Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/06 (Z. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3066/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3066/06, rješavajući apelaciju Zdenka Marušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenka Marušića, podnesena protiv Presude Okružnog suda Doboj, broj 013-0-U-06-000 053 od 13. oktobra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Banja Luka, broj 18.02/4-P190/06 od 6. marta 2006. godine, i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Derventa, broj 05-050-33-271-3/99 od 1. novembra 2005.
godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je, 13. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-U-06-000 053 od 13. oktobra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 18.02/4-P190/06 od 6. marta 2006. godine, i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050- 33-271-3/99 od 1. novembra 2005. godine
2. Rješenjem Odsjeka, broj 05-050-33-271-3/99 od 1. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva, broj 18.02/4-P190/06 od 6. marta 2006. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Prnjavoru, Ul. Njegoševa broj 24, stan broj 27 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) vlasništvo DP»Promet» AD Prnjavor, kao neosnovan.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Odsjek navodi da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP), od 23. januara 1990. godine, bio otac apelanta Bernard Marušić koji je izvršio zamjenu stana sa Nevenkom Marušić, a što je vidljivo iz priloženog ugovora o korištenju stana koji je sa SIZ za stambene poslove Prnjavor zaključio otac apelanta 2. aprila 1990. godine. Odsjek je dalje naveo da je u toku postupka utvrđeno da je otac apelanta umro 28. januara 1991. godine, da je nakon njegove smrti NSP na predmetnom stanu postala njegova supruga Ana Marušić koja je umrla 18. novembra 1991. godine. Dalje se u obrazloženju rješenja navodi da nakon smrti Ane Marušić apelant nikada nije podnio zahtjev bilo kojem organu u cilju sticanja stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje, Odsjek je utvrdio da apelant nikada nije imao prijavljeno mjesto prebivališta na adresi predmetnog stana, što jasno ukazuje da nikada i nije živio u predmetnom stanu niti je bio član domaćinstva njegovih roditelja. Odsjek ističe da apelant nikada nije imao prijavljeno prebivalište ni na adresi prethodnog stana, kojegeg je njegov otac zamijenio za predmetni stan,, a što dodatno ukazuje na činjenicu da apelant nije bio član domaćinstva svojih roditelja još iz perioda prije 1990. godine, već je zasebno živio na adresi Vida Nježića 9. u Prnjavoru. Također, u obrazloženju rješenja Odsjek navodi da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant posjedovao ličnu kartu iz 1988. godine sa prijavljenim mjestom prebivališta u Prnjavoru Ul. Vida Nježića broj 9, a da je isto mjesto prebivališta naznačeno i u ličnoj karti CIPS projekta od 1. septembra 2005 godine, dakle da je apelant neprekidno od 1988. godine imao prijavljeno mjesto prebivališta na pomenutoj adresi gdje je živio u porodičnoj kući njegove bake Sofije Herla. Ovaj organ također, navodi da je iz izjave saslušanih svjedoka utvrđeno da je otac apelanta izvršio zamjenu trosobnog stana za jednosoban, upravo iz razloga što su u predmetnom stanu živjeli samo on i supruga i što nisu imali potrebu za većim stanom jer njihov sin – apelant još od ranije nije živio sa njima i nije bio član njihovog porodičnog domaćinstva. Na kraju, Odsjek ističe da je apelant povremeno navraćao u predmetni stan u periodu od 1991. godine do 1993. godine i da je Rješenjem Opštine Prnjavor, broj 07-372- 938/93 od 19. maja 1993. godine, na koje apelant nije izjavljivao žalbu, iseljen iz predmetnog stana pošto je utvrđeno da predmetni stan koristi bez ikakvog pravnog osnova. Obzirom da tokom postupka nije utvrđeno da je apelant živio u predmetnom stanu i bio član poročnog domaćinstva njegovih roditelja u momentu njihove smrti, odnosno član domaćinstva njegove majke na dan 1. aprila 1992. godine, to je iz tih razloga, a shodno čl. 17. i 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) odlučeno da apelant nema pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo ističe da je prvostepeni organ proveo postupak u skladu sa odredbom člana 137. Zakona o upravnom postupku i članom 20. Zakona o prestanku primjene te potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo te odbio apelanta sa zahtjevom za povrat predmetnog stana.
5. Okružni sud je Presudom, broj 013-0-U-06-000 053 od 13. oktobra 2006. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta, izjavljenu protiv rješenja Ministarstva, broj 18.02/4-P190/06 od 6. marta 2006. godine. U obrazloženju ove presude Okružni sud ističe da je prvostepeni organ proveo postupak u skladu sa odredbama člana 137. Zakona o upravnom postupku i člana 20. Zakona o prestanku primjene, te potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju prvostepeni oran tuženog pravilno utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca u prethodnom stanu, niti u predmetnom stanu a koji je predmet zahtjeva za povrat, kao ni član porodičnog domaćinstva majke Ane Marušić koja je bila NSP na predmetnom stanu na dan 30. april 1991. godine, te da apelant nema pravo na vraćanje u posjed stana kao član porodičnog domaćinstva NSP u smislu člana 15. Zakona o prestanku primjene. Sud zaključuje da su potpuno neosnovani i u zakonu neutemeljeni navodi tužbe dok je pravilno i u skladu sa članom 225. Zakona o upravnom postupku, postupio tuženi organ kada je donio osporene rješenje.
6. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred organima uprave i redovnim sudom a povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da je u toku postupka dokazao da je na dan 30. april 1991 godine bio član porodičnog domaćinstva NSP, tj njegove majke a da je nakon njene smrti nastavio da koristi predmetni stan sa tadašnjom suprugom. Apelant navodi da je već u decembru 1991. godine bio angažovan kao pripadnik VRS u vojnom garnizonu Derventa, da je u stan dolazio sa ratišta sve do oktobra 1993. godine, kada je «nezakonito iseljen». Također ističe da je prvu ličnu kartu izvadio 1988. godine kada je i stanovao na adresi Vida Nježetića broj 9 u staroj porodičnoj kući, a da je novu ličnu kartu vadio 2000 godine kada se ponovo nalazio na staroj adresi jer je izbačen iz predmetnog stana 1993. godine. Navodi da je od 1991. godine bio na ratištu i da «mu nije bilo do njega a kamoli do prijavljivanja promjene adrese». Smatra kontradiktornim zaključak suda da je njegova majka bila NSP na stanu a nije bila prijavljena na toj adresi a njemu se ne prizna to pravo iz razloga što nije bio prijavljen. Odluke smatra nezakonitim, predlaže da se apelacija usvoji i da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje ili da se preinače i da se usvoji zahtjev za vraćanje stana u posjed.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao “dom”apelantice u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju “miješanje” u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8 Evropske konvencije.
12. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
13. Na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim organom uprave a koje su cijenili i Ministarstvo i Okružni sud u osporenim odlukama, utvrđeno je da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca u prethodnom stanu, niti u predmetnom stanu a koji je predmet zahtjeva za povrat, kao ni član porodičnog domaćinstva majke Ane Marušić koja je bila NSP na predmetnom stanu na dan 30. april 1991. godine, te da apelant nema pravo na vraćanje u posjed stana kao član porodičnog domaćinstva NSP. Dakle apelant u upravnom postupku nije uspio dokazati da je bio član porodičnog domaćinstva majke Ane Marušić koja je bila NSP na predmetnom stanu na dan 30. april 1991. godine, odnosno da je trajno i neprekidno živi sa svojim roditeljima u predmetnom stanu.
14. Ustavni sud podsjeća da postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja, uvjet je za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sudi, odluka broj U -1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 8/04, U- 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02 i U- 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 6/04).
15. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava na poštivanje doma vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama, koje se odnose na njegov status člana porodičnog domaćinstva svoje majke i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu prema kojoj je Ustavni sud u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
16. Stoga, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje da li je u konkretnom slučaju ispravno utvrđeno činjenično stanje, jer isto ne ukazuje na povredu ustavnih prava apelanta, s obzirom da ni apelant ne osporava relevantne činjenice utvrđene u predmetnom postupku a koje su bile osnov za donošenje osporenih odluka, nego osporava zaključke koje su organi uprave i redovni sud izveli na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih činjenica i iz kojih razloga su utvrdili da apelant nije živio sa umrlim nosiocem stanarskog prava u porodičnom domaćinstvu te da se ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva i da ne može ostvariti pravo na vraćanje stana u posjed a koje pravo imaju članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava prema članu 15 Zakona o prestanku primjene.
17. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da Ustavni sud nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a kako u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na dom, jer se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u prethodnom dijelu odluke koji se tiče pitanja postojanja povrede prava na poštivanje doma. Imajući u vidu utvrđenja i konstatacije u pogledu toga prava, slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer predmetni stan kojeg apelant traži u posjed ne predstavlja zaštićeni posjed u smislu navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuju da su navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić