Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2951/06 (M. H.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2951/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2951/06, rješavajući apelaciju Mustafe Heganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Heganovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000 152 od 2. augusta 2006. godine, i Presude Okružnog suda Banja Luka, broj Gž-640/03 od 17. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Heganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je, 1. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 152 od 2. augusta 2006. godine, i Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-640/03 od 17. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-759/99 od 28. marta 2002. godine, utvrđeno je da nije pravno valjan i da ne proizvodi pravno dejstvo kupoprodajni ugovor koji su, 26. augusta 1998. godine, zaključili apelant, zastupan po Smiljani Haganović (u daljnjem tekstu: prvotužena), kao prodavac, i Slavko Vasić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao kupac, a kojim je apelant prodao drugotuženom nekretnine označene kao k.č. 1274/4 «Bunar» površine 1500 m2 upisane u P.L. 973. K.O. Jakupovci sa kućom u izgradnji. Navedenom presudom obavezan je drugotuženi da apelantu preda u posjed nekretnine navedene u stavu 1. presude kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.862,00 KM sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da uvidom u punomoć koja je ovjerena kod Osnovnog suda pod brojem OV. 134/94 od 26. aprila 1994. godine, proizilazi da je apelant ovlastio prvotuženu da može u njegovo ime raspolagati njegovim nepokretnostima i to parcelom «Bunar» površine 1500 m2 označena kao k.č. 478/1 u naravi pašnjak, upisano u Z.K. uložak 549 koja se nalazi u Laktašima i to tako da istu može zamijeniti, prodati i prenositi pravo vlasništva na istoj. Iz provedenih dokaza, a što je i nesporno među strankama, proizilazi da je prvotužena u ime apelanta, a na osnovu punomoći, zaključila sporni kupoprodajni ugovor sa drugotuženim, a kojim ugovorom je drugotuženi kupio označene nekretnine. Sud je na kraju zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zaključenom kupoprodajnom ugovoru na osnovu punomoći koju je apelant dao prvotuženoj 1994. godine u vrijeme kada je na tim prostorima trajao rat. U takvim uslovima, ističe sud, apelant koji je pripadnik druge nacionalnosti bio je u položaju nesigurnosti i straha, te nije mogao potpuno izraziti svoju volju, kako i na koji način želi raspolagati svojom imovinom, te kako u konkretnom slučaju nije postojala saglasnost slobodno izražene volje i to na strani apelanta kada je dao punomoć, što je bitan uslov za zaključenje ugovora u smislu člana 28. Zakona o obligacionim odnosima ugovor nije ni nastao i nema pravne važnosti od samog početka.
4. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je Presudom, broj Gž-640/03 od 17. oktobra 2005. godine, žalbe tuženih uvažio i prvostepenu presudu preinačio i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti.
5. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da u prvostepenom postupku apelant nije osporavao činjenicu da je prvotuženu ovlastio da može raspolagati predmetnim nekretninama, ali je istakao da joj je dao usmeno ograničenje da nekretnine ne može prodati ispod 60.000 DM. U postupku je također utvrđeno da su apelant i prvotužena bračni supružnici, da su brak zaključili 1974. godine, a da je faktička zajednica života prekinuta 1994. godine, kada je apelant sa kćerkom napustio Mrkonjić Grad i otišao u Hrvatsku, kao i da su nekretnine koje su predmet kupoprodaje stečene u toku trajanja braka. Sud dalje navodi da je utvrđeno da je prvotužena drugotuženom prodala kuću za 18.000,00 DM i da su u ugovoru označili iznos od 9.000 dinara, a da kupoprodajna cijena nije isplaćena odjednom već u ratama. Okružni sud je dalje ukazao da se prema članu 84. ZOO ugovor kao i drugi pravni posao može preduzeti i preko zastupnika, a ovlaštenje za zastupanje može se temeljiti između ostalog i na izjavi volje zastupanog. Prema članu 85. ZOO, ističe sud, ugovor koji sklopi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlaštenja, obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu. Prema ovoj zakonskoj odredbi pri sklapanju obligacionog ugovora, punomoćnik (zastupnik) nastupa i istupa samostalno izjavljujući svoju vlastitu volju, jer o nastanku namjeravanog ugovora ili nekog drugog pravnog posla, njegovom sadržaju kao i nastalim pravima i obavezama odlučuje postignuta suglasnost između njegove volje i volje one osobe sa kojom vrši sklapanje obligacionog pravnog posla kao sa budućim saugovaračem zastupane osobe. Zastupajući svog vlastodavca, pojašnjava sud, punomoćnik (zastupnik) može dobijeno ovlaštenje za zastupanje prekoračiti prekoračenjem opsega stvarne sadržine dobivenih ovlaštenja ili vremenskim prekoračenjem dobivenih ovlaštenja. Pravilo je da u prekoračenju granica zastupnikovih ovlaštenja za zastupanje, sklopljeni obvezni ugovor ili koji drugi preduzeti pravni posao u odnosu na zastupanog vlastodavca, ne proizvodi nikakve pravne učinke. Međutim, zastupani može ovakav pravni posao naknadno odobriti. Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašten (član 91. ZOO), a vlastodavac može po svojoj volji suziti ili opozvati punomoć čak i ako se ugovorom odrekao tog prava, a sužavanje i opozivanje punomoći može se učiniti izjavom bez posebne forme (član 92 ZOO).
6. Okružni sud ističe da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant (vlastodavac) prvotuženoj dao urednu, pismenu, ovjerenu punomoć kojom ju je ovlastio da može raspolagati njegovom imovinom, odnosno istu prodati. Ova punomoć prema nespornim izjavama stranaka i prema sadržaju same punomoći nije imala posebnih sadržajnih niti vremenskih ograničenja. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izveo pravni zaključak da izjava volje sadržana u punomoći nije dana ozbiljno i slobodno (član 28 ZOO) i da je iz tog razloga ova punomoć ništava u smislu odredbe člana 103 ZOO, pa je slijedom toga ocijenjen ništavim i predmetni kupoprodajni ugovor, jer je zaključen temeljem punomoći koju je prvostepeni sud cijenio kao ništavu. Ovaj pravni zaključak, po mišljenju Okružnog suda, suprotan je odredbama člana 28. ZOO u vezi člana 26. ZOO, jer se postojanje slobodno izražene volje smatra kao relevantna okolnost samo prilikom zaključenja ugovora kao obligaciono pravnih poslova, dok je punomoć poseban vid pravnog posla kojom se u korist punomoćnika ustanovljava određeno pravo (jednostrana izjava volje) ali na osnovu punomoći, prema stavu Okružnog suda, za punomoćnika ne nastaju obaveze. Dakle, zaključuje sud, pogrešan je pravni zaključak prvostepenog suda da punomoć nije nastala u smislu odredbe člana 28. ZOO pa je slijedom toga pogrešno i pravni zaključak da je predmetni ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO. Također ovaj sud navodi da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da u vrijeme kada je apelant dao punomoć prvotuženoj tu punomoć suzio i ograničio na način da prvotužena ne može predmetnu nekretninu prodati ispod iznosa od 60.000 DM. Međutim, apelant nije dokazivao niti dokazao da je drugotuženi znao ili morao znati da je punomoć sužena, što bi eventualno imalo uticaja na pravni učinak konkretnog kupoprodajnog ugovora. Na kraju ovaj sud ističe da apelant u prvostepenom postupku nije tvrdio da je predmetnu punomoć opozvao, iako je za to imao mogućnosti, jer je prema utvrđenju prvostepenog suda apelant nakon završetka rata kontaktirao sa prvotuženom u toku 1995. i 1996. godine kada joj je predlagao da nastave zajednički život. Sud zaključuje da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora (ugovor zaključen 26. augusta 1998. godine -tri godine nakon prestanka rata na ovom području) na strani apelanta nisu postojale opšte kao ni posebne okolnosti koje bi uticale na valjanost tog ugovora kao samostalnog obligacionog pravnog posla niti je apelant to tvrdio niti takve okolnosti dokazivao u prvostepenom postupku.
7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom, broj 118-0-Rev-06-000 152 od 2. augusta 2006. godine, reviziju odbio.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da je za pravnu valjanost spornog ugovora uslov da je zaključen u formi koja je propisana odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Po ocjeni tog suda sporni ugovor je pravno valjan u smislu navedenog člana jer je sačinjen u pismenoj formi, potpisan od oba ugovarača i sudski ovjeren. Ugovor je u ime apelanta potpisala prvotužena na osnovu pismene ovjerene punomoći. Može se prihvatiti tvrdnja apelanta, nastavlja dalje sud, da punomoć za zaključenje ugovora nije data pod normalnim okolnostima i da nije odgovarala pravoj volji davaoca punomoći ali to punomoć ne čini ništavom. Naime, punomoć je jednostrana izjava volje koja se u svako doba može opozvati, pa je apelant po mišljenju ovog suda, bio u mogućnosti da po završetku rata tu punomoć opozove u smislu člana 92. ZOO, što nije učinio. Također, ovaj sud ukazuje da je prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisana mogućnost poništenja pravnih poslova kojima je vršen promet nepokretnosti, ali ne i mogućnost poništenja jednostranih izjava volje. Sporni ugovor je zaključen 1998. godine, dakle u vrijeme kada nisu postojale vanredne okolnosti koje mogu uticati na slobodu volje ugovarača, jer shodno članu 13 Zakona o izvršenju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica samo ugovori zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 14. decembra 1995 godine se mogu smatrati pravno nevažećim iz razloga nepostojanja dobrovoljnosti zbog vanrednih okolnosti uvjetovanih ratnim dešavanjem. Na kraju sud ističe da su irelevantni navodi apelanta u pogledu visine kupoprodajne cijene, jer ta okolnost može biti samo od uticaja u eventualnoj parnici između apelanta i prvotužene radi naknade štete odnosno polaganja računa i predaje novca.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je sud pogrešno utvrdio činjenice te ističe da je između njega i njegove supruge došlo do prekida zajednice života i da su imali kontakte samo telefonskim putem pa nije ni bio u prilici da opozove punomoć. Također, apelant smatra proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da se mogućnost poništenja pravnih poslova u uslovima odsutnosti prava volje ne odnosi i na punomoć, s obzirom na to da punomoć predstavlja jednu od radnji u zaključenju pravnog posla pa se mogućnost poništenja odnosi i na jednostrane kao i na dvostrane pravne poslove. Apelant zaključuje da zbog «nevaljanosti punomoći i pravni posao koji je na osnovu nje zaključen također nije pravno valjan», te osporene odluke smatra nezakonitim.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U vezi s tim, budući da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njegovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po tužbi apelanta, a da je Okružni sud odlučujući o žalbi tuženih dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu i apelanta u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevom. Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 229. stav 1. tačka 4. Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 ), kojim je propisano da će drugostepeni sud ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, presudom preinačiti prvostepenu presudu.
14. Naime, članom 90. ZOO propisano je da Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoć za zaključenje tog ugovora odnosno za preduzimanje tog posla. U konkretnom slučaju forma za zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnina propisana je odredbama člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojoj odredbi Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjena u pismenoj obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. U konkretnom slučaju apelant je prvotuženoj izdao uredno ovjerenu punomoć kojom ju je ovlastio da može prodati spornu imovinu. Postupajući u skladu sa punomoći prvotužena je zaključila kupoprodajni ugovor po cijeni o kojoj se sporazumjela sa kupcem. Ustavni sud konstatuje da je apelant u smislu člana 92. stav 2. ZOO mogao punomoć, kako je to naveo i Vrhovni sud, u svako doba opozvati izjavom bez posebne forme, što on nije učinio. Također, Ustavni sud primjećuje da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen 26. augusta 1998. godine, dakle u vrijeme kada nisu postojale vanredne okolnosti uvjetovani ratnim dešavanjima, koje su mogle uticati na slobodno izražavanje volje ugovarača, pa se nisu ni stekle zakonske pretpostavke da se navedeni ugovor utvrdi ništavim.
15. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i apelantu kao i tuženom za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave učesnika u postupku. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u reviziji koju je razmatrao Vrhovni sud.
16. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić