Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2871/06 (A. B.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2871/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2871/06, rješavajući apelaciju Azre Baralija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Baralije podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U 009-0-U-06-

000066 od 25. augusta 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, broj 05-23-3840/04 od 7. decembra 2005. godine, i Rješenja Sužbe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo, broj 07-23-

4411/01 od 24. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Azra Baralija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Fahrija Karkin, advotak iz Sarajeva, podnijela je, 18. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U 009-0-U-06-000066 od 25. augusta 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-23-

3840/04 od 7. decembra 2005. godine, i Rješenja Sužbe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: općinska Služba), broj 07-23-4411/01 od 24. novembra 2004. godine.

2. Rješenjem općinske Službe, broj 07-23-4411/01 od 2. jula 2002. godine odobreno je Sedadu Hadžizulfiću (u daljnjem tekstu: investitor) da pristupi izvođenju radova na izgradnji stambeno-poslovnog objekta u ulici Čekaluša broj 54 u Sarajevu. Apelantica je tražila obnovu postupka koji je okončan navedenim rješenjem, pa je općinska Služba, osporenim rješenjem, broj 07-23-4411/01 od 24. novembra 2004. godine, u tački I dispozitiva usvojila njen prijedlog za obnovu postupka, dok je u tački II dispozitiva ostavila na snazi rješenje od 2. jula 2002. godina. U obrazloženju ove odluke, općinska Služba je, između ostalog, obrazložila da je nesporno utvrđeno da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti investitoru apelantici nije bilo omogućeno učešće u postupku iako apelantica ima pravni interes. Međutim, s obzirom na sve druge okolnosti i činjenice u konkretnoj stvari, općinska Služba je ocijenila da izjava apelantice ne utječe na drugačije rješenje konkretne upravne stvari «jer se izvođenjem radova na izgradnji stambeno-poslovnog objekta [...] ne ugrožavaju uslovi življenja [apelantice]».

3. Ministarstvo je osporenim Rješenjem, broj 05-23-3840/04 od 7. decembra 2005. godine, odbilo žalbu apelantice protiv prvostepenog rješenja, zaključivši da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito doneseno. Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ u ponovljenom postupku ukazao na sve činjenice na osnovu kojih je doneseno odobrenje za građenje koje je ostalo na snazi. Također, Ministarstvo je navelo da je iz spisa utvrdilo da je urbanistička saglasnost bila i predmet upravnog spora u kojem je tužba apelantice odbijena presudom Kantonalnog suda, broj U-61/03 od 2. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-5/04 od 30. juna 2004. godine. S tim u vezi, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ u postupku izdavanja dozvole za građenje pravilno ocijenilo da su ispunjeni uslovi predviđeni Zakonom o prostornom uređenju i sa urbanističkom saglasnošću, a koji se odnose na odnose zaštite prava susjeda i njihovih interesa.

4. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor, pa je Kantonalni sud osporenom Presudom, broj U 009-0-U-06-000066 od 25. augusta 2006. godine apelantičinu tužbu odbio. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je naveo, prije svega, da je održao javnu raspravu 27. jula 2006. godine u prisustvu apelantice i njenog punomoćnika, te zastupnika tužene strane. Kantonalni sud je utvrdio da je Ministarstvo odbilo žalbu apelantice protiv prvostepenog rješenja, jer je iz dokaza provedenih u upravnom postupku utvrđeno da se izvođenjem radova na izgradnji objekta investitora ne ugrožavaju uslovi života apelantice, kao vlasnice susjedne parcele, jer da na nadzidanom dijelu investitorovog objekta nema otvora prema apelantičinoj parceli. Kantonalni sud je ocijenio da je ovakav zaključak Ministarstva pravilan i zakonit, te da je zasnovan na provedenim dokazima. Naročito, Kantonalni sud je obrazložio da iz provedenih dokaza, a naročito iz izvještaja urbaniste, nesumnjivo proizlazi da je apelantičina parcela smještena iznad lokacije investitorovog objekta, da ne dotiče njenu ljetnu kuhinju niti ugrožava pogled i vidik, jer s te strane ljetna kuhinja apelantice nema otvora, kako i da se objekat ljetne kuhinje ne koristi u svrhu stanovanja, već je predviđen za rušenje.

5. Također, Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo pravilno utvrdilo da je urbanistička saglasnost bila predmetom upravnog spora kako je ranije navedeno, te da je tužiteljica u ponovoljenom postupku izdavanja urganističke saglasnosti uključena u postupak putem punomoćnika koji je na usmenoj raspravi od 5. septembra 2002. godine izložio razloge zbog kojih se apelantica protivi gradnji. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je u ponovljenom postupku koji je rezultirao osporenim odlukama upravnih organa apelantica pozvana od strane prvostepenog organa, 28. septembra 2004. godine, da se u ostavljenom roku izjasni o izvještaju urbaniste od 23. septembra 2004. godine koji joj je dostavljen u pismenom obliku, ali se apelantica tom pozivu nije odazvala. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je urbanistička saglasnost već bila predmetom upravnog spora, kako je to konstatovano i u rješenju Ministarstva, u kojem je apelantičina tužba odbijena, kao i da je apelantica kao stranka učestvovala u ponovljenom postupku izdavanja urbanističke saglasnosti zato što je ocijenjeno da ima pravni interes. Kantonalni sud je također utvrdio da su upravni organi proveli sve neophodne dokaze, te da su u rješenjima koja su donijeli upravni organi navedeni pravilni i potpuni razlozi koji «upućuju da su ispunjeni uslovi propisani odredbama Zakona o građenju da nadležni organ izda odobrenje za građenje», a te je razloge u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvnciju. Apelantica smatra da joj je u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu onemogućeno adekvatno, zakonom propisano učestvovanje, a što je kako navodi «dovelo do pogrešnosti i nepotupnosti u utvrđenju odlučnih činjenica» na njenu štetu. Apelantica dalje navodi da nije sporno da joj je rješenjem općinske Službe od 24. novembra 2004. godine priznato svojstvo stranke u postupku izdavanja odobrenja za građenje investitoru, kao i da je postupak po njenom prijedlogu obnovljen. Međtuim, apelantica smatra da upravni organi nisu u ponovljenom postupku izveli «sve radnje koje prethode izdavanju ovakvog rješenja, jer su izvedene bez sudjelovanja [apelantice]». Apelantica navodi da su se upravni organi rukovodila izvještajima urbaniste i uviđajem na licu mjesta, ali da se ne navodi da li je apelantica učestvovala u uviđaju, što je za posljedicu imalo, kako navodi, kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica dalje detaljno obrazlaže zbog čega smatra da odobrenje za građenje nije trebalo biti izdato, a navodi iz apelacije su u tom dijelu suštinski isti navodi koje je apelantica isticala u žalbi protiv prvostepenog rješenja i u tužbi protiv drugostepenog rješenja, iz čega proizlazi da apelantica smatra da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, apelantica u prvom redu prigovara da nije mogla učestvovati u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu, zbog čega smatra da je prekršeno njeno pravo na pravično suđenje. Međutim, apelantica u tom pravcu ne nudi nikakve dokaze, a naročito ne dokaze koji već nisu bili predmetom ocjene Kantonalnog suda u osporenoj presudi. Apelantica ni sama ne osporava da joj je rješenjem općinske Službe od 24. novembra 2004. godine priznato svojstvo stranke u postupku i da je na njen zahtjev obnovljen postupak za izdavanje odobrenja za građenje investitoru upravo zbog toga što joj je ranije to pravo uskraćeno. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da su u prvostepenom postupku izvještaji urbaniste dostavljeni apelantici uz poziv da se o njima izjasni u ostavljenom roku, što apelantica nije učinila bez ikakavog obrazloženja. Dalje, prvostepeni upravni organ je održao i ročište na kojem su bili prisutni apelantica i njen punomoćnik i na kojem su iznijeli sve argumente zbog kojih se protive izdavanju odobrenja za građenje. Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud održao usmenu raspravu u upravnom sporu, a da je ročištu također prisustvovala apelantica u pratnji punomoćnika i da joj je ponovo bilo omogućeno da se o svakom aspektu konkretne pravne stvari izjasni. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelantice o tome da joj je uskraćeno pravo da na adekvatan način učestvuje u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu jer su neosnovani i pašalni, čak i pored činjenice da eventualno nije prisustvovala samom uviđaju, jer je apelantici omogućeno da se izjasni o izvještajima urbaniste, ali apelatnica tu mogućnost nije iskoristila.

10. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije odnosi na prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud je također zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već utvrdio da nije bilo kršenja procesnih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje je apelantica neonovano ukazivala. Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, a nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti oni koje je apelantica isticala i u žalbi protiv prvostpene odluke, a zatim i u tužbi u upravnom sporu, a Ustavni sud smatra da su se o tim razlozima sudovi izjasnili u osporenim odlukama na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne postoje bilo kakve proceduralne greške (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije člana 6., koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2871/06 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio