Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2910/06 (A. B.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Povrat stana
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanovi JNA
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2910/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica, Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine u predmetu broj AP-2910/06, rješavajući apelaciju Ane Bosanac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Bosanac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj U-2267/05 od 28. septembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 23/02-23-18513/05 od 26. septembra 2005. godine, i Rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/5-372-1735/99 od 2. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Bosanac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnijela je, 26. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-2267/05 od 28. septembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 23/02-23-18513/05 od 26. septembra 2005. godine, i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/5-372-1735/99 od 2. augusta 2005. godine.

2. Rješenjem Uprave, broj 23/5-372-1735/99 od 2. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstvo, broj 23/02-23-18513/05 od 26. septembra 2005. godine, odbijen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, Ul.Adija Mulabegovića broj 17/V kao neosnovan. U toku postupka, organi uprava su utvrdili da suprug apelantice, Veljko Bosanac, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nije bio evidentiran kao državljanin Republike Bosne i Hercegovine na dan 30. april 1991. godine, da je Veljko Bosanac naredbom Načelnika generalštaba bivše Jugoslavenske Narodne Armije (u daljnjem tekstu: JNA), broj 3-43 od 3. februara 1994. godine, koja je objavljena u službenom vojnom listu broj 7, 10. marta 1994 godine, na strani 118, vanredno unaprijeđen sa danom 31. decembrom 1996. godine u čin pješadijskog pukovnika. Na osnovu uvida u akt Ministarstva odbrane Republike Srpske Banja Luka (u daljnjem tekstu: MORS), broj 8-03-37-140/04 od 3. marta 2005. godine, koji je dostavljen Federalnom ministarstvu odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu FMO) utvrđeno je da je Veljko Bosanac riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu gdje mu je dodijeljen troiposoban stan. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja organi uprave su zaključili, s obzirom da je Veljko Bosanac nakon 19. maja 1992. godine, ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, tačnije u JNA, te da je riješio svoje stambeno pitanje, da se imenovani u smislu člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBIH“, broj 29/03-u daljnjem tekstu: Zakon) ne može smatrati izbjeglicom, a samim tim ne može ostvariti pravo na vraćanje stana u posjed, a koje pravo ne može ostvariti ni apelantica čija prava proizlaze iz prava nosioca stanarskog prava.

3. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom, broj U-2267/05 od 28. septembra 2006. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je ocijenio da su upravni organi pravilno zaključili da je, s obzirom na navedeno utvrđeno činjenično stanje, suprug apelantice kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nakon 19. maja 1992. godine, ostao u službi vojnog lica u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine i time nije ni stekao status izbjeglice i raseljenog lica u smislu člana 3a. st.1. i 2. Zakona, da ni apelantica ne može imati taj status budući da se njeno pravo izvodi iz prava nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud se u obrazloženju odluke poziva i na stav Ustavnog suda u predmetu broj U-

83/03 te smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelantice na imovinu koju štiti član

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

4. Apelantica u apelaciji iznosi hronološki tok postupka pred organima uprave i redovnim sudom i smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također apelantica navodi da je osporenim odlukama diskriminirana u ostvarenju prava na povrat u svoj dom a što je suprotno odredbi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje da nikada nije prestala biti sunosilac stanarskog prava - član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, njenog supruga, te smatra da se ne može izvoditi zaključak da zbog statusa nosioca stanarskog, ona kao supruga ne može imati pravo na povrat stana u posjed. Apelantica na kraju ističe da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio relevantne činjenice jer se u konkretnom slučaju radi o članu domaćinstva čije pravo na povrat stana i pravo na dom se cijeni u smislu člana 3 Zakona. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i naloži Upravi da joj predaju predmetni stan u posjed

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, dakle, prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao “dom”apelantice u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju “miješanje” u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8 Evropske konvencije.

8. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).

9. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati domom apelantice, Ustavni sud zapaža da je apelantica nesporno bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da je stan napustila uslijed ratnih dešavanja. Međutim, pored toga, upravni organi su u toku postupka nesporno utvrdili, na temelju akta MORS-a, broj 8-03-37-

140/04 od 3. marta 2005. godine, da je suprug apelantice, Veljko Bosanac, riješio stambeno pitanje svoje porodice (dakle i apelantice) u Beogradu gdje mu je dodijeljen troiposoban stan na korištenje. Apelantica ovo utvrđenje u toku postupka pred organima uprave i upravnim sudom nije niti pokušala osporiti. Pored toga, apelantica niti navodima iz apelacije nije dovela u pitanje istinitost utvrđene činjenice, tako da Ustavni sud smatra da je navedena činjenica nesporna. Imajući to u vidu, proizilazi da apelantica, zajedno sa drugim članovima svoga porodičnog domaćinstva, svoje svakodnevne životne aktivnosti provodi i iscrpljuje van stana čiji povrat u posjed traži, odnosno u okviru stana kojeg je njen muž i ona dobili na korištenje u Beogradu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantičin dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da, stoga, osporenim odlukama nije došlo do povrede njenog prava na poštivanje doma. Ustavni sud zaključuje da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropsku Konvenciju, tako da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelantica povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u prethodnom dijelu odluke koji se tiče pitanja postojanja povrede prava na poštivanje doma. Imajući u vidu utvrđenja i konstatacije u pogledu toga prava, slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer predmetni stan kojeg apelantica traži u posjed ne predstavlja zaštićeni posjed u smislu navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuju da su navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala na raspolaganju i da je koristila sva propisana pravna sredstva, pa su njeni navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek također neutemeljeni. Osim toga, nesporno je i da Ministarstvo kao drugostepeni upravni organ i Kantonalni sud imaju punu jurisdikciju, što znači da mogu po propisanim pravnim lijekovima donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. «remedijalne efektivnosti», kao jednog od elemenata instituta «efektivnog pravnog lijeka». Činjenica da ovi pravni lijekovi nisu rezultirali pozitivnim ishodom za apelanticu, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

12. Apelantica se žali da je osporenim odlukama diskriminirana u vezi sa pravom na povrat u svoj dom. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

13. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. juli 1968., serija A br. 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice paušalni, ničim argumentovani i da nema elemenata koji bi pokazali da je apelantica bila tretirana na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na povrat u dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2910/06 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio