Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2902/06 (I. O.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Uređenje međa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2902/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2902/06, rješavajući apelaciju Ilije Oršolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Oršolića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-06-000 086 od 28. septembra 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Odžaku, broj R-45/01 od 21. oktobra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Oršolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tolise, podnio je, 23. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 002-0-Gž-06-000 086 od 28. septembra 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj R-45/01 od 21. oktobra 2005. godine.
2. Apelant je, kao predlagatelj, podnio Općinskom sudu prijedlog za uređenje međe između njegove parcele i parcele Općine Orašje (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja), obje pobliže označene u dipsozitivu osporenog prvostepenog rješenja. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, donio Rješenje, broj R-45/01 od 21. oktobra 2005. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 002-0-Gž-06-000 086 od 28. septembra 2006. godine. U prvostepenom postupku, Općinski sud je održao ročište 4. oktobra 2005. godine, nakon što su se stranke u postuku sporazumjele da se međa između spornih parcela uredi na temelju važećih katastarskih planova, a ročištu su prisustvovale stranke u postupku i vještak geometar. Općinski sud je utvrdio da su međašni znaci uništeni, pa je na osnovu nalaza vještaka i važećeg katastarskog plana utvrdio među između spornih nekretnina. Općinski sud se pritom pozvao na odredbe člana 172. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 2/98), prema kojem se međa između spornih nekretnina može urediti na temelju važećih katastarskih planova, ukoliko stranke o tome postignu sporazum.
3. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta protiv prvostepenog rješenja, zaključivši da je činjenično stanje pravilno i potupno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da iz spisa nesumnjivo proizlazi da su se stranke sporazumjele da se uređenje međe između spornih parcela izvrši na osnovu važećih katastarskih planova, te da je žalbeni navod apelanta da to nije tako učinjeno neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je apelant tokom postupka «samo iznio svoje uvjerenje o mjestu gdje bi po njemu trebala biti međa spornih nekretnina, a u žalbi ističe prigovor na podatke susjednih nekretnina (parcela), koje nisu parcele sudionika (stranaka) u predmetnom postupku». Također, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane i žalbene prigovore apelanta o tome da su podaci iz nalaza vještaka o susjednim parcelama pogrešni u odnosu na katastarski operat, jer je utvrđeno da iz spisa predmeta proilazi suprotno. Kantonalni sud je odbio i žalbeni navod apelanta da prvostepeni sud nije precizirao vrijednosti širine uređene međe, navodeći da je u prvostepenom rješenju navedeno da skica lica mjesta predstavlja sastavni dio tog rješenja, a da su u skici lica mjesta od 4. oktobra 2005. godine navedene mjere spornih parcela, tako da je postupljeno prema čl. 168. i 174. Zakona o vanparničnom postupku koji propisuju uređenje međa predmetnih susjednih nekretnina.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje tvrdnje o kršenju prava na imovinu apelant zasniva na navodima o tome da mu je uređenjem međa umanjena površina njegove parcele, do čega je došlo kako navodi zbog greške u katastru kada je vršeno spajanje čestica, kojom prilikom je, kako navodi, oštećen.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
8. Ustavni sud, prije svega, smatra da apelantova parcela, u odnosu na koju je tražio uređenje međe sa susjednom parcelom protivnika predlagatelja, predstavlja njegovu «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da je lišen dijela svoje imovine, jer mu je razgraničenjem sa susjednom parcelom na osnovu važećeg katastarskog plana umanjena, kako navodi, veličina njegove parcele. koje reguliše uslove pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Dakle, u konkretnom slučaju primjenjivo je drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje reguliše uslove pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. U vezi s tim neophodno je prvo ispitati da li je došlo do miješanja nadležnih vlasti u apelantovo pravo na imovinu, te ako jeste, da li je takvo miješanje bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi, Ustavni sud, odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine).
9. U odgovoru na pitanje da li je došlo do «miješanja» u pravo apelanta na imovinu, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama među spornim parcelama uređena međa prema važećem katastarskom planu, budući da su se o takvom načinu uređenja međa sporazumjeli apelant i protivnik predlagatelja, što je zakonom predviđena mogućnost, kako su to sudovi i obrazložili. S druge strane, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant ustvari žali na važeće katastarsko stanje, ali Ustavni sud zapaža da to pitanje nije bilo predmet konkretnog spora. U ovom postupku ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu se bavili pitanjem ispravnosti važećeg katastarskog stanja, niti su se mogli baviti tim pitanjem, već su samo na osnovu važećeg stanja u katastru utvrdili među između spornih parcela, a apelant i protivnik predlagatelja su se upravo i sporazumjeli da se međa uredi na takav način. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama ni na koji način nije došlo do «miješanja» u apelantovo pravo na imovinu, zbog čega nije potrebno analizirati ostala pitanja navedena u stavu 8. ove odluke.
10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić