primjenio materijalno pravo.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je odlučio drugačije od prvostepenog suda, a nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3355/06 (Opština Goražde) | Sudska praksa | Aktio