Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3028/06 (M. D.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3028/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3028/06, rješavajući apelaciju Muje Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Delića podnesena protiv Presude Okružnog suda Trebinje, broj 015-0-Gž-06-000 054 od 10. oktobra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Foča, broj P-117/05 od 1. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je, 8. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Trebinje (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 054 od 10. oktobra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Foča (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-117/05 od 1. novembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-117/05 od 1. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 015-0-Gž-06-000 054 od 10. oktobra 2006. godine, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže Republiku Srpsku -

Ministarstvo odbrane Republike Srpske-VP 7141 Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu preda u posjed i dalje slobodno raspolaganje jednu lovačku pušku marke «SSSR» fabrički broj 93266, kalibra 16 mm, registarski broj 570/68, jedan karabin marke «CZ» fabrički broj 134737, kalibra 8x57 mm, registarski broj 353/86 i jedan pištolj marke «ČZ» fabrički broj 536498 kalibra 6,35 mm, registarski broj 570/68 ili da mu na ime naknade za oduzeto oružje isplati novčani iznos od 1.439,00 KM sa kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate uz naknadu troškova postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je među strankama sporno da li postoji objektivna odgovornost tužene za povrat stvari - oduzetog oružja apelantu. Prigovor tužene je osnovan, navodi dalje sud, jer apelant u toku dokaznog postupka nije dokazao da je sporno naoružanje predato pripadnicima Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), odnosno nekoj od jedinica VRS, a koja s druge strane u to vrijeme nije bila ni formirana, već neidentifikovanom licu, prema potvrdi, bez datuma a na kojoj je pečat Srpske demokratske stranke - Općinskog odbora Foča (u daljnjem tekstu SDS). Sud dalje navodi da u potvrdi također nije navedeno ni oružje koje je oduzeto, pa se ne može izvesti zaključak da je neka od jedinica VRS izvršila oduzimanje oružja. Tako, smatra sud, apelant ne može u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) tražiti povraćaj oružja od tužene, a s druge strane to oružje nije predato nadležnom organu Ministarstva odbrane, odnosno komandi vojne jedinice 7141 koja je djelovala na području Opštine Foča. Osnovni sud ističe da apelant, koji je podnio zahtjev za povraćaj stvari, tu stvar može tražiti samo od držaoca stvari (neposrednog držaoca) kod koga se ona nalazi u momentu podnošenja tužbe, a kako je prema potvrdi oružje oduzeto apelantu po pripadniku SDS Foča, a nema dokaza da je predato navedenoj vojnoj jedinici onda nema osnova tužbi da se takav povraćaj traži od tužene. Prema tome, zaključuje sud, povrat oduzetog naoružanja, kao i isplatu protivvrijednosti apelant može tražiti od držaoca, pa u konkretnom slučaju nema odgovornosti na strani tužene jer apelant nije dokazao u toku postupka da se naoružanje koje mu je oduzeto nalazi u faktičkoj vlasti tužene, niti ima dokaza da je SDS Foča to naoružanje predao ovlaštenoj jedinici iz sastava Vojske RS VP 7141 Foča.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 37. ZOSPO i odredbu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu:ZOO) jer apelant nije dokazao da se stvari čiji povrat traži nalaze u faktičkoj vlasti tužene, a što je bio dužan shodno odredbi člana 37. stav 2. ZOSPO. Također, nastavlja Okružni sud, prvostepeni sud pravilno zaključuje da oružje apelantu nije oduzeo organ tužene, odnosno VRS. Osim toga, sud ukazuje da VRS nije ni bila formirana sredinom aprila 1992. godine kada je apelantu, prema njegovoj tvrdnji, oduzeto oružje, već je formirana 12. maja 1992. godine. Na kraju ovaj sud ističe da čak kada bi se uzelo da je u vrijeme oduzimanja oružja apelantu bila formirana VRS očigledno je da oružje apelantu nisu oduzeli pripadnici VRS, nego, prema potvrdi, pripadnici političke stranke. Na kraju sud navodi i da je netačan stav apelanta iznesen u žalbi da je RS «u vrijeme kada se desio štetni događaj funkcionirala i postojala kao samostalna država (naravno bez međunarodnog priznanja)» i da je pored ostalog imala i «organizovanu vojsku», jer VRS u vrijeme oduzimanja oružja nije bila formirana, a područje u kojem je živio apelant i gdje mu je oduzeto oružje pripadalo je teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate države.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Odluke redovnih sudova apelant smatra površnim a u apelaciji analizira državno pravnu situaciju koja je vladala u Bosni i Hercegovini u momentu kada mu je oduzeto oružje. Apelant smatra da osporene presude na njega stavljaju prevelik teret i nemoguću obavezu da on sam otkrije i identifikuje lica koja su mu oduzela oružje kao i da dokaže da se predmetno oružje nalazi u faktičkoj vlasti tužene. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen po tužbi apelanta i sudovi su odbili tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu preda u posjed jednu lovačku pušku, karabin i pištolj ili da mu na ime naknade za oduzeto oružje isplati novčani iznos od 1.439,00 KM. Naime, članom 37. ZOSPO propisano je da Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari», dok je stavom 2. istog člana propisano da: Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U konkretnom slučaju sudovi su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da apelant nije dokazao da se stvari-oružje čiji povraćaj traži nalaze u faktičkoj vlasti tužene niti da je tužena odgovorna za štetu zato što oduzimanje oružja nije izvršio organ tužene odnosno vojna jedinica VRS.

10. U vezi navoda apelanta da je za njega prevelik teret nametnuta obaveza da on sam otkrije i identifikuje lica koja su mu oduzela oružje kao i da dokaže da se predmetno oružje nalazi u faktičkoj posjedu tužene, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen po novom Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05) koji se primjenjuje od 1. augusta 2003. godine. Član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice. Prema navedenoj zakonskoj odredbi apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Pored toga, u pogledu navoda apelacije da je Republika Srpska putem svojih institucija na početku 1992. godine morala, u skladu sa «pozitivnim obavezama» u smislu Evropske konvencije, zaštiti imovinka prava apelanta, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine (a time i Evropske konvencija preko člana II/2 Ustava) stupio na pravnu snagu 14. decembra 1995. godine. Imajući to u vidu, svi navodi apelacije koje se odnose na navodne povrede prava iz Evropske konvencije i Ustava jesu ratione temporis inkompatibilne sa Konvencijom i Ustavom.

11. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i apelantu kao i tuženom za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i vještaka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave učesnika u postupku. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi koju je razmatrao Okružni sud.

12. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3028/06 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio