Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2844/06 (D. Č.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2844/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2844/06, rješavajući apelaciju Damira Čampare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Čampare podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gž-06-000109 od 4. septembra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-
460/01-I-4 od 25. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Brčko Distrikt BiH), podnio je, 12. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-
0-Gž-06-000109 od 4. septembra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-460/01-I-4 od 25. januara 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-460/01-I-4 od 25. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000109 od 4. septembra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da mu Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotuženi) predaju u posjed putničko vozilo pobliže označeno u dispozitivu prvostepene presude. Istovremeno, apelantov alternativni zahtjev kojim je tražio da mu drugotužena isplati 1.776 KM je odbačen i predmet je ustupljen na rješavanje Pravobranilaštvu Republike Srpske, sjedište zamjenika pravobranioca u Bijeljini, dok je isti zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je iz potvrde o oduzimanju vozila nesporno utvrđeno da je, 9. aprila 1993. godine, ovlašteno lice tadašnje Stanice javne bezbjednosti Brčko (u daljnjem tekstu: SJB Brčko) oduzelo od oca apelanta putnički automobila s pozivom na ovlaštenja iz člana 211. stav 5. tadašnjeg Zakona o krivičnom postupku, a da je apelant bio vlasnik spornog vozila. Dalje, prvostepeni sud je naveo da je navedenim članom ZKP-a propisano da će se privremeno oduzeti predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz o krivičnom postupku i da će biti predati sudu na čuvanje. Međutim, prvostepeni sud je utvrdio da je provjerom kroz krivičnu evidenciju utvrđeno da u periodu od 1993. do juna 2005. godine, protiv apelanta ili njegovog oca nije bio pokrenut bilo kakav krivični postupak.
3. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je zaključio da je SJB Brčko nezakonito oduzela sporno vozilo od apelanta, te da apelant shodno odredbama člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik BD BiH» br. 11/01 i 8/03, u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) i odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, ima pravo tražiti povrat oduzete stvari od posjednika. Međutim, apelant je morao uz pravo vlasništva na stvari dokazati i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je zaključio da je apelantovo pravo vlasništva nesporno utvrđeno, ali istovremeno je zaključio i da apelant nije uspio dokazati da je ispunjen i drugi kumulativni uslov, tj. da se oduzeto vozilo nalazi u faktičkoj vlasti nekog od tuženih. Zbog toga je glavni tužbeni zahtjev apelanta – da mu se vozilo vrati
– odbijen. U odnosu na prvotuženog, prvostepeni sud je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije, obrazloživši da je policija prvotuženog osnovana kao samostalni organ i nije pravni sljedbenik SJB Brčko koja je oduzela vozilo od apelanta, pa je u odnosu na njega odbio i glavni i alternativni tužbeni zahtjev.
4. U odnosu na drugotuženog, međutim, prvostepeni sud je zaključio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je drugotuženi istakao neosnovan. Naime, sud je utvrdio da je SJB Brčko, u vrijeme oduzimanja vozila «djelovala kao organizaciona jedinica MUP-a tadašnje Srpske Republike BiH (sadašnja Republika Srpska) što jasno proizlazi iz odredaba Zakona o unutrašnjim poslovima», kojim je utvrđena nadležnost i organizacija MUP-a, a identična rješenja sadrže i svi kasnije doneseni zakoni o unutrašnjim poslovima. Stoga je prvostepeni sud zaključio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotužene neosnovan, a glavni tužbeni zahtjev je u odnosu na njega odbio zbog neispunjavanja kumulativnih uslova za povrat stvari, kako je to već navedeno. S druge strane, sud je u odnosu na drugotuženog odbacio alternativni zahtjev apelanta– da mu se isplati naknada štete za oduzeto vozilo – i predmet je ustupio na rješavanje nadležnom pravobranilaštvu. Prvostepeni sud je obrazložio da je ovakvu odluku donio na osnovu člana 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik RS» broj 103/05, u daljnjem tekstu: Zakon o ratnoj šteti), kojim je propisano da se predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom pravobranilaštvu. Naime, kako je naveo prvostepeni sud, ratnom štetom se smatra šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, a vozilo apelanta je nezakonito oduzeto upravo u tom periodu, zbog čega odlučivanje o tome prema zakonu ne spada u sudsku nadležnost o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti.
5. Apelacioni sud je u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu, ali je odluku zasnovao na drugom propisu. Naime, Apelacioni sud smatra da je ispravan zaključak prvostepenog suda o tome da za povrat vozila nisu ispunjeni svi kumulativni uslovi koji su propisani zakonom, odnosno da je ispravno odbijen apelantov glavni zahtjev, budući da nije uspio dokazati da se vozilo još nalazi u faktičkoj vlasti drugotuženog. Dalje, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pažljivo ispitao prigovore nedostatka pasivne legitimacije, te da je ispravno prihvatio taj prigovor u odnosu na prvotuženog, a odbio ga u odnosu na drugotuženog. Također, Apelacioni sud je zaključio i da je pravilno odbačen alternativni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženog i predmet ustupljen nadležnom pravobranilaštvu. Međutim, Apelacioni sud je zaključio da se prvostepeni sud nije mogao pozvati na odredbu člana 5. Zakona o ratnoj šteti, jer «isti nije preuzet kao propis Brčko Distrikta, a što je u suprotnosti sa Nalogom Supervizora u osaglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Brčko Distriktu BiH od 15.07.2003. godine». Ipak, Apelacioni sud je naveo da je do donošenja tog zakona ratna šteta rješavana na sudovima u Brčko Distriktu BiH i Republici Srpskoj na osnovu Zakona o vojsci RS («Službeni glasnik RS» broj 31/96), koji je u Brčko Distriktu BiH primjenjivan i u vrijeme presuđenja u konkretnoj stvari, a prema kojem je postojala obaveza apelanta kao oštećenog da se prije pokretanja sudskog postupka obrati Pravobranilaštvu RS sa odštetnim zahtjevom. Stoga je Apelacioni sud zaključio da je prvostepena presuda «zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 156. Zakona o vojsci RS» koji je ovo pitanje regulisao.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvnciju. Naime, apelant smatra da su i prvo i drugostepeni sud proizvoljno tumačili odredbe člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zauzevši stav da je apelant morao dokazati da se sporno vozilo nalazi kod drugotuženog. Apelant navodi da «ne postoji 'valjaniji' dokaz» od potvrde o oduzimanju predmeta koja se nalazi u spisu. Dalje, apelant smatra da je neopravdano prihvaćen i prigovor prvotuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, jer je prvotuženi, prema Statutu Brčko Distrikta BiH, «pravni sljedbenik do tada postojećih opštinskih administracija Opštine Brčko koja je bila dio Republike Srpske». Apelant smatra da je SJB Brčko «nesumnjivo bila administracija u Republici Srpskoj», te da je prvotuženi njen sljednik.
7. Također, apelant smatra da sudovi proizvoljno primjenjuju i Nalog supervizora o usaglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Brčko Distriktu BiH od 15. jula 2003. godine, navodeći da donose različite presude. Naime, u konkretnom predmetu sud se pozvao na odredbe Zakona o ratnoj šteti koji je donesen poslije navedenog naloga supervizora, mada u drugim predmetima zauzimaju stav da se nijedan novi entitetski zakon koji je donesen nakon ovog naloga više neće primjenjivati. Apelant smatra da ovo pokazuje da sudovi u Brčko Distriktu BiH «ne sude na osnovu Ustava i Zakona [...] već isključivo na osnovu toga ko je podnosilac tužbe».
8. Apelacioni sud je u odgovoru osporio navode iz apelacije, istakavši da je pitanje pasivne legitimacije, kao i ostala pitanja koja apelant navodi u apelaciji, detaljno ispitao kroz žalbeni postupak u kojem je apelant iznio iste navode, te da je u svojoj odluci dao odgovor o svim tim navodima. Naročito, Apelacioni sud ističe da je pravilno odbačena apelantova tužba u odnosu na pasivno legitimisanog drugotuženog i pravilno je predmet ustupljen nadležnom pravobranilaštvu, te da je jedina greška prvostepenog suda bila što se u odluci pozvao na odredbe Zakona o ratnoj šteti umjesto na odredbe Zakona o vojsci RS koji je u Brčko Distriktu BiH primjenjivan u vrijeme presuđenja u ovoj pravnoj stvari. Međutim, takva greška nije dovela u pitanje ispravnost odluke prvostepenog suda, a to je Apelacioni sud i obrazložio u svojoj odluci. U vezi s navodima o diskriminaciji, Apelacioni sud je naveo da u drugim predmetima na koje se apelant poziva, a u kojima je Apelacioni sud donio drugačije odluke, punomoćnik koji zastupa apelanta nije u svojim žalbama ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno Zakona o vojsci RS. Kako Okružni sud, u skladu sa članom 292. stav 2. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, to su i odluke po žalbi u tim predmetima različite. Osnovni sud je također osporio navode iz apelacije, ponavljajući stavove koje je iznio i u prvostepenoj presudi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je pogrešno riješeno pitanje pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženog, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo zato što je njegov glavni zahtjev za povratom vozila odbijen, te da je pogrešno odlučeno u vezi s alternativnim tužbenim zahtjevom kad je tužba odbačena i ustupljena nadležnom pravobranilaštvu. Dakle, suština navoda apelacije odnosi se na prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud je također zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog osnovan, dok je isti takav prigovor drugotuženog neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučivanju o ovom pitanju. Dalje, sudovi su također jasno i detaljno obrazložili zbog čege je glavni tužbeni zahtjev apelanta, da mu se vrati vozilo, odbijen kao neosnovan, pozivajući se na odredbe člana
41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da je ova odredba proizvoljno primijenjena, jer su sudovi uzeli u obzir potvrdu na koju se apelant poziva i u apelaciji i na osnovu nje su utvrdili da je vozilo nezakonito oduzeto. Sudovi su jasno obrazložili činjenicu da ta potvrda ne predstavlja dokaz da je vozila još u faktičkoj vlasti drugotuženog, zbog čega su zaključili da apelant ima pravo na naknadu štete, što je i sam apelant postavio kao alternativni tužbeni zahtjev. Osim toga, odluka suda da udovolji alternativnom a ne glavnom tužbenom zahtjevu ni u kom slučaju ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje.
13. Također, odluka suda da se alternativni tužbeni zahtjev odbaci i da se predmet ustupi nadležnom pravobranilaštvu zbog nemogućnosti suda da o tom dijelu zahtjeva odlučuje, bez obzira da li je zasnovana na Zakonu o ratnoj šteti ili na Zakonu o vojsci RS, sama po sebi ne krši pravo apelanta na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da apelant ima pravo da traži naknadu štete od drugotuženog, ali da pozivom na jedan ili drugi zakon to ne može uraditi pred sudom, već prema proceduri utvrđenoj jednim ili drugim zakonom. Koji će se zakon primijeniti kod ostvarivanja tog prava pitanje je primjene materijalnog prava koje ne pokreće, samo po sebi, povredu prava na pravično suđenje, naročito kad ne postoje nikakve proceduralne greške niti se radi o proizvoljnosti. Dakle, apelant nije uskraćen za ostvarivanje svog prava, niti je sa aspekta člana 6. stav
1. Evropske konvencije ključno pitanje koji će se zakon primijeniti. O tome, naime, odlučuju domaći organi propisani zakonom, a član 6. pruža proceduralne garancije na koje će apelant, u konkretnom slučaju, imati pravo i u postupku ostvarivanja prava na naknadu štete pred nadležnim pravobranilaštvom.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije člana 6., a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pravo apelanta na naknadu štete zbog nezakonito oduzetog vozila nesumnjivo predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, osporene odluke ni na koji način ne predstavljaju «miješanje» u to apelantovo pravo, jer sudovi o tom pravu nisu meritorno odlučili, već su predmet uputili u zakonom propisanu proceduru pred nadležnim pravobranilaštvom, na način koji je Ustavni sud već obrazložio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice predočene u apelaciji ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić