Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1072/06 (Z. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1072/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1072/06, rješavajući apelaciju Z. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-402/05 od 31. januara 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno - oslobodilačkog rata, broj UP-II-04/1-41-1133/05 od 18. marta 2005. godine, i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica, broj 08-41-6433/04 od 14. januara 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-402/05 od 31. januara 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno - oslobodilačkog rata, broj UP-II-04/1-41-1133/05 od 18. marta 2005. godine, i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica, broj 08-41-6433/04 od 14. januara 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je, 5. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-402/05 od 31. januara 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno - oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-II-04/1-41-1133/05 od 18. marta 2005. godine, i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 08-41-6433/04 od 14. januara 2005. godine.
2. Rješenjem Općinske službe, broj 08-41-6433/04 od 14. januara 2005. godine, apelantica je odbijena sa zahtjevom za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu umrlog supruga – demobilisanog branioca. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je Rješenje doneseno u skladu sa članom 4. Zakona o pravima branioca i članova njihovih porodica ( «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 33/04, u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je između ostalog propisano da se podnosiocem umrlog branioca smatra porodica lica koje je umrlo do 23. decembra 1996. godine od posljedica rata, povrede ili bolesti zadobijene vršeći vojne dužnosti za ciljeve odbrane. Nadalje, u obrazloženju Rješenja navedeno je da je suprug apelantice demobilisan i da je umro 6. februara 1997. godine, odnosno nakon 23. decembra 1996. godine, te da apelantica ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na porodičnu invalidninu u smislu relevantnih odredaba citiranog Zakona.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva, broj UP-II-04/1-41-1133/05 od 18. marta 2005. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv prvostepenog Rješenja U obrazloženju Rješenja je navedeno da je prvostepeno Rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, te da su neosnovani navodi žalbe jer je nesporno utvrđeno da je suprug apelantice bio pripadnik oružanih snaga do 22. jula 1996. godine, i da je umro nakon demobilizacije, 6. februara 1997. godine. Dalje se navodi da, budući da se apelantica ne može smatrati članom porodice umrlog branioca, ne može ostvariti ni pravo na porodičnu invalidninu, iz kojih razloga je žalba na osnovu člana 237. Zakona o upravnom postupku odbijena kao neosnovana.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj U-402/05 od 31. januara 2006. godine, tužba apelantice protiv Rješenja drugostepenog organa je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani navodi tužbe da je pobijano Rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konstatirajući da je zakonodavac odredbama člana 4. stav 1. Zakona dao precizne uslove pod kojima se porodica poginulog, umrlog, nestalog branioca ima smatrati porodicom u smislu navedenog Zakona. Dalje je navedeno, da se pravilnim tumačenjem naprijed navedene zakonske odredbe supruga branioca može smatrati članom porodice umrlog branioca ako je njen suprug umro do 23. decembra 1996. godine. Sud je konstatirao da u upravnom postupku nije sporno, a što ni apelantice ne dovodi u pitanje da je njen suprug umro 6. decembra 1997. godine. Rok iz člana 4. stav 1. citiranog Zakona je zakonski rok materijalno-pravne prirode i ne može se produžavati i u situaciji postojanja objektivnih i opravdanih razloga. Kantonalni sud je zaključio da osporenim Rješenjem nije odlučeno na štetu apelantice, jer je osporeno Rješenje doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenih odlučnih činjenica uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u navodima apelacije izlaže hronologiju događaja vezanih za utvrđenje statusa porodice umrlog branioca, navodeći da je očigledno da je suprug apelantice bio branilac, da je najprije ranjen kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine u toku ratnih dejstava, zatim da je dodatno obolio u toku službe, da je do demobiliziranja premanentno liječen prema raspoloživim mogućnostima i njegovim vojnim obavezama u toku ratnog stanja, da je bolest bila tako teška da je rezultirala smrtnim ishodom nepunih pola godine nakon što je demobilisan. Apelantica dalje navodi da pri ovakvoj situaciji ranjavanja i obolijevanja od teške bolesti sasvim je sigurno da je kod njega nastupilo oštećenje organizma znatno iznad 20%, koji procent je propisan kao minimalan da bi se smatrao ratnim vojnim invalidom u smislu st. 1. i 2. člana 3. Zakona. Okolnost da on zbog teškog stanja u kojem se našao nije u tom pravcu proveo potreban postupak ne bi smjela uticati na priznavanje prava njegovoj porodici. Apelantica smatra, da je u konkretnom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno i ističe da je smisao ovog Zakona da štiti prava branilaca i njihovih porodica, pa ga je nužno u tom smislu i tumačiti. Okolnost da za suprugovog života nije proveden postupak utvrđenja stepena oštećenja njegovog organizma, kao i okolnost da je on podlegao uslijed teške bolesti nepuni mjesec i po nakon 23. decembra 1996. godine, kao datuma prestanka neposredne ratne opasnosti ne bi smjele uticati na prava članova njegove porodice.
Relevantni propisi
6. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 33/04) Članak 1. Ovim Zakonom uređuju se: uvjeti, način i postupak za ostvarivanje prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih obitelji, članova obitelji poginulih, umrlih i nestalih branitelja domovine (u daljnjem tekstu: obitelji poginulih, umrlih, nestalih branitelja) i demobiliziranihbranitelja, osoba zaslužnih u domovinskom ratu, te druga pitanja iz područja braniteljsko-invalidske zaštite. Članak 2.
1. Braniteljem, u smislu ovoga Zakona, smatra se pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i policije nadležnog tijela unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Oružane snage) koji je sudjelovao u obrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na općinu Ravno) od 18.09.1991. do 23.12.1996. godine, odnosno do prestanka izravne ratne opasnosti i koji je demobiliziran rješenjem nadležnoga vojnog tijela, te osoba koja je sudjelovala u pripremi za obranu i u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu prije 18.09.1991. godine, a koja je angažirana od nadležnih tijela.
2. Pod sudjelovanjem u obrani Bosne i Hercegovine, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se sudjelovanje u oružanom otporu i djelovanje u izravnoj svezi s pružanjem otpora. Članak 3.
1. Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
2. Ratni vojni invalid je i državljanin Bosne i Hercegovine koji je na zapovijed ili po nalogu nadležnoga vojnog tijela ili organa uprave nadležnog za poslove obrane i državne sigurnosti, pod uvjetima i okolnostima iz prethodnoga stavka, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanjebolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
3. Ratni vojni invalid je i osoba koja je u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz st. 1. i 2. ovoga članka bila ratni zatočenik i zadobila ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%. Članak 4.
1. Obitelj poginulog, umrlog, nestalog branitelja je obitelj osobe koja je poginula, umrla, nestala pod uvjetima i okolnostima iz čl. 2. i 3. ovoga Zakona, odnosno umrlog do 23.12.1996. godine od posljedica rane, ozljede ili bolesti zadobivene pod uvjetima i okolnostima iz članka
3. ovoga Zakona.
Članak 44. Federalno ministarstvo obrane/Federalno ministarstvo odbrane i Federalno ministarstvo unutarnjih poslova/Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, za vojne osobe, pripadnike policije i druge osobe, koje su pod okolnostima iz članka 3. ovoga Zakona zadobile ranu ili ozljedu uslijed koje je nastupilo oštećenje organizma, odnosno koje su pod tim okolnostima poginule, umrle ili nestale, na temelju pisane vojne dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima pod kojima je ta osoba ranjena ili povrijeđena, odnosno poginula, umrla ili nestala. Članak 45. Utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. ovoga Zakona obavlja se samo na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz vremena od 90 dana od dana otpusta iz Oružanih snaga. Članak 46. Vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, nesposobnost za privređivanje, te uzrok smrti ratnog vojnog invalida iz članka 21. st. 5. i 6. ovoga Zakona utvrđuje se na temelju nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija iz članka 47. ovoga Zakona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatira da su upravni organi i sud nakon provedenog postupka donijeli svoje odluke te da su u obrazloženju naveli jasne i nedvosmislene razloge za takve odluke uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa.
10. Nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom Kantonalnog suda, broj U-402/05 od 31. januara 2006. godine, a samim tim i odlukom Federalnog ministarstva, broj UP-II-04/1-41-
1133/05 od 18. marta 2005. godine i odlukom Općinska službe, broj 08-41-6433/04 od 14. januara 2005. godine, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. U kontekstu navedenog, budući da su Kantonalni sud, Federalno ministarstvo i Općinska služba dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je već isticala u tužbi protiv rješenja Federalnog ministarstva, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj U-402/05 od 31. januara 2006. godine. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelanticini prigovori vezani za utvrđivanje statusa porodice umrlog branioca budući da je članom 4. Zakona propisano, da porodica poginulog, umrlog ili nestalog branioca je ona čiji je član poginuo, preminuo ili nestao do 23. decembra 1996. godine. Sud je zaključio da se apelantica ne može smatrati članom porodice umrlog branioca, budući da je suprug apelantice demobilisan i da je umro nakon 23. decembra 1996. godine, te je rok iz člana 4. stav 1. Zakona materijalno pravne prirode i ne može se produžavati ni u situaciji postojanja objektivnih i opravdanih razloga. Naime, naprijed citiranim odredbama Zakona propisano je da se ratnim vojnim invalidom može smatrati samo osoba kojoj je, na osnovu relevantne liječničke i vojne, odnosno policijske dokumentacije koja potiče iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz vremena od 90 dana od dana otpusta iz Oružanih snaga, nadležna liječnička komisija utvrdila stepen invaliditeta od najmanje 20% tjelesnog oštećenja. Nadalje, članom 4. stav 1. ovog Zakona propisano je da se obitelji poginulog, umrlog, nestalog branitelja smatra obitelj osobe koja je poginula, umrla, nestala pod uvjetima i okolnostima iz čl. 2. i 3. tog Zakona, odnosno umrlog do 23.12.1996. godine od posljedica rane, ozljede ili bolesti zadobivene pod uvjetima i okolnostima iz člana 3. Zakona. Iz samih navoda apelantice iznesenih kako u postupku pred redovitim sudovima, tako i u apelaciji, razvidno je da se apelanticin suprug, iako je posjedovao valjane potvrde izdate od strane nadležnog vojnog tijela i bolnice, uopće nije obraćao liječničkoj komisiji sa zahtjevom za utvrđivanje stepena tjelesnog oštećenja i utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida. Zbog navedenog nije niti postojala nikakva zakonska mogućnost za priznavanje prava na porodičnu invalidninu apelantici i njihovom malodobnom sinu. Stoga Ustavni sud zaključuje da su tvrdnje apelantice o diskriminacijskom karakteru predmetnog Zakona u potpunosti paušalne i neutemeljene jer je svim pripadnicima Oružanih snaga koji su zadobili ozljede u toku ratnih dejstava Zakonom ostavljena mogućnost da se, u cilju utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida, obrate nadležnoj liječničkoj komisiji, ne samo u vrijeme služenja u Oružanim snagama, već i 90 dana nakon otpusta iz istih.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na navode apelantice o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud konstatuje da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i vlasništvo, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-
37/00, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). S obzirom da imovina koju je apelantica očekivala da će dobiti na ime priznavanja prava na porodičnu invalidninu po osnovu umrlog supruga
– demobilisanog branioca u predmetnom postupku, ne predstavlja postojeću apelanticinu imovinu, Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, apelacija u pogledu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić