Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2848/06 (Z. L.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2848/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica, Seada Paravlić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2848/06, rješavajući apelaciju Zikrije Ljevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zikrije Ljevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000266 od 8. augusta 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj K-13/03 od 29. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zikrija Ljevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Edina Rešidović, advokatica iz Sarajeva, podnio je, 17. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000266 od 8. augusta 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-13/03 od 29. marta 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo dalje izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnosti presude Kantonalnog suda i njeno izvršenje odložio do okončanja postupka o predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
2. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-2848/06 od 9. novembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Kantonalni sud je Presudom, broj K-20/99 od 30. aprila 2001. godine, apelanta oslobodio od optužbe da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ).
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv navedene presude izjavio Kantonalni tužilac u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužilac), Vrhovni sud je Rješenjem, broj Kž-404/01 od 19. marta 2003. godine, uvažio žalbu Tužioca, ukinuo Presudu Kantonalnog suda, broj K-20/99 od 30. aprila 2001. godine, i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
5. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je Presudom, broj K-13/03 od 29. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000266 od 8. augusta 2006. godine, oglasio apelanta krivim, zajedno sa još četiri lica, što je, na način kako je navedeno u dispozitivu prvostepene presude, postupajući protivno odredbama člana 3. stav 1. alineja 1 i člana 13. Ženevske konvencije izvršio ubistvo i nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, čime je počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. U skladu sa odredbom člana 346. stav 1. tačka 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Na osnovu odredbe člana 101. stav 2. ZKP FBiH oštećeni su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Apelant je na osnovu člana 91. stav 1. ZKP-a FBiH obavezan na plaćanje troškova sudskog paušala u iznosu od 100,00 KM.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je ocjenom provedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da su navodi iz optužnice na glavnom pretresu u cijelosti dokazani. U odnosu na radnje izvršenja apelanta, sud navodi da su saslušani oštećeni, kao svjedoci, koji su jasno, nedvojbeno i detaljno opisali događaj. Sud ističe da su iskazi svjedoka identični, logični i uvjerljivi, te im je sud poklonio punu pažnju i vjeru, posebno što su neposredni očevici navedenog događaja, koji po svom obilježju i karakteristikama u sjećanjima oštećenih zauvijek ostaje trajan i neizbrisiv. Dakle, sud smatra da je nedvojbeno utvrdio da je upravo apelant izvršio navedenu radnju na opisan način, da je prostorija, kako su to naveli oštećeni, bila osvijetljena u tolikoj mjeri, da se jasno moglo sve vidjeti, da su ga oštećeni jasno i nedvojbeno prepoznali i identificirali, te da se odmah nakon izvođenja jednog od zarobljenika čuo rafal, čime je isključena mogućnost da ga je ubio neko drugi, a ne apelant i nepoznati pripadnik armije zvani «Kordić», te da navedenu činjenicu potvrđuje i svjedok Slavko Pinjuh koji ga je sahranjivao, i koji je naveo da je oštećeni bio u polusjedećem položaju, naslonjen na zid i da mu je bila uzdignuta košulja, kao i da je u predjelu leđa i to desne plećke imao 5-6 ustrelnih rana od metaka u prostoru prečnika 7-10 cm.
7. U obrazloženju presude se navodi da je u postupku dokazano da su optuženi nad ratnim zarobljenicima vršili fizičko nasilje, primjenom fizičke sile koja nije dozvoljena bez ikakve razumne potrebe, da im oštećeni nisu davali nikakvog povoda za to, da su aktom nasilja vršili zlostavljanje prema apsolutno nemoćnim osobama, što vrijeđa u značajnoj mjeri ljudsko dostojanstvo koje se mora poštovati u svakoj prilici. Navedene povrede osobnog dostojanstva, nastavlja sud, naručito uvredljivim i ponižavajućim postupcima te zastrašivanjem, imaju karakter nečovječnog postupanja propisanog članom 3. stav 1. alineja 1 u vezi sa članom 13 III. Ženevske konvencije, koje kao oblik izvršenja predstavlja kazneno djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, kršenjem pravila Međunarodnog prava, propisano odredbom člana 144. preuzetog KZ SFRJ.
8. Pri izvršenju krivičnog djela, ističe sud, optuženi su postupali sa direktnim umišljajem, znali su da radnjama koje čine nužno stvaraju posljedice i bili su toga svjesni. Na kraju sud navodi da je prilikom odmjeravanja kazni kod optuženih našao veliki broj olakšavajućih okolnosti a to je opće stanje koje je tada vladalo u Bosni i Hercegovini, ratni sukob Armije RBiH i HVO, ratna traumatična situacija, da je prošlo više od 13 godina, da su porodični ljudi, da su se korektno ponašali u toku trajanja krivičnog postupka i da nisu osuđivani. Kazna zatvora od sedam godina koja je izrečena apelantu, prema mišljenju suda, adekvatna je stepenu krivične odgovornosti, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, okolnostima pod kojima je djelo izvršeno i sa istom će se moći ostvariti i specijalna i generalna prevencija.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da su navodi iz izreke i obrazloženja prvostepene presude jasni i razumljivi i među njima nema nikakve proturječnosti i nedvojbeno proizlazi da su svi optuženi proglašeni krivim za radnje kojima su ostvarena zakonska obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ. U odnosu na žalbeni prigovor branitelja apelanta, da je prvostepenom presudom počinjena i bitna povreda odredaba krivičnog postupka zbog toga što optuženima nije omogućeno da se izjasne o izmijenjenoj optužnici, sud navodi da prema tekstu izmijenjene optužnice i navodima sa raspravnog zapisnika proizlazi da je riječ ne o izmijenjenoj već o preciziranoj optužnici koja je učinjena u korist optuženih, kao i da su se optuženi i branioci izjasnili da ne traže dodatno vrijeme za izjašnjenje i pripremu povodom tako precizirane optužnice. U odnosu na prigovore apelanta da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu jer nije proveden dokaz suočenjem svjedoka Stanislava Ljubića, Dragana Zovka i Jure Kosira sa svjedokom Mehmedom Kaminićem, Vrhovni sud ističe da za to nije bilo potrebe s obzirom da su svi navedeni svjedoci pojedinačno i detaljno saslušani a njihove iskaze sud je cijenio kako pojedinačno tako i u kontekstu drugih provedenih dokaza.
10. U odnosu na prigovor koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ovaj sud dalje navodi da su prigovori neosnovani i da prema obrazloženju prvostepene presude i datim razlozima za donesenu odluku, proizilazi da su svi optužni navodi potvrđeni u prvom redu iskazima oštećenih kojima je sud povjerovao jer ih je ocijenio objektivnim, uvjerljivim i istinitim. Također, Vrhovni sud smatra neosnovanim i prigovore koji se odnose na povredu krivičnog zakona na štetu optuženih. Vrhovni sud ističe da je pravilno prvostepeni sud kvalifikovao radnje optuženih, prije svega ubistvo i nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima kao povredu člana 3. Ženevske konvencije, jer prema dikciji te konvencijske odredbe, svako nasilje nad životom i tjelesnim integritetom, a posebno ubistva, predstavljaju nečovječno postupanje u smislu navedene konvencije. U radnjama optuženih, onako kako su one navedene i opisane u izreci prvostepene presude, a za koje je utvrđeno da su ih počinili optuženi, stiču se sva zakonska obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ jer je provedenim dokazima potvrđeno da je apelant zajedno s još jednim nepoznatim vojnikom Armije BiH izvršio ubistvo ratnog zarobljenika Dragana Lasića, te nečovječno postupao prema drugim zarobljenicima.
11. Na kraju, Vrhovni sud zaključuje da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je takve radnje optuženih kvalifikovao kao povredu člana 3. stav 1. alineja 1. Ženevske konvencije, s obzirom da navedeni član konvencije upravo predviđa kršenje konvencijskih pravila ako se u oružanom sukobu postupa nečovječno prema ratnim zarobljenicima, što podrazumijeva poduzimanje nasilnih radnji protiv života i tijela, okrutno postupanje i mučenje te posebno ubistvo ratnih zarobljenika. Vrhovni sud ističe da apelant neosnovano prigovara da je povrijeđen krivični zakon i zbog toga što se prvostepeni sud pozvao i na odredbu člana 13. Ženevske konvencije. Iako se navedena odredba, nastavlja dalje sud, u prvom redu odnosi na kršenje pravila rata odnosno oružanog sukoba koji ima međunarodni karakter, koja predviđa iste zabrane postupanja prema ratnim zarobljenicima kao i odredba člana 3. koja je zapravo opća odredba, ne radi se o povredi krivičnog zakona već eventualno o suvišnom pozivanju prvostepenog suda na odredbu člana 13 Ženevske konvencije, budući da se i bez pozivanja na tu odredbu radi o svim zakonskim obilježjima krivičnog djela s obzirom da odredba člana 3. stav 1. alineja 1 Ženevske konvencije također zabranjuje svako nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima a pogotovo ubistvo. Na kraju Vrhovni sud ispitujući odluku o kazni a povodom žalbe Kantonalnog tužitelja i apelanta nalazi da su žalbe neosnovane i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta i da mu je opravdano izrekao kaznu zatvora od 7 godina za koju i taj sud smatra da je adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenog krivičnog djela kao i da se takvom kaznom može postići kako posebna tako i opća svrha kažnjavanja.
12. U apelaciji apelant iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Apelant navodi da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje odbijajući prijedloge odbrane da se izvrši suočenje svjedoka Stanislava Ljubića, Dragana Zovke i Jure Kosira sa svjedokom Mehmedom Kaminićem. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na fer suđenje jer sud nije navode odbrane o odlučnim činjenicama provjerio zahtjevom da se iz Arhiva Armije BiH zatraži dostavljanje relevantnih materijalnih dokaza. Apelant dalje smatra da postoji protivriječnost kako između izreke i obrazloženja tako između razloga iznesenih u presudi i samih iskaza svjedoka. Apelant navodi da je tužilac precizirao optužnicu, mijenjajući optužnicu u odnosu na opisane radnje apelanta, nakon čega nije imao mogućnost da se izjasni o optužbama protiv njega. Također smatra da je povrijeđen krivični zakon jer se prvostepeni sud u dispozitivu presude poziva na član 13. III Ženevske konvencije, kao na blanketnu normu za postojanje krivičnog djela, a koje pozivanje zahtjeva da se u optužnici navede da se radi o međunarodnom konfliktu i da se karakter konflikta dokaže u postupku. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude redovnih sudova.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje te smatra da su sudovi pogrešno primijenili procesni i materijalni propis. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
16. U odnosu na prigovor apelanata da je prvostepeni sud odbio njegove prijedloge za provođenje određenih dokaza (suočenje svjedoka Stanislava Ljubića, Dragana Zovke i Jure Kosira sa svjedokom Mehmedom Kaminićem i dostavljanje relevantnih materijalnih dokaza iz Arhiva Armije BiH), Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3 d). Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
17. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili zahtjev apelanta za provođenjem dokaza suočenjem svjedoka i pribavljanjem određene dokumentacije. Odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68)
18. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i putem advokata, kao i da saslušava svjedoke optužbe, te daje primjedbe na njihove iskaze. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi, na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, a koje je prihvatio i Vrhovni sud i da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije
19. U vezi navoda apelanta da postoji protivriječnost kako između izreke i obrazloženja tako između razloga iznesenih u presudi i samih iskaza svjedoka, Ustavni sud primjećuje da navodi iz izreke i obrazloženja presude nisu nerazumljivi niti protivriječni, a izreka prvostepene presude sadrži sva bitna obilježja krivičnog dijela za koje su u obrazloženju presude dati razlozi. Ti razlozi su jasni i ne ostavljaju nimalo dvojbe u smislu eventualne protivriječnost koje bi se odnosila na činjenične navode u dispozitivu presude i iskaze svjedoka. Presuda je zasnovana na provedenim dokazima, te je sud prema načelu slobodne ocjene dokaza izveo svoje zaključke i donio odluku.
20. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/05, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.
21. U odnosu na navode apelanata da je tužilac «precizirao optužnicu, mijenjajući optužnicu u odnosu na opisane radnje apelanta nakon čega nije imao mogućnost da se izjasni», Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze u tom pravcu te ih smatra paušalnim i ničim obrazloženim. Navedeni prigovor apelant je već isticao u žalbi protiv presude Kantonalnog suda na koje je Vrhovni sud u potpunosti odgovorio navodeći da su Neosnovani žalbeni prigovori branitelja optuženih Ljevo Zikrije i Omanović Bećira da je prvostepenom presudom počinjena i bitna povreda odredaba krivičnog postupka i iz člana 358. stav 2 ZKP zbog toga što optuženim i njihovim braniteljima nije dana mogućnost da se izjasne o, prema navodima tih žalbi, izmijenjenoj optužnici. Naime prema tekstu izmijenjene optužnice te navodima sa raspravnog zapisnika, riječ je ne o izmijenjenoj već o preciziranoj optužnici koja je uz to učinjena u korist optuženih. Kako su se pored toga svi optuženi i njihovi branioci izjasnili da ne traže dodatno vrijeme za izjašnjenje i pripremu odbrane povodom tako precizirane optužnice, a što proizlazi iz raspravnog zapisnika, prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 311. stav 4. ZKP, kao ni odredbu člana 332 stav 2 ZKP te stoga nije ni počinio ni navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 2 ZKP. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra arbitrarnim.
22. U odnosu na prigovor apelanta da je povrijeđen krivični zakon jer se prvostepeni sud u dispozitivu presude poziva na član 13 III Ženevske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su i ovi navodi iz apelacije isticani u žalbi o kojoj je raspravljao Vrhovni sud i koji je u obrazloženju presude između ostalog naveo: Iako se navedena odredba te konvencije u prvom redu odnosi na kršenje pravila rata odnosno oružanog sukoba koji ima međunarodni karakter, koja predviđa iste zabrane postupanja prema ratnim zarobljenicima kao i već spomenuta odredba člana 3. koja je zapravo opća odredba, u konkretnom slučaju ne radi se o povredi krivičnog zakona već eventualno o suvišnom pozivanju prvostepenog suda na odredbu člana 13. Ženevske konvencije budući da se i bez pozivanja na tu odredbu radi o svim zakonskim obilježjima predmetnog krivičnog djela s obzirom da odredba člana 3. stav 1. alineja 1 navedene Ženevske konvencije također zabranjuje svako nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima a pogotovo ubistvo ratnih zarobljenika. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra arbitrarnim.
23. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su procesni i materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić