Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-785/08 (T. M.,M. Ć. i drugi)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-785/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 785/08, rješavajući zahtjev Tomislava Martinovića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Tomislava Martinovića, Miroslava Ćorića, Dragana Brkića, Nadžide Galešić, Josipa Merdže, Srećka Glibića i Joze Vladića za donošenje privremene mjere.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da zastane sa postupkom i da ne preduzima bilo kakve radnje u predmetu koji se vodi po optužnici Tužilaštaštva Bosne i Hercegovine broj KT-474/05 od 13. decembra 2007. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Martinović iz Biletić Polja, kojeg zastupa Dragan Barbarić, advokat iz Mostara, Miroslav Ćorić iz Mostara, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, Dragan Brkić, Josip Merdžo, Srećko Glibić i Jozo Vladić, svi iz Mostara, koje zastupa Zdravko Rajić, advokat iz Mostara i Nadžida Galešić iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 12. do 24. marta 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-07-383 od 22. januara 2008. godine. Apelanti Miroslav Ćorić i Tomislav Martinović su, 8. i 25. aprila 2004. godine, dopunili apelacije. Apelanti su također postavili zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zabranio Sudu BiH vršenje bilo kakvih radnji predviđenih u Zakonu o krivičnom postupku BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelacijama».

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 785/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 785/08, AP 849/08, AP 850/08, AP 878/08, AP

880/08, AP 881/08 i AP 882/08.

3. Apelanti navode da su, optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-474/05 od 13. decembra 2007. godine, koju je Sud BiH potvrdio 18. decembra 2007. godine, zajedno sa drugim licima optuženi da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a apelanti Tomislav Martinović i Srećko Glibić još i krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinitelja iz člana 345. stav 2. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, dok je apelant Jozo Vladić optužen samo za krivčno djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja u pomaganju iz člana 383. stav 3. u vezi sa članom 33. KZ FBiH.

4. Apelanti su protiv optužnice uložili prethodne prigovore, koji su se odnosili na pitanje formalnih nedostataka optužnice, stvarne nadležnosti Suda BiH, nezakonito pribavljenih dokaza, a zatražili su i razdvajanje postupka. Sud BiH je, osporenim rješenjem broj X-K-07/393 od 22. januara 2008. godine, odbio sve prethodne prigovore apelanata i drugih optuženih kao neosnovane. U odnosu na prigovor nenadležnosti, Sud BiH je obrazložio da je imao u vidu odredbu člana 13. Zakona o Sudu BiH, kojim je propisana nadležnost Suda BiH za krivična djela utvrđena u KZ BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Sud BiH je dalje naveo da je stavom 2. navedenog člana propisana nadležnost Suda BiH da sudi za krivična djela utvrđena zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH, kada ta krivična djela: (a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine; i (b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine ili mogu izazavati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazavati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta BiH.

5. Također, Sud BiH je obrazložio da je kod odlučivanja o nadležnosti imao u vidu i odredbu člana 25. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koja propisuje da će sud odlučiti da provede jedinstven postupak i donese jednu presudu u slučaju kad je ista osoba optužena za više krivičnih djela ili kad je više osoba učestovalo u izvršenju jednog krivičnog djela. U konkretnom slučaju, kako navodi Sud BiH, apelanti Tomislav Martinović, Srećko Glibić, Dragan Brkić, Miroslav Ćorić i još dvojica optuženih, optuženi su za više krivičnih djela i to: krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. KZ FBiH i krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinitelja iz člana 345. stav 2. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Osim toga, u izvršenju krivičnih djela iz drugih tačaka optužnice učestvovalo je više optuženih. Imajući ovo u vidu, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju počinjeno više krivičnopravnih radnji «od strane čelnika Vlade i MUP-a jednog Kantona, koji su prevashodno propisima zaduženi da rade na otkrivanju krivičnih djela». Dalje, Sud BiH je naveo da su djela vršena sistematski i u dužem vremenskom periodu, «što u svojoj sveukupnosti stvara štetne posljedice koje prelaze granice kantona i entiteta, koje se ogledaju između ostalog u uticaju na opadanje povjerenja građana u institucije vlasti i osjećaja pravne sigurnosti».

6. Sud BiH je odbio i prigovor koji se tiče formalnih nedostatak optužnice, obrazloživši da optužnica koja je potvrđena sadrži sve elemente propisane članom 227. stav 1. ZKP BiH. Iako su, kako navodi Sud BiH «opisane radnje mogle biti određenije [...] iz datog opisa djela ipak proizlaze zakonska obilježja krivičnih djela koja se optuženima stavljaju na teret». Sud također ukazuje da je zbog otklanjanja ranije uočenih nedostataka optužnica bila vraćena Tužilaštvu BiH da je uredi, pa nakon što je Tužilac BiH optužnicu korigovao, ona je potvrđena. Sud BiH je ocijenio da je neosnovan i prigovor koji se tiče nezakonitosti dokaza, obrazloživši da optuženi uglavnom prigovaraju načinu na koji je Tužilac prezentirao dokaze «pri čemu ne daju objašnjenje u kom smislu su ti dokazi nezakoniti, već se upuštaju u raspravljanje o činjeničnim navodima optužnice». Sud BiH je također podsjetio da raspravljanje o činjeničnom supstratu optužnice nije predmet odlučivanja u smislu člana 233. ZKP BiH, te da će odbrana imati priliku da prezentira i izvede dokaze tokom glavnog pretresa, «a tvrdnje da su isti nezakoniti Sud će ponovo razmotriti te ukoliko se to ukaže osnovanim, predmetni dokazi će biti izdvojeni».

7. Što se tiče razdvajanja postupka u odnosu na pojedine optužene, Sud BiH je zaključio da prije svega ovaj prigovor treba posmatrati u korelaciji sa zaključkom Suda kojim se proglasio stvarno nadležnim za postupanje u ovom krivičnom predmtu. S obzirom da je donio zaključak kojim se smatra stvarno nadležnim za postupanje po optužnici Tužilaštva BiH, Sud BiH je prijedlog nekih optuženih, među njima i nekih apelanata, da se postupak razdvoji na način da se isti nastavi na Kantonalnom sudu u Mostaru, odbio kao neosnovan. Sud BiH je obrazložio da se većini optuženih stavlja na teret izvršenje više krivičnih djela, a iz činjeničnog opisa optužnice je vidljivo da je u izvršenju tih radnji učestvovalo više optuženih. Sud BiH navodi da je činjenica da su neki optuženi, među njima i apelanti Josip Merdžo, Nadžida Galešić i Jozo Vladić optuženi samo za po jedno krivično djelo, ali da su u izvršenju tog djela učestvovali sa drugim optuženim. Dalje, Sud BiH obrazlaže da Tužilac namjerava u ovom postupku saslušati brojne svjedoke i izvesti mnogobrojne materijalne dokaze, od kojih su neki predviđeni za izvođenje po svim tačkama optužnice. Stoga, Sud BiH smatra da bi razdvajanje postupka u odnosu na pojedine optužene narušilo načelo ekonomičnosti postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Suda BiH prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je odbijanjem prigovora stvarne nenadležnosti Suda BiH za postupanje u konkretnom krivičnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što je Sud BiH pogrešno utvrdio da postoje uslovi da taj sud sudi za krivična djela propisana u KZ FBiH. Naime, apelanti smatraju da je stvarno nadležan za suđenje u konkretnom krivičnom postupku Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), a da je osporena odluka rezultat nepravilne primjene zakona. Apelanti smatraju da se na ovaj način krši pravo da im sudi «zakonom ustanovljen sud» kako to propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti su se pozvali i na stav Ustavnog suda zauzet u predmetu AP 51/01 (ranija oznaka U 34/01) od 22. juna 2001. godine, obrazlažući da je apealacija dopustiva bez obzira na činjenicu da krivični postupak nije pravosnažno okončan, te argumentujući da se jemstva predviđena u članu 6. Evropske konvencije odnose na cijeli postupak, pa tako i na fazu istrage. Apelanti dalje ističu da se Evropskom konvencijom i zakonom postavljaju opća pravila kojima se ostvaruje načelo pravičnog i zakonitog krivičnog postupka, te da je prema zakonu moguće izricanje krivičnopravne sankcije samo u zakonito provedenom postupku, pod zakonom određenim uslovima, što za cilj ima zaštitu pretpostavljenog izvršioca krivičnog djela od samovolje državnih organa, te zaštitu građana od neopravdanog krivičnog gonjenja i osude.

9. Apelanti dalje navode da nije sporno da se pod određenim, strogo formalnim zakonom propisanim uslovima može konstituisati nadležnost Suda BiH za krivična djela propisanima zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH. U tom cilju apelanti citiraju odredbu člana 13. stav 2. Zakona o sudu BiH, navodeći da je Tužilaštvo BiH moralo dokazati da su navodnim izvršenjem radnji koje se apelantima stavljaju na teret ispunjeni uslovi koje navedeni član propisuje. Apelanti navode da je Sud BiH «pokušao dati razloge» za zasnivanje svoje stvarne nadležnosti, ali da je to obrazloženje «paušalno, bez zakonskih razloga koji su sud rukovodili pri donošenju rješenja, a ako su ti razlozi i navedeni, isti su nerazumljivi i promašeni u smislu zakonskih odredbi». Apelanti također navode da je Tužilaštvo zasnivanje svoje nadležnosti opravdalo velikim novčanim iznosima, zbog čega ova krivična djela mogu imati ozbiljne ili štetne reperkusije po ekonomiju Bosne i Hercegoivne, ili druge štetne posljedice po Bosnu i Hercegovinu, dok Sud BiH govori da su djela izvršena sistematski i u dužem periodu što je stvorilo štetne posljedice koje prelaze granice kantona i entiteta, a koje se između ostalog ogledaju i u uticaju na opadanje povjerenja građana u institucije vlasti i osjećaja pravne sigurnosti. Dakle, dok se Tužilaštvo BiH poziva, kako apelanti kažu, na materijalnu štetu, Sud BiH govori o nematerijalnoj šteti, te detaljno argumentuju zašto smatraju da «šteta kao kvalifikatorna okolnost predviđena odredbama člana 358. stav 3. i člana 383. stav 3. KZ FBiH, uopće ne postoji».

10. Apelanti su također vrlo detaljno obrazložili i svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog odbijanja njihovih ostalih prethodnih prigovora, odnosno pitanja formalnih nedostataka u optužnici, nezakonitosti dokaza i pitanje razdvajanja postupka. Apelanti Miroslav Ćorić i Dragan Brkić se žale i zbog kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije, ali ove navode nisu obrazložili. U obrazloženju zahtjeva za privremenu mjeru, apelanti su naveli da postupak vodi stvarno nenadležan sud, a da optužbu zastupa stvarno nenadležno tužilaštvo, te da bi nastavljanjem postupanja stvarno nenadležnih organa za apelante nastupila nenadoknadiva šteta koja ne bi mogla biti otklonjena.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelacije postavljaju vrlo značajna pitanja u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja će biti neophodno meritorno ispitati. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ima fundamentalni značaj u svakom demokratskom društvu, te da određeni, specifični aspekti ovog prava mogu biti odlučujući za osiguranje pravičnosti postupka koji tek treba da se provede, a koji kasnije ne bi mogli biti ispravljeni. U tom smislu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju neophodna njegova intervencija putem donošenja ovakve privremene mjere, kako bi se osiguralo da krivični postupak protiv apelanata bude pravilno proveden, odnosno da bi se stvorili uslovi za poštivanje prava na pravično suđenje u krivičnom postupku protiv apelanata u situaciji kad protiv osporenog rješenja, donesenog u odnosu na njihove prethodne prigovore protiv optužnice, nema nikakvog drugog pravnog lijeka, a dovodi se u pitanje zakonitost daljnjeg vođenja postupka.

14. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-785/08 (T. M.,M. Ć. i drugi) | Sudska praksa | Aktio