Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3024/06 (R.J. iz Trebinja i A.J. iz Zvornika)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3024/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3024/06, rješavajući apelaciju R.J. i A.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.J. i A.J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-722/05 od 22. avgusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1157/04 od 16. februara 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2571/01 od 5. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.J. iz Trebinja i A.J. iz Zvornika (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 4. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-
722/05 od 22. avgusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1157/04 od 16. februara 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2571/01 od 5. aprila 2004. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 18. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-2571/01 od 5. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1157/04 od 16. februara 2005. godine, apelanti su u cjelosti odbijeni sa tužbenim zahtjevom podnesenim protiv Federacije Bosne i Hercegovine, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Općine Ilijaš, zastupane po Kantonalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: drugotužena) i JP „Šume“ BiH-Šumarstvo Vareš (u daljnjem tekstu: trećetuženi) kojim su tražili naknadu štete u iznosu od 19.118,25 KM zajedno sa pripadajućim kamatama počev od 1. januara 1997. godine, te troškovima spora. Primljeno je na znanje povlačenje tužbenog zahtjeva za iznos od 79.881,75 KM, te su apelanti obavezani da prvotuženom naknade troškove postupka u iznosu od 4.056,00 KM i drugotuženom u iznosu od 4.500,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je prednik apelanata, njihov otac, protiv tuženih podnio tužbu 13. novembra 2001. godine, a da je umro 28. decembra 2001. godine. Predmet tužbenog zahtjeva je bila naknada štete nastale sječom šumskih stabala. Apelanti su podneskom, 14. jula 2003. godine, dostavili sudu Rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda u Trebinju, broj O-70/02, kao dokaz da su isti proglašeni za zakonske nasljenike iza umrlog tužitelja, te da posjeduju aktivnu legitimaciju za nastavak spora radi naknade materijalne štete.
4. Prvostepeni sud je osporenom presudom, nakon ocjene svih provedenih dokaza, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pri tome je sud naveo da je članom 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta učinjena, te je ocjenom svih provedenih dokaza utvrđeno da je šuma već bila posječena u aprilu 1996. godine, dok je tužbeni zahtjev podnesen 13. novembra 2001. godine. S tim u vezi, sud je ocijenio saglasnim izjave svih saslušanih svjedoka predloženih u tužbi i u odgovoru na tužbu, s obzirom da svjedoci predloženi u tužbi ističu da nemaju nikakvih vlastitih saznanja o vremenu sječe šume već saglasno potvrđuju da su čuli da je šuma posječena nakon reintegracije Ilijaša, dodajući da mogu samo osnovano svjedočiti da je prednik apelanata imao šumu u posjedu, te kolika je ta šuma bila. Kako izjave svjedoka tužbe nisu bile u suprotnosti sa izjavama svjedoka predloženih u odgovoru na tužbu koji kategorično izjavljuju da je šuma već bila posječena početkom aprila 1996. godine, to je sud činjenicu vremena nastanka štete cijenio u skladu sa izjavama svjedoka Nazira Merdića i Hamdije Bulbula, i nalazom vještaka Idriza Osmanovića koji je istakao da je grubom procjenom moguće samo utvrditi da je sječa izvršena 1996. godine i dvije godine kasnije. Iako je navedena tvrdnja nalaza neprecizna sud je istu cijenio u dijelu dokaza blagovremenosti tužbe, obzirom da ne pobija činjenice utvrđene saslušanjem svjedoka.
5. Pored toga, sud je istakao da je vrijeme sječe u tužbi neprecizno obrazloženo, te da apelanti ističu da su saznanje o izvršenoj sječi stekli tek pred podnošenje tužbe, a da su se u odgovoru na navode iz prigovora apsolutne zastare pozvali na činjenicu da je sječom šume izvršeno krivično djelo. U vezi sa navedenim sud se pozvao na odredbu člana 316. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) prema kojem je šumska krađa označena kao krivično djelo upravljeno protiv okoliša poljoprivrede i prirodnih dobara i za istu je predviđena kazna od 1-5 godina zatvora, te da je zastarjelost krivičnog gonjena za navedeno krivično djelo propisana članom 15. navedenog zakona i to u periodu od 10 godina. Nadalje se sud pozvao na odredbu člana 377. stav 1. ZOO prema kojoj kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom zastarjelost prema licu koje je napravilo krivično djelo nastupa nakon proteka zastarjelosti krivičnog gonjenja ili ukoliko je predviđen duži rok u svakom slučaju za 10 godina. Prema mišljenju suda, apelanti bi se mogli pozvati na odredbu člana 377. stav 1. ZOO da su pokrenuli ili inicirali postupak protiv neposrdenog počinioca sječe, dok tuženi, i u slučaju da su svi pasivno legitimisani propuštanjem vršenja svojih obaveza propisanim Zakonom o šumama, nisu počinili krivično djelo već eventualno privredni prestup.
6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud potpuno pravilno ocijenio da je sječa šume krivično djelo u smislu člana 316. KZ FBiH. Nadalje po mišljenju Kantonalnog suda pravilno je prvostepeni sud zaključio da su se apelanti mogli pozvati na odredbu člana 377. stav 1. ZOO da su podnijeli tužbu protiv neposrednog počinioca sječe šume. Nadalje, po nalaženju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno ocijenio da tuženi nisu počinili krivično djelo propuštanjem vršenja svojih obaveza već eventualno privredni prijestup, što opet nije dokazano. Stoga je po mišljenju drugostepenog suda pravilno prvostepeni sud utvrdio da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 2. ZOO. Drugostepeni sud je konstatovao da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev samo zbog zastare potraživanja jer je tužbeni zahtjev odbijen i zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih.
7. Nadalje je drugostepeni sud utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio prigovor zastare potraživanja, a odluku o troškovima spora je donio u skladu sa članom 386. stav 1. a u vezi sa članom
395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pa kako su apelanti izgubili spor to su u skladu sa navedenim članovima dužni i naknaditi troškove postupka koji su potpuno pravilno obračunati. I ostali žalbeni navodi vezani za trajanje postupka, te vraćanje istog u fazu pripremnog ročišta po mišljenju drugostepenog suda nisu osnovani, obzirom da je prvostepeni sud postupak proveo po važećem ZPP-u.
8. Nezadovoljni presudom Kantonalnog suda apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu Presudom, broj Rev-722/05 od 22. avgusta 2006. godine.
9. Prema mišljenju Vrhovnog suda apelanti tokom postupka nisu dokazali odgovornost tuženih za štetu koju trpe niti ona proizilazi iz zakonskih određenja nabrojanih u reviziji, te tako nisu dokazali ni pasivnu legitimaciju tuženih. Nadalje je Vrhovni sud našao da nižestepeni sudovi nisu pogrešno označili tužene iako su apelanti bliže označavanje izvršili podneskom od 16. januara 2004. godine. Označavanje tužene Federacije BiH bez bližeg određenja organa tužene je dovoljno da bi tužba bila uredna (nije neophodno bliže označavanje organa tužene). I po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je potraživanje za naknadu prouzrokovane štete u svakom slučaju zastarjelo jer je od vremena nastanka štete pa do podnošenja tužbe protekao opći zastarni rok od 5 godina.
10. Vrhovni sud dalje navodi da ne stoje ni prigovori da apelanti zbog nesavladivih prepreka nepostojanja komunikacije među entitetima sve do 2001. godine nisu bili u mogućnosti da sudskim putem zahtijevaju ispunjenje obaveze u kom slučaju zastarjevanje ne teče kako propisuje član 383. ZOO. Utvrđeno je da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo, član 383. ZOO, kada nisu našli da su postojale nesavladive prepreke da apelanti sudskim putem zahtijevaju ispunjenje obaveze tuženih, pa makar i kod mjesno nenadležnog suda i tako prekinu rok zastare (član 388. ZOO). Ovo zbog toga što su apelanti tužbu mogli podnijeti i sudu u Republici Srpskoj kao mjesno nenadležnom sudu jer bi u takvom slučaju predmet bio ustupljen nadležnom sudu (član 21. stav 1. predhodnog ZPP-a, koji je primjenjivan u vrijeme podnošenja tužbe, sada član 20. stav 1. i 2. važećeg ZPP).
11. Također, Vrhovni sud je smatrao neosnovanim i revizijske tvrdnje da je prvostepeni sud bio nepropisno sastavljen kada je sudio sudija pojedinac, s obzirom da je članom 545. stav 1. važećeg ZPP-a propisano da u slučaju kakav je predmetni, kada je parnični postupak pokrenut prije stupanja na snagu ovog ZPP-a započet postupak pred prvostepenim sudom, da se daljnji postupak provodi prema odredbama važećeg ZPP-a. Konstatovano je i da prema članu 13. stav 1. važećeg ZPP-a u prvostepenom postupku sudi sudija pojedinac.
12. Apelanti su ponovo u reviziji ukazali da prvostepeni sud nije odlučio o njihovom prijedlogu za oslobađanje od plaćanja troškova postupka. S tim u vezi Vrhovni sud je iz podataka spisa utvrdio da sud o tom prijedlogu nije ni mogao odlučiti jer apelanti uz prijedlog nisu podnijeli dokaze o svom imovnom stanju, a što su bili dužni učiniti (član 402. stav 2. ZPP-a). Vrhovni sud je podsjetio da će, prema odredbi člana 400. stav 1. ZPP-a, sud osloboditi plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti te troškove bez štete za nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Apelanti nisu dokazali da ispunjavaju uslove za oslobađanje od plaćanja troškova postupka, te prvostepeni sud o prijedlogu apelanata nije mogao ni odlučiti.
13. Apelanti navode povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti se u suštini žale na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da im u predmetnom postupku nije bio omogućen pristup sudu. Navode da iz cijelog spisa jasno proističe da su nekretnine pa i sporna šuma nastupanjem poznatih okolnosti napuštene od strane apelanata odnosno njihovog prednika u februaru 1996. godine, da je prvo saznanje o nastaloj šteti (goloj sječi šume) prednik apelanta dobio u septembru 2001. godine nakon posjete grupe građana navedenog sela mjesnom groblju. Tom prilikom posjeta je izvršena uz jako obazbjeđenje SFOR-a i lokalne policije što je isticano u toku postupka. Prema tome, apelanti smatraju da je neodrživa teza Vrhovnog suda da je tužitelj tužbu mogao podnijeti u roku makar i nenadležnom sudu u Republici Srpskoj i tako prekinuti zastarjelost. Smatraju da bi to bilo neko preventivno utuženje koje u pravu nije poznato. Ističu da je ZOO donesen u stabilnim vremenima i drugim okolnostima ipak predvidio mogućnost sprečavanja zastarjevanja za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Navode da se nije moglo očekivati od tužilačke strane da sama istražuje, otkriva i tuži počinioce sječe cijelog kompleksa šume i tako po shvatanju nižestepenih sudova pravilno označi pasivnu legitimaciju, a apelanti odnosno njihov prednik ostvari zaštitu povrijeđenog prava. Također smatraju da je neodrživa odluka redovnih sudova u dijelu koji se odnosi na troškove postupka posebno što je Vrhovni sud odlučujući o reviziji naveo da tužilačka strana nije podnijela dokaze o imovnom stanju. Ističu da je prednik apelanta odmah u tužbi stavio prijedlog za oslobađanje plaćanja troškova postupka i dostavio potrebnu dokumentaciju.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda , nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
17. U vezi navedenog Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku na osnovu dokaza provedenih pred prvostepenim sudom utvrđeno da je predmetna šuma bila posječena već u aprilu 1996. godine, a da je tužba podnesena 13. novembra 2001. godine. Stoga su sudovi primjenjujući odredbu člana 376. stav 2. ZOO zaključili da je od momenta nastanka štete do momenta podnošenja tužbe prošao opći zastrani rok od 5 godina. Pored navedenog, sudovi su utvrdili da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali odgovornost tuženih za štetu iz čega proizilazi da tuženi u predmetnom postupku nisu pasivno legitimisani. Nadalje, u predmetnom postupku apelanti nisu dokazali da su postojale nesavladive prepreke u smislu člana 383. ZOO da sudskim putem zahtijevaju ispunjenje obaveze i kod mjesno nenadležnog suda i tako prekinu rok zastare u smislu člana 388. ZOO.
18. Prema mišljenju Ustavnog suda neosnovani su navodi apelanata da u predmetnom postupku nisu imali pravo pristupa sudu iz razloga jer su apelanti aktivno učestvovali u predmetnom postupku na tri sudsjke instance, te u tom postupku povodom svog tužbenog zahtjeva dobili meritorne odluke. Također, Ustavni sud nalazi da su neosnovani i navodi apelanata u pogledu oslobađanja od plaćanja troškova parničnog postupka jer apelanti redovnom sudu nisu dostavili dokaze o svom imovnom stanju, obzirom da su nakon smrti svoga oca oni stupili na mjesto svoga prednika kao tužitelja. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
19. Apelanti, također, smatraju da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U pogledu ostalih navoda na koje se apelanti pozivaju u apelaciji, Ustavni sud konstatuje da apelanti, osim što paušalno navode da te povrede prava postoje, uz apelaciju nisu dostavili dokaze ili ukazali na činjenice na osnovu kojih bi navedene povrede prava na koje se pozivaju učinili vjerovatnim ili mogućim u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju tih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić