Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2966/06 (A. A.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Prenos stanarskog prava
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanovi JNA
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2966/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2966/06, rješavajući apelaciju Ašide Adamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ašide Adamović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Už- 401/01 od 26. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-78/01 od 2. jula 2001. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-3420/00 od 28.
novembra 2000. godine, i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/06-372-P-2115/98 od 14. jula 2000. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ašida Adamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je, 1. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-401/01 od 26. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-78/01 od 2. jula 2001. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-3420/00 od 28. novembra 2000. godine, i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: stambena Uprava), broj 23/06-372-P-2115/98 od 14. jula 2000. godine.
2. Rješenjem stambene Uprave, broj 23/06-372-P-2115/98 od 14. jula 2000. godine, odbijen je zahtjev apelantice za povrat stanarskog prava na stanu u Sarajevu, Envera Šehovića broj 8/I, pa je odlučeno da će odluku o daljnjem raspolaganju spornim stanom donijeti Federalno Ministarstvo odbrane.U obrazloženju navedenog rješenja, stambena Uprava je navela da je u postupku utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu prema, prema ugovoru zaključenom sa Zajdnicom stanovanja JNA 1981. godine, bio apelantičin pokojni muž, Miroljub Adamović: Također je utvrđeno da je apelantičin muž na dan 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u bivšoj JNA, da nije bio državljanin BiH, da je razriješen profesionalne vojne službe 1997. godine, nakon čega mu je rješenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd priznato pravo na starosnu penziju, te da nije imao status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu člana 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99, u daljnjem tekstu Zakon o napuštenim stanovima). Zbog svega navedenog stambena Uprava je apelantičin zahtjev za povrat spornog stana odbila.
3. Ministarstvo je Rješenjem, broj 27/02-23-3420/00 od 28. novembra 2000. godine, odbilo apelantičinu žalbu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju navedenog rješenja, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ utvrdio sve relevantne činjenice potpuno i pravilno i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Ministarstvo je navelo da iz provedenih dokaza proizlazi da muž apelantice nije imao status izbjeglice u smislu člana 3.a) Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega njemu niti članovima porodičnog domaćinstva ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed. U vezi s navodima apelantice da je sporni stan otkupljen, Ministarstvo je istaklo da je članom 39.c) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) regulisano «da se nosilac stanarskog prava može uknjižiti kao vlasnik stana kod nadležnog suda samo kada ostvari pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o napuštenim stanovima», dok je odredbom člana 39.e) istoga zakona regulisano «da nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana ili ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama iz člana 3. i 3.a) [Zakona o napuštenim stanovima], koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH». Zbog toga su i ovi navodi apelantice odbijeni.
4. Kantonalni sud je Presudom, broj U-78/01 od 2.jula 2001. godine, odbio apelantičinu tužbu protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je ukazao da je u postupku utvrđeno da je muž apelantice bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, ali da u smislu člana 3.a) stav 2. Zakona o napuštenim stanovima nema pravo na povrat stana, jer je bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA na dan 30. aprila 1991. godine, kao i da nije bio državljanin Bosne i Hercegovine zaključno sa 30. aprilom 1992. godine. Ovo stanovište Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio zaključivši da ono proizlazi iz provedenih dokaza. Kantonalni sud je također naveo da je zahtjev apelantice za povrat spornog stana u posjed cijenjen u odnosu na status njenog muža kao nosioca stanarskog prava. Budući da je utvrđeno da je muž apelantice na dan 30. aprila 1992. godine bio aktivno vojno lice u bivšoj JNA i nije bio državljanin Bosne i Hercegovine, to nije ispunio uslove za povrat stana propisane članom 3.a) Zakona o napuštenim stanovima.
5. Vrhovni sud je osporenom Presudom, broj Už-401/01 od 26. januara 2006. godine, odbio žalbu apelantice protiv prvostepene presude. Vrhovni sud je u cijelosti prihvato stanoviše Kantonalnog suda i upravnih organa o tome da muž apelantice nije ispunio uslove za povrat stana u posjed. Također, Vrhovni sud je odbio žalbene navode apelantice o tome da ona kao sunosilac stanarskog prava samostalno ispunjava zakonske uslove za povrat stana. U tom pravcu, Vrhovni sud je obrazložio da je za primjenu člana 3.a) Zakona o napuštenim stanovima relevantan «isključivo status nosioca stanarskog prava – aktivnog vojnog lica, dok drugi članovi porodičnog domaćinstva, pa i bračni drug nosioca stanarskog prava, ne mogu imati veća prava od samog nosioca stanarskog prava», zbog toga što su njihova prava akcesorne prirode i zavise od prava nosioca stanarskog prava.
6. Apelantica smatra da joj je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju apelantica navodi da se nosiocima stanarskog prava smatraju oba bračna druga bez obzira što je jedan od njih zaključio ugovor o korištenju stana. Također, navodi da je ona ostala u stanu i nakon što je njen muž «otišao sa službom u Srbiju (juni 1992.)», te da je u stanu ostala sve do početka 1993. godine kada je stan ostavila prijatelju na čuvanje, a ona se pridružila mužu. Dalje, apelantica smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno i prema Porodičnom zakonu, prema kojem se imovina koju su bračni drugovi stekli radom u bračnoj zajednici smatra zajedničkom imovinom. Apelantica smatra da se na njen dio imovine nisu mogle primijeniti odredbe člana 3.a) Zakona o napuštenim stanovima, niti se o njenom zahtjevu moglo rješavati po tom Zakonu. Apelantica također smatra da sudovi «nisu vezani za pravni osnov tužbe, pa su pogriješili kada su odbili tužbu odnosno žalbu ne upuštajući se u to da li apelant ima pravo na dio imovine po osnovu zajedničke tekovine». Također, apelantica navodi da upravni organi nisu mogli odlučiti da se daljnje raspolaganje cijelim spornim stanom prenosi na Ministarstvo odbrane FBiH. Na osnovu svega izloženog, apelantica smatra da je proizvoljno i bez pravnog osnova lišena imovine.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelantica smatra da je lišena svoje imovine zato što je odbijen kao neosnovan njen zahtjev za povrat spornog stana, na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen muž i koji je otkupljen prije 6. aprila 1992. godine, iako se prema Zakonu o stambenim odnosima nosiocem stanarskog prava smtaraju oba bračna druga. Također, apelantica smatra da je sporni stan zajednička imovina nje i njenog pokojnog muža, budući da je otkupljen prije rata. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li se radi o «imovini» u smislu navedenog člana.
12. U vezi s ovim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
13. U konkretnom slučaju, radi se o sporu koji se tiče povrata stana apelantici u posjed, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, prema odredbama Zakona o napuštenim stanovima. Ustavni sud ukazuje da je u svojim ranijim odlukama zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). U tom smislu, stanarsko pravo obuhvata, između ostalog, i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99).
14. Ustavni sud ukazuje da član 19. Zakona o stambenim odnosima propisuje da ako je jedan od bračnih drugova zaključio ugovor o korištenju stana, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. U tom smislu, apelantica ima «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa time i «ostvariv» zahtjev prema Zakonu o stambenim odnosima. Međutim, kako se radi o stanu koji potpada pod režim Zakona o napuštenim stanovima, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o stambenim odnosima i koji je regulisao pitanje povrata stanova napuštenih tokom rata, na sporni stan se u svakom slučaju primjenjuju i odredbe tog zakona koji propisuje određene uslove pod kojima raniji nosioci stanarskog prava, pa dakle i svi ostali članovi porodičnog domaćinstva uključujući i bračnog supružnika, mogu ostvariti pravo na povrat stana u posjed. Zbog toga je ključno pitanje na koje su morali odgovoriti upravni organi i sudovi upravo pitanje da li su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za povrat apelantici spornog stana u posjed. Dakle, imovina o kojoj je riječ ne predstavlja postojeću imovinu apelantice,već se ona pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantica imala bar «legitimno očekivanje» da će njen ostvariv zahtjev za povrat spornog stana biti riješen u njenu korist.
15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sudovi nesumnjivo utvrdili da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio apelantičin muž: Također, utvrđeno je i da je apelantičin muž bio aktivno vojno lice u bivšoj JNA na dan 30. aprila 1992. godine, te da na taj dan nije bio državljanin Bosne i Hercegovine. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su se upravni organi i sudovi pozvali na odredbu člana 3.a) koja je naknadno izmijenjena na način da je propisano da se lice koje je nakon 19. maja 1992. godine ostalo u službi u oružanim snagama van teritorije BiH ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji BiH, osim ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine («Službene novine FBiH» broj 29/03). Međutim, ovakav propust upravnih organa i sudova ne utječe na samu suštinu spora. Naime, upravni organi i sudovi su nesporno utvrdili da je apelantičin suprug i nakon propisanog datuma ostao u aktivnoj vojnoj službi, te da nije imao priznat status izbjeglice, zbog čega, kao nosilac stanarskog prava, nije ispunio zakonom propisane uslove za povrat spornog stana. Sami tim ni apelantica, kao lice koje svoje pravo izvodi iz prava nosioca stanarskog prava, nije mogla imati «legitimno očekivanje» da će joj sporni stan biti vraćen.
16. Apelantica također ističe da je sporni stan otkupljen prije rata, te smatra da je taj stan zajednička imovina nje i njenog umrlog supruga prema odredbama Zakonu o porodičnim odnosima, te da su upravni organi i sudovi o tome morali voditi računa. Iako se spor koji je rezultirao osporenim odlukama tiče isključivo pitanja povrata stana prema Zakonu o napuštenim stanovima, a ne uknjižbe otkupljenog stana po Zakonu o prodaju stanova, Ustavni sud će razmotriti i pitanje eventualnog postojanja «imovine» u vezi s ovim navodima, budući da postoji direktna veza između dva zakona po ovom pitanju. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da se prama članu 27. Zakona o prodaji stanova pravo vlasništva na stan stiče upisom u zemljišne knjige, dok se u članovima 39. i 39.a)-e) reguliše pitanje otkupa stanova prema Zakonu o obezbjeđenju u JNA i Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koji oni koriste. Ustavni sud zapaža da je odredba člana 39.c) Zakona o prodaji stanova u direktnoj vezi sa Zakonom o napuštenim stanovima, budući da propisuje da se kao vlasnik stana može uknjižiti samo onaj nosilac stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima. Budući da muž apelantice nije ispunio zakonom propisane uslove za povrat stana kako je to već obrazloženo, ne bi mogao ostvariti ni prava koja se tiču uknjižbe prava vlasništva, pa ni apelantica ne može imati «legitimno očekivanje» da će to pravo ostvariti.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica nije mogla imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na povrat stana u situaciji u kojoj njen umrli suprug, kao nosilac stanarskog prava na spronom stanu, nije ispunio uslove za povrat stana propisane Zakonom o napuštenim stanovima, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić