Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3132/06 (H. G.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Služnost
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3132/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3132/06, rješavajući apelaciju Hamdije Gadže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamdije Gadže podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-361/04 od 29. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Tuzla, broj P-
1563/01 od 12. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdija Gadžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 20. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-361/04 od 29. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1563/01 od 17. decembra 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1563/01 od 12. januara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-361/04 od 29. septembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ustanovi pravo stalne služnosti prolaza pješice, teretnim i putničkim vozilom dužine 40 m i širine 4 m, koji ide od javnog puta preko k.č. broj 2459/5, stari premjer k.č. broj 1991/16 i preko k.č. broj 2459/6, kao poslužnog dobra, u korist k.č. broj 2459/3 i kuće apelanta, kao povlasnog dobra, a prema skici lica mjesta koja čini sastavni dio presude. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev Sabire Skopljak i Mirsada Hrnjčića (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelji) pa se utvrđuje da apelant nije stekao pravo služnosti puta dužine 60 m, a širine 3,5 m, preko nekretnina tuženog-protivtužitelja Mirsada Hrnjčića označenih kao k.č. broj 1991/15 upisane u zk. ul. broj 7636 K.O. Tuzla, a što po novom premjeru odgovara k.č. broj 2459/6 kuća i dvorište upisane u PL broj 2418 KO Tuzla 1 i preko nekretnina tužene-protivtužiteljice Sabire Skopljak označene kao k.č. broj 1991/16, kuća sa kućištem i dvorištem upisane u zk. ul. 7637 KO Tuzla, što po novom premjeru odgovara k.č. broj 2459/5 upisane u PL broj 2417 KO Tuzla 1.
3. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je među strankama nesporno da je fizička dioba među nasljednicima izvršena 1978. godine, kada je cijepana parcela k.č. broj 2459/1 na parcelu k.č. broj 2459/1, 2459/3, 2459/4, 2459/5 i 2459/6 i kada su granice omeđene i učinjene nespornim, a nesporno je među strankama da su i prije fizičke diobe nasljednici znali svako svoj dio i iste faktički posjedovali. Dalje, sud navodi da je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je tokom 1969. godine, pa do diobe nasljednika 1978. godine, sporna parcela bila dio parcele k.č. 2459/1 preko koje su povremeno po potrebi prolazili pješice mještani pa i parnične stranke koristeći je kao kraći put do svog imanja. Također je sud utvrdio da je tužena-protivtužiteljica u vrijeme gradnje svoje kuće 1970. godine, spornom parcelom dovozila potreban građevinski materijal, dok je drugi dio sporne parcele koji je diobom 1978. godine naslijedila majka tuženog protivtužiteljabio strm i nepodesan za prolaz, pa je tuženi protivtužitelj 1990. godine, kada je gradio svoju kuću, koristio se povremeno putem tužene protivtužiteljice Sabire Skopljak, a tek 1997. godine je izgradnjom prilagodio svoj dio parcele za prolaz kamionom i pješice. Sud je dalje ukazao da je apelant samo neko vrijeme u početku kada je još imao potrebu da dovozi materijal za gradnju, prilazio svom objektu kamionom i pješice spornom parcelom koju je tada faktički koristila tužena-protivtužiteljica Sabira Skopljak a što je potvrdio u svom iskazu svjedok Rešad Bundevica. U toku postupka je utvrđeno da je apelant etažni vlasnik stambenog objekta na parceli k.č. broj 2459/3 i suvlasnik na parceli k.č. broj 2459/7 na kojoj su izgrađene stepenice kao prilaz objektu i imanju sa glavnog puta, a predmetna suvlasnička parcela, za koju apelant zahtjeva poslužno dobro, ima direktan izlaz na taj glavni javni put kojim se već služi drugi suvlasnik Sabit Pirić, a nesporno i apelant. Kako je udaljenost objekta od glavnog puta oko 24,5 metara to je po mišljenju suda, apelant od 1969. godine imao potrebu samo povremeno da kamionom preko sporne parcele doveze eventualno građevinski materijal pred kuću, a koko je i činio, jer je njegov dio objekta bio već izgrađen, a dok je sve kasnije potrebe zadovoljavao prilazom preko suvlasničke parcele sa glavnog puta betonskim stepenicama. Spornom parcelom apelant nije prolazio obzirom da je tek 1997 godine ova parcele prilagođena za prolaz kao put.
4. Sud na kraju ističe da se, u smislu člana 60. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Sud je na osnovu provedenog postupka utvrdio da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonski uslovi za ustanovljenje prava služnosti puta na parcelama 2459/5 vlasništvo tužene protivtužiteljice Sabire Skopljak i k.č. 2459/6 vlasništvo tuženog protivtužitelja Mirsada Hrnjčića, na osnovu dugogodišnjeg faktičkog korištenja od strane apelanta tj. 20 godina počev od 1969. godine kao godine useljenja u objekat izgrađen na parceli k.č. 2459/3. Sud zaključuje da apelant nije dokazao da je kao etažni vlasnik na objektu izgrađenom na parceli k.č. broj 2459/3 faktički ostvarivao služnost prolaza preko parcele k.č. broj 2459/5 i 2459/6 nesmetano 20 godina prolazom pješice, kamionom i putničkim automobilom, te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja zakazao raspravu na kojoj je ponovio već izvedene dokaze pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud navodi da je ocjenom iskaza stranaka i svjedoka, te na osnovu raspoložive dokumentacije našao da je kroz nekretnine tuženih-protivtužitelja prije izvršene diobe postojala utabana staza za prolaz pješaka, da je ta staza od 1978. godine nasipana, proširivana i da je od iste formiran put i da se apelant tim putem koristio kao kolskim putem radi dovoženja građevinskog materijala i ogrijeva, ali samo povremeno i po potrebi i to do postavljanja kapije i ograde od strane tužene-protivtužiteljice tj. do 1982. godine. Obzirom da se apelant iz Banovića doselio 1969 godine, ovaj sud je našao da se apelant koristio pješačkim odnosno kolskim putem u periodu od 13 godina, te nije mogao steći pravo služnosti korištenjem sporne parcele dosjelošću i isti nije nesmetano koristio u periodu od 20 godina, a koji je vremenski period potreban da bi se takvo pravo moglo steći. Sud također ističe da nije mogao cijeniti kao tačne iskaze tuženih-protivtužitelja koji su naveli da apelant nije nikada prolazio spornim putem jer su u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima. Kantonalni sud zaključuje da apelant nije dokazao potreban vremenski period korištenja spornih parcela tuženih-protivtužitelja kao puta te smatra odlučenje prvostepenog suda ispravnim.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je prilaz sa javnog puta spornom putu bio direktan i otvoren tako da su na njega pored ljudi mogle pristupiti i životinje a da je tek 1993 godine tužena protivtužiteljica Sabira Skopljak na kapiju kojom su prolazila vozila postavila katanac dok je i dalje ostala mala kapija za pješačku stazu i to sve do 2001. godine, kada je postavljena druga kapija koja mu je onemogućila bilo kakav pristup zemljištu. Dakle, nastavlja apelant, od 1969 godine do 1993. godine, nesmetano je koristio put te smatra da je protekom vremena-dosjelošću stekao pravo stalne služnosti prolaza kako pješice tako i motornim vozilom na način kako je to i naveo u tužbenom zahtjevu. Stav suda da je on samo povremeno prolazio sa vozilom je nelogičan jer je on u penziji i ne radi ništa te bi po mišljenju suda on «trebao stalno i bez potrebe da ide putem gore dole». Također, ističe da Kantonalni sud nije dao nikakvo obrazloženje zašto ne može vjerovati njegovom iskazu da je put koristio u periodu od 1969. godine do 1993. godine. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje ili da Ustavni sud donese meritornu odluku i udovolji tužbenom zahtjevu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi apelanta i sudovi su odbili njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud u korist njegove parcele ustanovi pravo služnosti prolaza pješice, teretnim i putničkim vozilom dužine 40 metara i širine 4 metra koji ide od javnog puta preko nekretnina označenih kao k.č. br. 2459/5, i 2459/6, kao poslužnog dobra, u korist parcele označene kao k.č. 2459/3 i njegove kuće, kao povlasnog dobra.
11. Naime, sudovi su svoje odluke donijeli na osnovu člana 60. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98), kojim je propisano da se Stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine tome se nije protivio. U konkretnom slučaju sudovi su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da apelant nije u postupku dokazao da je kao etažni vlasnik na objektu izgrađenom na parceli označenoj kao k.č. broj 2459/3 faktički ostvarivao služnost prolaza preko parcela br. k.č 2459/5 i 2459/6 nesmetano 20 godina prolazom pješice, kamionom i putničkim automobilom. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je apelant za potrebe gradnje svog objekta imao potrebu za korištenje spornog puta u svrhu dovoza materijala za gradnju svog objekta u periodu gradnje a koja je završena 1970. godine do kada se i to samo po potrebi apelant koristio spornim putem.
12. U odnosu na prigovor apelanta da Kantonalni sud nije dao nikakvo obrazloženje zašto ne može vjerovati njegovom iskazu da je put koristio u periodu od 1969. godine do 1993. godine, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud između ostalog u obrazloženju svoje odluke upravo pojasnio zašto nije prihvatio iskaz apelanta kao tačan. Kantonalni sud ističe: Također i dio iskaza tužitelja datog u toku ovog postupka na okolnost vremena korištenja spornog puta (od 1969-1993. godine) ovaj sud nije mogao prihvatiti tačnim jer je kontradiktoran sa iskazom koji je tužitelj dao u postupku koji je kod tog suda vodio protiv tuženih pred Općinskim sudom Tuzla zbog smetanja posjeda i u kome se sam izjasnio da se predmetnim putem koristio samo povremeno i po potrebi radi dovođenja građevinskog materijala i nafte ali i to po mišljenju ovog suda u periodu kraćem od dvadeset godina koliko je potrebno za sticanje ovog prava dosjelošću. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne, i dovoljno obrazložene razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije-
13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i apelantu kao i tuženim-protivtužiteljima za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i vještaka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
14. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić