Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3032/06 (Z. Z.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 287
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 287
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3032/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3032/06, rješavajući apelaciju Zijada Zukića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Zukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Kž- 06-000076 od 12. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj K-142/05 od 8. maja 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 7. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Kž-06-000076 od 12. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-142/05 od 8. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj K-142/05 od 8. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-Kž-06-000076 od 12. oktobra 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je, 22. septembra 2000. godine, u selu Hrustovo, općina Sanski Most, u namjeri da izvrši provalnu krađu, došao do kuće čiji je vlasnik Muharem Merdanović (u daljnjem tekstu: oštećeni), znajući da se vlasnik nalazi u inostranstvu, došao do garaže koja se nalazi u neposrednoj blizini kuće, odvalio daske sa kojima je bio zakovan prozor, da bi potom kroz prozor ušao u garažu iz koje je uzeo i prisvojio pokretne stvari (mašine), te ih odnio iz pomoćnog objekta. Izrekom presude apelant je oglašen krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) jer je obijanjem i provaljivanjem zatvorenih prostorija oduzeo drugom tuđe pokretne stvari u namjeri da njihovim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, zbog čega mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo.
3. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelant izvršio provalnu krađu u garažu oštećenog na način opisan u izreci presude a takvo činjenično stanje utvrđeno je prvenstveno materijalnim dokazima u spisu. Na osnovu ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je apelant umišljajno obio i provalio prozor na garaži oštećenog kako bi izvršio krađu i prisvajanjem stvari oštećenog pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist. U takvom ponašanju apelanta ostvarena su, prema mišljenju Osnovnog suda, sva bitna obilježja krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1 KZ-a FBiH, koji je vrijedio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pa je sud primijenjujući odredbu člana 4. stav 1. KZ FBiH koja se odnosi na vremensko važenje Krivičnog zakona ponašanje apelanta kvalifikovao prema tom zakonu, a ne kao krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. važećeg Krivičnog zakona («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 36/03). U pogledu činjeničnog opisa krivičnog djela, taj sud je istakao da je članom 295. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH», br. 35/03 i 56/03- u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), propisano da je sud vezan za činjenični opis optužnice. U konkretnom slučaju sud je djelomično izmijenio činjenični opis i uskladio ga sa činjeničnim stanjem utvrđenim na glavnom pretresu, zbog čega objektivni i subjektivni identitet optužbe, prema mišljenju tog suda, nije povrijeđen.
4. Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu, istakao da žalba nije osnovana, prije svega jer nije sastavljena u skladu sa odredbom člana 310. stav 1. tačka d) ZKP-a FBiH, jer ne sadrži pravilno naveden niti jedan osnov a ni razloge pobijanja žalbom. Žalbom se naime navodi da se presuda osporava u cijelosti i to zbog povreda procesnog i materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, po nalaženju tog suda, takvi žalbeni razlozi nisu predviđeni zakonskim odredbama čl. 311. do 313. ZKP FBiH, jer ne postoje povrede na koje ukazuje žalba. Pri tome, Kantonalni sud je posebno naglasio da je članom 311. ZKP FBiH tačno navedeno da se žalba može podnijeti zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povreda krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a ne paušalno, kako je naveo apelant. Iz sadržaja žalbe, kako je dalje naveo Kantonalni sud, proizilazi da je prvostepeni sud neovlašteno povrijedio identitet optužbe, što prema mišljenju Kantonalnog suda nije osnovano. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. To dalje znači da se u svakom konkretnom slučaju postavlja problem objektivnog i subjektivnog identiteta presude i optužbe i da se tako procjenjuje da li je postupanje optuženog opisano u činjeničnom supstratu djela potvrđene optužbe identično sa činjeničnim opisom djela i presude i kakva su odstupanja moguća. Odlučno je prema mišljenju tog suda identifikovati pravno značenje učinjene modifikacije djela u činjeničnom supstratu pobijane presude. Prema rezultatima izvedenih dokaza, prvostepeni sud je na glavnom pretresu odstupio u činjeničnom pogledu od optužbe, tako što je iz optužbe izostavio lica koja su zajedno sa apelantom bila obuhvaćena optužnicom i što je ispustio neke pokretne stvari za koje nije dokazano da ih je apelant otuđio. Pprema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u svemu postupio saglasno članu 295. stav 1. ZKP FBiH, jer činjenične modifikacije optužnice ispuštanjem pokretnih stvari za koje nije dokazano da ih je apelant otuđio, ne predstavljaju povredu identiteta optužbe, s obzirom da sve radnje koje je prvostepeni sud utvrdio ulaze u biće krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. KZ FBiH.
5. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant takođe smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava iz čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer tužilaštvo nije usaglasilo optužnicu sa činjeničnim stanjem utvrđenim nakon glavnog pretresa. Sud, premao mišljenju apelanta, nije sa jednakom pažnjom cijenio sve izvedene dokaze, one koji ga terete i koji mu idu u korist, zbog čega je narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku. Odlukama sudova, prema mišljenju apelanta, povrijeđeno je pravo na nepristrasnost i nezavisnost, jer je sud preuzeo funkciju tužioca i suda, čime je doveo u sumnju pravičnost suđenja. Pored toga, apelant smatra da mu je u postupku pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer taj sud nije dao odgovore na sve žalbene navode, a u prvostepenom postupku mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju i zabranu zloupotrebe prava. Smatra da je prvostepena presuda tendenciozna i da ukazuje na pristrasnost suda, zbog čega je došlo do povrede ova dva prava.
6. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je istakao da je apelacija neosnovana. Apelantu je, naime, omogućeno da aktivno učestvuje u krivičnom postupku, da ima branioca i da svoju žalbu na javnoj sjednici krivičnog vijeća obrazloži. Apelantu je prema mišljenju tog suda u potpunosti omogućeno suđenje prema pravilima krivičnog postupka, zbog čega taj sud u cijelosti ostaje kod pravnog stanovišta izraženog u svojoj odluci.
7. Općinski sud je u svom odgovoru naveo da se u navodima apelacije uglavnom ponavljaju navodi žalbe, o kojima je odlučio Kantonalni sud. Taj sud je kako dalje navodi prooveo krivični postupak primjenjujući ZKP FBiH bez povreda postupka, te je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje i izveo zaključak o krivici apelanta.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su redovni sudovi narušili subjektivni i objektivni identitet optužnice a što je dovelo do povrede nepristrasnosti suda i ravnopravnosti stranaka u postupku. Osim toga, smatra da sud nije cijenio sa jednakom pažnjom sve izvedene dokaze, već samo dokaze koji ga terete. U vezi s tim navodima, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP- 352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
12. Imajući ove principe u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi kojima apelant želi ukazati da sudovi nisu pravilno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da u predmetnom slučaju postoji identitet optužbe i presude prvostepenog suda, kao i kako je cijenio sve izvedene dokaze. Također, iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi sve dokaze cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, kako to ZKP i zahtijeva. Osim toga, isti navodi apelanata su već bili predmetom žalbe, pa ih je Kantonalni sud analizirao i obrazložio na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju ovog prava na ovaj način očigledno (prima faciae) neosnovani.
13. U vezi sa navodima iz apelacije koji se tiču ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije, što znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužitelja, Ustavni sud je razmatranjem spisa predmetne krivične stvari zapazio da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Općinskog suda proizilazi da su provedeni dokazi, materijalni i neposredni, te da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu, pa je i u tom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Ustavni sud u postupanju redovnih sudova nije pronašao ništa što bi ukazivalo na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog ili procesnog prava, a samo nezadovoljstvo apelanta odlukama iz krivičnog postupka ne pokreće samo po sebi pitanja pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske). S obzirom da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, to je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Apelant se takođe žali da mu je pobijanim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, apelant ni u pogledu ove povrede ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede državama članicama pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni krivični postupak pokrenut na osnovu optužnice Kantonalnog tužilaštva, te da mu je omogućeno izjavljivanje žalbe, dakle redovnog pravnog lijeka, o kojem je odlučio sud više instance. Pored toga, Ustavni sud napominje da ovaj član ima supsidijarni karakter i da se apelant žali na povredu ovoga prava u odnosu na član 6. Evropske konvencije. Imajući to u vidu a s obzirom da je Ustavni sud zaključio da su apelantovi navodi u vezi povrede člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, to slijedi da je i dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan.
16. U pogledu ostalih navoda apelacije koje se odnose na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da niti jedno od ovih prava nema samostalan karakter, već se uvijek promatraju spram nekog od drugih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da apelant osim što paušalno ističe da i te povrede postoje, ne nudi niti jednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojeg bi se eventualno moglo utvrđivati njihovo postojanje, nego čak i ne obrazlaže zbog čega smatra da su mu navedena prava povrijeđena. Obzirom da apelant uz apelaciju nije dostavio dokaze ili ukazalo na činjenice na osnovu kojih bi navedene povrede prava na koje se poziva učinio vjerovatnim ili mogućim, te da se i ova prava moraju promatrati u vezi sa članom 6. Evropske konvencije jer nemaju samostalan karakter, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, jer nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, niti apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić