Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/06 (B. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-765/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 765/06, rješavajući apelaciju Boška Guduraša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Guduraša, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-67/05 od 22. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Guduraš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa advokat Anto Jonjić, podnio je 7. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-67/05 od 22. novembra 2005. godine. Podneskom od 22. decembra 2006. godine apelant je urgirao uzimanje predmeta u rad.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-974/02 od 29. decembra 2003. godine, obavezan je apelant kao drugotuženi da tužiocu Sejadu Kriviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 10.498,00 KM na ime izvršenih ulaganja kao poslovođa bez naloga, na ime glavnog duga, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe tj. 6. jula 2002. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.023,63 KM sve u roku 15. dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom dva izreke presude tužitelj je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog kao i sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka. Stavom tri izreke presude utvrđeno je da je povučena tužba u odnosu na prvotuženu Općinu Zenica.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je stan u ul. Fra Grge Martića 1, na kojem je apelant bio prijeratni nositelj stanarskog prava, dat tužitelju na korištenje 1993. godine, da je tužitelj 1993. godine sa SIZ stanovanja zaključio ugovor o korištenju stana 13. augusta 1993. godine, da je predmetni ugovor obnovljen rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) od 14. juna 2000. godine, da je tužitelj zakoniti korisnistio stan sve do 17. oktobra 2003. godine kada je doneseno rješenje kojim je poništeno rješenje o obnovi ugovora o korištenju stana te da je tužitelj dakle bio savjestan i legalan posjednik predmetnog stana. Dalje je navedeno da je nadležna služba Općine Zenica, nakon dodjele stana tužitelju, 1999. godine odobrila nadogradnju sprata na stambenom objektu u kojem se nalazi predmetni stan, te da iz rješenja o odobrenju građenja proizilazi da je investitor nadogradnje DOO «Metalno» Zenica u obavezi snositi svaku eventualnu štetu koja može nastati kao posljedica nesolidnog izvođenja radova prilikom nadziđivanja objekta. Sud je konstatirao da je članom 18.a Zakona o prestanku primjerne zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/98, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 56/01-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) regulirano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. navedenog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava shodno Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te je sud zaključio da tužilac ima pravo zahtijevati od apelanta, koji je 3. oktobra 2002. godine na osnovu odluke CRPC i zaključka Službe ušao u posjed stana, povrat svojih vlastitih sredstava koja je uložio na ime neophodnih troškova u predmetnom stanu. U obrazloženju je navedeno da je sud saslušao više svjedoka na okolnosti stanja stana koji je tužitelj koristio. Dalje je navedeno da je prihvaćen kao tačan i stručan nalaz vještaka građevinske struke, koji je nalaz sačinio u skladu sa pravilima nauke i vještine i na osnovu uviđaja na licu mjesta, a iz kojeg nalaza proizilazi da je tužitelj imao neophodne troškove u predmetnom stanu u iznosu od 10.498,00 KM radi otklanjanja štete nastale dotrajalošću stana i izvršenom nadogradnjom. Stoga je sud tužiteljev tužbeni zahtjev u tom dijelu ocijenio osnovanim, dok ga je odbio sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog (do iznosa od 16.325,69 KM) nalazeći da se taj dio ne odnosi na nužne i neopodne radove. Sud nije prihvatio prigovor nedostataka pasivne legitimacije na strani apelanta nalazeći da njegova obaveza proizilazi iz odredbe člana 18.a Zakona o prestanku primjene jer je u posjedu stana čija je vrijednost povećana ulaganjem tužitelja. Odluku o kamatama sud je zasnovao na odredbi člana 277. stav 1. ZOO.

4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-

652/04 od 20. jula 2004. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena, a žalba apelanta uvažena te prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je, vezano za žalbu tužitelja, navedeno da je prvostepeni sud za svoju odluku u odbijajućem dijelu dao valjane razloge budući da sredstva uložena od strane tužitelja u iznosu od 6.404,70 KM nisu bila neophodna da bi se stan normalno koristio i bio u funkciji pri čemu se pravilno pozvao na čan 18.a Zakona o prestanku primjene. Razmatrajući žalbu apelanta drugostepeni sud je zaključio da je osnovana nalazeći da je tužitelj zakonito koristio predmetni stan te da je za otklanjanje štete koja je nastala nadogradnjom etaže uložio u predmetni stan sredstva u iznosu od 10.498,00 KM ali da na strani apelanta nema krivice za nastanak štete u smislu člana 154. stav 1. i člana 158. ZOO budući da je nadziđivanje vršilo DOO «Metalno» Zenica te je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega apelant ne može biti stranka u navedenom postupku te je u dosuđujućem dijelu preinačio prvostepenu presudu.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-67/05 od 22. novembra 2005. godine, djelimično je uvažena revizija tužitelja i drugostepena presuda preinačena tako da je žalba apelanta izjavljena protiv prvostepene presude odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 10.498,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 6. jula 2002. godine do isplate te je ukinuto dopunsko rješenje drugostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima apelanta (da mu tužitetelj isplati na ime troškova postupka iznos od 3.326,40 KM), a u preostalom dijelu revizija je odbijena. Tačkom dva izreke presude apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.078,00 KM. Sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prema kojem je tužitelj od 1993. godine do 2002. godine bio privremeni korisnik stana u ul. Fra Grge Martić br. 1 kada je deložiran a stan je vraćen apelantu kao ranijem nosiocu stanarskog prava, da je tužitelj u vrijeme korištenja stana uložio u stan sredstva u iznosu od 16.302,69 KM, od kojih se 10.498,00 KM odnosi na nužne troškove radi otklanjanja štete nastale dotrajalošću stana te izvršenom nadogradnjom, a da se iznos od 6.404,70 KM odnosi na izvođenje radova koji nisu bili nužni za stanovanje te je navedeno da je nadogradnja odobrena rješenjem nadležne službe Općine Zenica, a da je radove izvodilo «Metalno» d.o.o. Zenica. Dalje je navedeno da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu za isplatu iznosa na ime 6.404,70 KM ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu te zahtjev tužitelja za isplatu nužnih troškova odbio. Vrhovni sud je zaključio da pravo tužitelja na naknadu nužnih troškova proizilazi iz člana 18.a Zakona o prestanku primjene, budući da, obzirom na navedenu odredbu, pravo privremenog korisnika stana na naknadu nužnih troškova postoji bez obzira na uzrok nastanka štete na stanu koji je koristio kao privremeni korisnik, pa dakle i u slučaju kad je šteta djelimično nastala nadziđivanjem zgrade s tim da se u tom slučaju bivši nosilac stanarskog prava, ukoliko su za to ispunjeni ostali zakonski uslovi, nakon povrata sredstava može regresirati od lica odgovornog za nastalu štetu. Stoga je sud, primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) djelimično preinačio drugostepenu presudu, primjenom člana 235. stav 3. a u vezi sa članom 254. ZPP, ukinuo dopunsko rješenje drugostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima apelanta, te primjenom člana 248. ZPP u ostalom dijelu reviziju odbio. Konačno sud je primjenom člana 397. stav 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka, te je shodno uspjehu u parnici (65%) tužitelju dosudio troškove.

6. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da se predmetni spor nije mogao riješiti primjenom člana 18.a. Zakona o prestanku primjene, da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbe ZOO koje se odnose na naknadu štete, ističe da tužitelj kao privremeni korisnik nije mogao vršiti otklanjanje štete na način kako je to uradio, da se morao obratiti JP «Zenica stan» kao preduzeću koje gazduje stanovima da otkloni štetu, te smatra da je eventualno mogao zahtijevati da štetu otkloni investitor i izvođač radova na nadziđivanju zgrade.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se ne radi o kršenju ustavnih prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine). To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

10. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene i ZPP, djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu neophodne troškove u predmetnom stanu u iznosu od 10.498,00 KM, a odbili ga sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog (do iznosa od 16.325,69 KM) nalazeći da se taj dio ne odnosi na nužne i neopodne radove. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

11. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tuženog a da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužitelja dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je revizija djelimično uvažena i drugostepena presuda preinačena kao i razloge zbog kojih je u preostalom dijelu revizija odbijena i u tom dijelu potvrđena drugostepena presuda. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud osporenu revizionu odluku, u dijelu u kojem je preinačio presudu Kantonalnog suda, donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP, kojim je propisano da će ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu, te da je revizionu odluku u odbijajućem dijelu donio na osnovu ovlašćenja iz člana 248. ZPP budući da je utvrdio da u tom dijelu (višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog) ne postoje razlozi iz kojih je revizija izjavljena.

12. Dalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani prigovori apelanta vezani za primjenu Zakona o prestanku primjene budući da predmetni stan spada u kategoriju napuštenih stanova, a koja činjenica u toku postupku nije bila sporna, te da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je ostvario pravo na povrat stana a da je tužitelj osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. navedenog zakona. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je članom 18.a Zakona o prestanku primjene regulirano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. navedenog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo vratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem ZOO. Stoga, obzirom da su nižestepeni sudovi nespornim utvrdili da je tužitelj u predmetni stan uložio vlastita sredstva, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda u situaciji kad je spor između tužitelja i apelanta riješio primjenom navedene zakonske odredbe u konačnici udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu u dijelu isplate neophodnih troškova uloženih u stan, a odbio ga viškom tužbenog zahtjeva usmjerenim na isplatu sredstava koja se po nalazu sudskog vještaka ne odnose na nužne i neopodne radove budući da navedena odredba garantira privremenom korisniku stana pravo povrata nužnih troškova isključivo od bivšeg nosioca stanarskog prava ne uslovljavajući ga bilo kakvim dodatnim uvjetima. Ovo osobito imajući u vidu da je članom 18.a stav 2. Zakona o prestanku primjene regulirano da bivši nosilac stanarskog prava, u slučaju kad je sud udovoljio zahtjevu privremenog korisnika za naknadu neophodnih troškova, može u skladu sa ZOO zahtijevati namirenje tih sredstava od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.

13. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

14. Apelant navodi i povredu prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kojim se garantira izbjeglicama i raseljenim lica pravo na povratak u njihove domove i pravo da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine. Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa nespornim proizilazi da je apelantu u upravnom postupku koji se vodio pred nadležnim organom dozvoljen povrat predmetnog stana te stoga zaključuje da je apelantovo pozivanje na povredu ovog prava u predmetnom sudskom postupku, koji se tiče naknade neophodnih troškova, paušalno i proizvoljno. Budući da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi ukazivali da je povreda ovog ustavnog prava u navedenom postupku uopće moguća, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/06 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio