Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2932/06 (T. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2932/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2932/06, rješavajući apelaciju Tihomira Stolice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tihomira Stolice podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj GŽ-545/05 od 23. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tihomir Stolica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 26. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj GŽ-545/05 od 23. augusta 2006. godine.
2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, u parničnom postupku po apelantovoj tužbi radi naknade štete protiv tuženog Centra javne bezbjednosti Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), presudom, broj P-3/05 od 29. jula 2005. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 9.660 KM, i to 2800 KM po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, po osnovu pretrpljenog straha iznos od 1866 KM, te na ime povrede ugleda, časti i prava ličnosti iznos od 5000 KM. Apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa uz obrazloženje da se radilo o previsoko postavljenom iznosu. U provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, relevantnu medicinsku dokumentaciju, pregled događaja RTRS-a oD 19. oktobra 2004. godine, video kasetu spornog događaja kada je apelant pretrpio štetu i saslušanje apelanta kao parnične stranke. Na temelju provedenih dokaza u postupku je utvrđeno da se apelant nalazio na radnom zadatku kao snimatelj RTRS-a u Bileći, uz prethodno dobijeno odobrenje Centra službi bezbjednosti da se može vršiti snimanje događaja vezanog za hapšenje odobe osumnjičene za ratne zločine, da je tom prilikom apelant zadobio fizičke povrede od grupe ljudi, da prisutni policajci nisu ništa preduzeli da ga zaštite iako je bilo jasno da će biti napadnut za šta je kasnije primio i javno izvinjenje od načelnika Centra javne bezbjednosti. Na osnovu utvrđenih činjenica, primjenom čl. 172. stav 1. i 180. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03), koji propisuju odgovornost državnih organa za štetu koja nastane smrću ili tjelesnom povredom usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, Osnovni sud je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva. Svoju odluku o visini naknade štete Osnovni sud je zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke i relevantnoj medicinskoj dokumentaciji. Tuženi je protiv presude izjavio žalbu Okružnom sudu.
3. Okružni sud je presudom, broj GŽ-545/05 od 23. augusta 2006. godine, djelimično uvažio žalbu tužene i presudu Osnovnog suda u potpunosti preinačio tako da je tuženog obavezao da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove apelantu isplati iznos od 1000 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti u iznosu od 5000 KM i pretrpljenog straha u iznosu od 4000 KM, te iznos preko dosuđenog iznosa pa do zahtjevanog iznosa od 5000 KM za pretrpljene fizičke bolove. Okružni sud je zaključio da postoji osnov odgovornosti tužene, ali je prvostepena odluka izmjenjena u pogledu visine dosuđene štete. U odnosu na naknadu štete radi pretrpljenih fizičkih bolova navedeno je da je, s obzirom da se radilo o naročitoj jačini bolova, u smislu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, opravdano apelantu dosuditi iznos od 1000 KM. Zaključeno je da je to, po mišljenju Okružnog suda, pravična novčana naknada, jer postoji i doprinos oštećenog nastanku štete u smislu čl. 192. i 205. Zakona o obligacinom odnosima. Naime, kako je navedeno, apelanta je prisutni policajac upozorio da ne obavlja snimanje s obzirom da su prethodno okupljeni građani oštro negodovali zbog snimanja, a on je nastavio snimati zanemarujući okolnosti slučaja. Okružni sud je zaključio da je neopravdano apelantu dosuditi nematerijalnu štetu za pretrpljeni strah s obzirom da je predloženo vještačenje po vještaku hirurgu, a ne vještaku neuropsihijatrijske struke ili po vještaku psihologu. Također je navedeno da, čak i da ne postoji ovaj nedostatak, odnosno da nalaz potiče od vještaka neuropsihijatra, prema sadržini nalaza se ne može zaključiti da je prouzrokovani strah bio naročito intenzivan, a pogotovo da je duševni poremećaj izazvan strahom trajnije prirode. Okružni sud je zaključio da nema zakonskog osnova za dosuđenje apelantu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, za šta je u obrazloženju presude dato detaljno obrazloženje.
4. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi ovih prava odnose se na pogrešnu odnosno proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Iz iscrpno obrazložene apelacije može se zaključiti da je apelant nezadovoljan visinom dosuđene naknade za fizičke bolove koja po njegovom mišljenju «ni izbliza ne odgovara stvarno pretrpljenoj šteti». Također, apelant smatra da je odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na druge vidove nematerijalne štete paušalno obrazloženo. Nadalje je navedeno da se žalbom tuženog uopšte nije osporavala visina dosuđene naknade kako za pretrpljene fizičke bolove, tako i za pretrpljeni strah, pa je očito da je drugostepeni sud pogrešnom primjenom člana 221. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Također, apelant je naveo da je drugostepeni sud povrijedio materijalno pravo kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu štete na ime povrede ugleda, časti slobode ili prava ličnosti, jer je za odbijanje dao paušalne razloge koji nisu jasni i valjani i kao takvi se ne mogu prihvatiti.
5. U odgovoru na apelaciju, u odnosu na navod o pogrešnoj primjeni člana 221. Zakona o parničnom postupku, Okružni sud je naveo da je pitanje osnova, odnosno visine nematerijalne štete, predstavlja primjenu materijalnog prava a da shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. U odnosu na navode o proizvoljno utvrđenoj visini nematerijalne štete Okružni sud je naveo da je standard «pravične novčane naknade» (član 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) koji je verifikovala sudska praksa kao imovinsko pravni standard nije odlučujući kod odmjeravanja naknade za nematerijalnu štetu. Naglašeno je da primjena ovog pravnog standarda mora biti u svakom slučaju nematerijalne štete individualizirana i da je na taj način i određena u apelantovom slučaju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant je osporio presudu Okružnog suda nezadovoljan načinom na koji je odlučeno o naknadi nematerijalne štete, odnosno visini dosuđene nematerijalne štete. Po apelantovom mišljenju u osporenoj presudi su dati paušalni i ničim obrazloženi razlozi zbog kojih je izmjenjena prvostepena presuda u pogledu visine dosuđene štete. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). U odnosu na apelantov navod prema kojem je Okružni sud ispitivao prvostepenu presudu i u dijelu u kojem ona nije osporena žalbom, Ustavni sud je utvrdio da ni u ovom dijelu postupanja suda nije bilo proizvoljnosti s obzirom na ovlaštenje drugotepenog suda u iz člana 221. Zakona o parničnom postupku prema kojem drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Općenito u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je postupak bio nepravičan, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, dok apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
9. Apelant je, također, naveo da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj, odnosno proizvoljnoj primjeni zakona. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić