Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2918/06 (M. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2918/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2918/06, rješavajući apelaciju Mije Bojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Bojića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1733/05 od 25. jula 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-2085/03 od 20. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibošnice, kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je, 25. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1733/05 od 25. jula 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2085/03 od 20. septembra 2005. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-2085/03 od 20. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1733/05 od 25. jula 2006. godine, odbijen je apelant s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da ga je Petar Bojić (u daljnjem tekstu: tuženi) omeo u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu puta, pobliže označenog u dispozitivu prvostepenog rješenja, tako što je izgradnjom betonskog potpornog zida suzio put ispod 4m širine, te da se tuženom naloži da uspostavi ranije stanje. Prvostepeni sud je proveo postupak i izveo predložene dokaze, uključujući i vještačenje putem vještaka geodetske struke i saslušanje svjedoka. Obrazlažući svoju odluku, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant s prednicima tuženog zaključio sudsko poravanje, broj P-67/80 od 1981. godine, pred tadašnjim Odjeljenjem Općinskog suda u Loparama. Ovim poravnanjem su se prednici tuženog obavezali da će apelantu dozvoliti sezonsku služnost puta na način koji je pobliže opisan tim poravanjem. Ono što je bilo sporno među parničnim strankama je širina spornog puta, jer apelant tvrdi da je put uspostavljen u širini od 4m, a tuženi u širini od 3m. Saslušani svjedoci su izjavili da je apelant sporni put koristio za dolazak do svoje parcele radi obrade, ali se o širini puta nisu mogli izjasniti.
3. Općinski sud je naveo da apelant jeste posjednik koji uživa posjedovnu zaštitu, ali da nije dokazao da je ispunjen i drugi kumulativni uslove za takvu zaštitu propisan odredbom člana 83. Zakona o vlasničkim odnosima («Služene novine FBiH broj 6/98), odnosno da je došlo do smetanja njegovog posjeda. Naime, Općinski sud je u cijelosti prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka koji je naveo da tuženi nije, izgradnjom betonskog podzida, zauzeo «ni 1m² spornog puta», te da se betonski podzid u cijelosti nalazi u parceli tuženog. Općinski sud je također detaljno naveo zbog čega nije prihvatio prigovore apelanta na nalaz vještaka, ocijenivši da je vještak izvršio vještačenje na način koji je u cijelosti odgovario postavljenom zadatku i postavljenim prijedlogom apelanta. Također, Općinski sud je naveo da je vještak na ročištu od 20. maja 2005. godine dao pojašnjenja i odgovorio na sve prigovore koje je apelant imao. Zbog toga je Općinski sud odbio prijedlog apelanta za dopunu vještačenja koju je apelant tražio da bi se vještak izjasnio o površini zauzetog spornog puta, zaključivši da za dopunu vještačenja nisu ispunjeni uslovi iz člana 155. Zakona o parničnom postupku.
4. Kantonalni sud je u cijelosti potvrdio prvostepeno rješenje, mada je dao drugačiju pravnu ocjenu. Naime, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelant prolazio spornim putem radi obrađivanja svoje parcele i to od zaključenja sudskog poravnanja 1981. godine pa nadalje, uključujući i period nakon izvršenog avio-snimanja i obilježavanja spornog puta. Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti navod apelanta da je sporni put bio širok 4m, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza. S druge strane, vještačenjem je utvrđeno da je tuženi cijeli betosnki podzid izgradio u svojoj parceli, što se jasno vidi i iz skice koju je vještak napravio. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka proizlazi da je najmanja širina puta na jednom mjestu 2,22m, a najveća izmjerena širina iznosti 3,12m.
5. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da sudskim poravnanjem kojim je uspostavljena služnost na spornom putu nije decidno određena širina puta, već je samo određeno pravo apelanta da prolazi tim putem zaprežnim kolima, te da apelant nije dokazao da ne može prolaziti tim putem radi obrade parcele, niti da ga je tuženi izgradnjom betonskog podzida omeo u posjedu prava služnosti spornog puta. Kantonalni sud dalje navodi da iz iskaza svjedoka proizlazi da je apelant spornim putem prolazio prije rata kombajnom, ali ne i poslije rata, tj. neposredno pred podnošenje tužbe. Kantonalni sud stoga smatra da bi apelant, prestankom prolaza kombajnom još prije rata, tj. prije 1992. godine do podnošenja tužbe 2003. godine, «izgubio takav posjed služnosti spornog puta, pa s tim u vezi ne bi ni imao pravo na posjedovnu zaštitu, jer takvu zaštitu uživa samo posjednik po članu 80. navedenog Zakona». Stoga je Kantonalni sud zaključio da je suvišan žalbeni prigovor apelanta koji se odnosi na odbijanje prvostepenog suda da provede dopunsko vještačenje radi izračunavanja ukupne površine spornog puta, te da je neosnovan njegov prigovor da je nakon sudskog poravnjanja iz 1981. godine nankadno dogovoreno da širina puta bude 4m, jer ove navode apelant ničim nije uspio dokazati.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ne navodi eksplicitno u čemu vidi kršenje ovih prava, već detaljno izlaže činjenično stanje u predmetu i u suštini ponavlja žalbene navode koje je istakao protiv prvostepenog rješenja, pa proizlazi da apelant kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je provostepeni sud morao dozvoliti dopunsko vještačenje radi utvrđivanja širine spornog puta, te da je analiza provedenog vještačenja neodgovarajuća. U vezi s tim navodima, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-
352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
11. Imajući ove principe u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi kojima apelant želi ukazati da sudovi nisu pravilno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da apelant nije dokazao da ga je tuženi omeo u posjedu, odnosno da je uopšte i bio u posjedu spornog puta. Ustavni sud ukazuje da se pravno stanovište prvostepenog i drugostepenog suda razlikuje u tome što Kantonalni sud zaključuje da apelant nema ni pravo tražiti posjedovnu zaštitu, dok je prvostepeni sud zaključio da apelant ima pravo na takvu zaštitu ali da nije bilo smetanja. Bez obzira na ovakvu razliku, Ustavni sud smatra da samo po sebi to ne može voditi kršenju prava na pravično suđenje, budući da za smetanje moraju kumulativno biti ispunjenja dva uslova: postojanje posljednjeg faktičkog posjeda i čin smetanja. U konkretnom slučaju sudovi su iz nalaza vještaka nesumnjivo utvrdili da se betonski podzid koji je tuženi izgradio u cijelosti nalazi u parceli tuženog te da ni na koji način ne zauzima sporni put, što znači da su oba suda utvrdila da nema čina smetanja posjeda, pa različit zaključak sudova o tome da li apelant ima ili nema pravo na posjedovnu zaštitu ne bi mogao dovesti do drugačijeg odlučenja.
12. Dalje, Općinski sud je obrazložio da su članom 155. ZPP propisani razlozi zbog kojih se može angažovati novi vještak, a apelant ne navodi da je bilo koji od tih razloga postojao, niti to proizlazi iz dokaza i činjenica prezentiranim Ustavnom sudu. Također, nalaz vještaka nije bio jedini dokaz koji je sud proveo, već je bio potkrijepljen i drugim provedenim dokazima, a iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi sve dokaze cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, kako to ZPP i zahtijeva. Osim toga, isti navodi apelanata su već bili predmetom žalbe, pa ih je Kantonalni sud analizirao i obrazložio na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju ovog prava očigledno (prima faciae) neosnovani.
13. Apelant se žali i da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
14. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, pravo služnosti spornog puta koji apelant ima nesumnjivo predstavlja «imovinu» koja ulazi u okvir zaštite iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud smatra da osporene odluke ne predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na «imovinu» u navedenom smislu, budući da tim odlukama apelantu nije ni oduzeta imovina, niti mu je ograničeno korištenje te imovine. Naprotiv, ovim odlukama je samo odbijen apelantov zahtjev za posjedovnom zaštitom zato što je utvrđeno da apelant nije mogao dokazati da ga je tuženi omeo u korištenju te imovine, na način koji je Ustavni sud već obrazložio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 2275/06 od 14. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice predočene u apelaciji ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić