Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2891/06 (V. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2891/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine u predmetu broj AP-2891/06, rješavajući apelaciju Vinka Grejića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Grejića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Zenica, broj Gž-1642/05 od 3. augusta 2006. godine, i Presude Općinskog suda Zenica, broj P- 40/03 od 24. oktobra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Grejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je, 20. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1642/05 od 3. augusta 2006. godine, i Presude Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu. Općinski sud), broj P-40/03 od 24. oktobra 2005. godine,

2. Presudom Općinskog suda, broj P-40/03 od 24. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1642/06 od 3. augusta 2006. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Mital Steel Zenica DOO Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede na radu isplati iznos od 6.000,00 KM i to na ime umanjenja opće životne sposobnosti 2.500,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 2.000,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 1.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. januara 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da naknadi troškove postupka u visini od 734,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U istorijatu tužbe apelant navodi da je 12. oktobra 2001. godine, u okviru poslova koje mu je naredio neposredni rukovodilac morao da pređe preko kolosijeka između Stare mazutne stanice i mazutne stanice Čeličane, kada je prilikom prelaska kolosiječne šine, nezgodno stao i iskrenuo stopalo desne noge te tom prilikom doživio ozbiljnu distorziju desnog skočnog zgloba zbog koje povrede mu je umanjena životna aktivnost 15% jer je pokretljivost skočnog zgloba umanjena do srednjeg stupnja.

3. Općinski sud je tokom prvostepenog postupka proveo niz dokaza (saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke, medicinsko vještačenje, vještačenje po vještaku zaštite na radu, uvid u medicinsku dokumentaciju, prijavu o nesreći na poslu i Pravilnik o zaštiti na radu tuženog ) te nakon ocjene provedenih dokaza našao da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Općinski sud navodi da je apelant nakon vještačenja po vještaku zaštite na radu izmijenio bitne činjenične navode tužbe o načinu povređivanja pa je istakao da je do povrede došlo tako što je noseći mazut u limenim kantama iz jedne cisterne u drugu i prilikom istovara, a penjući se metalnim stepenicama, jedna od stepenica uslijed starosti i dugogodišnje upotrebe popustila te je došlo do nezgodnog pada i iskretanja desnog zgloba. Općinski sud je dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi pri čemu je nalaze i mišljenja vještaka zaštite na radu i medicinske struke ocijenio stručnim i objektivnim i datim u skladu sa pravilima struke, pa ih u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne a iskaz apelanta nije prihvatio, posebno cijeneći činjenicu da je apelant po dobivanju nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu promijenio osnovne činjenične navode tužbe te cijeni da je nemoguće da apelant ne zna na koji način je došlo do povređivanja, a isto je u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu. Dalje sud ističe da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima ( «Službeni list RBiH», br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da tko drugom pričini štetu dužan je nadoknaditi je, a odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bih, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, pa kako po ocjeni tog suda apelant provedenim dokazima nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, to je njegov zahtjev neosnovan.

4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, nastavlja dalje sud, vještak zaštite na radu je u svom nalazu i mišljenju naveo da je do povrede došlo nakon propusta učinjenih od strane apelanta i da nema propusta od strane tuženog, jer se apelant nije smio kretati željezničkim kolosijekom i prelaziti kolosijek na mjestu koje nije namijenjeno za prijelaz te da je do mazutne stanice imao drugi sigurniji prijelaz gdje su šine postavljene u visini okolnog terena i ne predstavlja opasnost po učesnike u saobraćaju. Prema tome, zaključuje sud, kada se apelant nije smio kretati željezničkim kolosijekom i prelaziti na mjestu koje nije namijenjeno za prijelaz ne može postojati odgovornost tužene u smislu odredbe čl. 154. stav 2, 173. i 174. ZOO budući da je do povrede došlo samo zbog propusta na strani apelanta, pa su ispunjeni uslovi iz člana 177. stav 2. ZOO o oslobađanju tuženog od odgovornosti. Sud dalje navodi da ne stoji tvrdnja apelanta da nije bio obaviješten o vremenu i mjestu obavljenog vještačenja, jer je nesporno među strankama da je vještak pozvao telefonom apelanta da prisustvuje vještačenju. Također sud navodi da je vještak na ročištu za glavnu raspravu odgovorio na sve primjedbe apelanta iz podneska a nakon toga punomoćnik apelanta nije predlagao niti dopunu niti novo vještačenja, već je samo predložio sudu da nalaz vještaka cijeni kao da je dopunjen na ročištu za glavnu raspravu. Dalje, sud ističe da su paušalni navodi apelanta da tuženi nije ispoštovao obaveze iz Zakona o sigurnosti željezničkog prometa i Pravilnika o zaštiti na radu na željeznicama jer ne navodi o kojim se konkretnim obavezama radi a do povređivanja apelanta nije došlo zbog neodržavanja željezničke pruge i kolosijeka od strane tuženog. Na kraju sud ukazuje kako je odredbom člana 102. ZPP propisano da nakon pripremnog ročišta stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu jer se ne mogu prihvatiti ni novi činjenični navodi apelanta vezano za način povrjeđivanja, niti novi dokazni prijedlog da se kao svjedok sasluša Isaković Benjamin jer su izneseni odnosno predloženi tek na glavnoj raspravi, a apelant nije dokazao da ih bez svoje krivice nije bio u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

5. Apelant smatra da mu je ovom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. U obrazloženju apelacije, apelant izlaže tok postupka pred redovnim sudovima i žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava i to čl. 8, 123. i 126. ZPP. Apelant smatra da su presude redovnih sudova protivne odredbama procesnog zakona jer je sud na osnovu provedenog vještačenja, kao dokaza tužene, nije mogao steći ni minimum uvjerenja da je za predmetnu nesreću isključivo odgovoran apelant. Apelant smatra da nalaz vještaka nije dat savjesno i u skladu sa pravilima nauke i vještine da je nejasan i kontradiktoran sam sa sobom, odnosno da je u suprotnosti sa činjeničnim stanjem te je evidentno da je apsolutno nedokazano od strane tužene da se radi o njegovoj krivnji. Također, apelant smatra da obrazloženja pobijanih presuda na sadrže uopće ocjenu vještačenja, niti ostalih izvedenih dokaza te se ne mogu ispitati kao takve a drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje na žalbene navode u koji se tiču povrede odredaba ZOO u dijelu objektivne odgovornosti za štetu pričinjenu od opasne djelatnosti odnosno od opasne stvari te Zakona o sigurnosti željezničkog prometa i Pravilnika o zaštiti na radu na željeznicama. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene odluke i vrati predmet na ponovni postupak.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:

[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi apelanta i redovni sudovi su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan, te dali jasne i nedvojbene razloge zbog kojih se odbija tužbeni zahtjev apelanta. Naime, redovni sudovi su zaključili da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a što je bio dužan na osnovu člana 123. ZPP, odnosno nije uspio dokazati da je tuženi odgovoran za pričinjenu štetu pa ne može postojati odgovornost tužene za predmetnu nesreću u smislu odredbe člana 154. stav 2. ZOO. Također, a u odnosu na navode apelanta da sud na osnovu provedenog vještačenja, kao dokaza tužene, nije mogao steći ni minimum uvjerenja da je za predmetnu nesreću isključivo odgovoran apelant, i da je pogrešnom ocjenom dokaza povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

10. Također, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-661/04).

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno nije dokazao da je do povređivanja došlo nakon učinjenih propusta od strane tuženog. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, te ih ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

12. U vezi sa navodima apelanta da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode, i da presuda ne sadrži obrazloženje na žalbene navode u koji se tiču povrede odredaba ZOO u dijelu objektivne odgovornosti za štetu pričinjenu od opasne djelatnosti odnosno od opasne stvari te Zakona o sigurnosti željezničkog prometa i Pravilnika o zaštiti na radu na željeznicama, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije a Kantonalni sud u presudi između ostalog navodi: Prema tome, kada se tužilac nije smio kretati željezničkim kolosijekom i prelaziti isti na mjestu koje nije namijenjeno za prijelaz, ne može postojati odgovornost tužene za predmetnu nesreću u smislu odredbe člana 154. stav 2, 173 i 174 ZOO, budući da je do povrede došlo samo zbog propusta na strani tužioca pa su ispunjeni uslovi iz člana 177. stav 2 ZOO, o oslobađanju tuženog od odgovornosti […] Osim toga, kako do povrjeđivanja tužioca nije došlo zbog neodržavanja željezničke pruge i kolosijeka od strane tuženog, to se tužilac nepotrebno poziva na odredbe Zakona o sigurnosti željezničkog prometa i Pravilnika o zaštiti na radu na željeznicama koje se odnose na održavanja željezničke pruge i kolosijeka. Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni.

13. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Kantonalni sud propustio da se osvrne na žalbene navode i obrazloži osporenu presudu, a naročito da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesne i materijalne propise. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i apelantu i tuženom za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao punomoćnika-advokata, iskoristio je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i vještaka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmatrao Kantonalni sud.

14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrdili da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi, da je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev apelanta, a da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelanta potvrdio prvostepenu presudu.. Obzirom na izneseno navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2891/06 (V. G.) | Sudska praksa | Aktio