Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/08 (B. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-505/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-505/08, rješavajući apelaciju Bore Rajčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Rajčevića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Rajčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 9. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-

310/01 od 19. decembra 2003. godine, utvrđeno je da je nezakonita odluka tuženog Javnog preduzeća „Glas srpski“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 07-5110 od 21. decembra 1992. godine, kojom je apelantu prestao radni odnos, te je naloženo tuženom da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, tako što će ga vratiti na poslove i radne zadatke skladištara ili druge poslove u okviru njegove stručne spreme. Takođe, predmetnom presudom je naloženo tuženom da apelantu isplati iznos od 58.907,00 KM na ime naknade štete za izgubljenu zaradu za period od 17. novembra 1992. godine do 13. oktobra 2003. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio radnik tuženog sve do donošenja rješenja broj 07-5110 od 21. decembra 1992. godine, kojim mu je prestao radni odnos sa 17. novembrom 1992. godine, zbog neodazivanja na poziv za mobilizaciju u Vojsku Republike Srpske. Nadalje, utvrdio je da navedeno rješenje nikada nije uručeno apelantu, a da je apelant saznao za prestanak radnog odnosa tek 2. decembra 1997. godine, i to na raspravi u drugoj parnici koju je vodio protiv tuženog radi naknade inflatorne štete, nakon čega se 10. decembra 1997. godine obratio tuženom da mu dostavi predmetno rješenje. S obzirom da mu rješenje ni tada nije uručeno, apelant je 29. decembra podnio prigovor protiv tog rješenja, ali po njegovom prigovoru nije odlučeno, pa je 5. februara 1998. godine je podnio tužbu sudu. U skladu sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da je apelant blagovremeno podnio tužbu shodno čl. 80. do 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), te da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito jer mu radni odnos, shodno tada važećim zakonskim odrebama, nije mogao prestati zbog neodazivanja pozivu u Vojsku Republike Srpske. Takođe, Osnovni sud je zaključio da je tuženi svojom krivicom onemogućio apelantu da ostvaruje zaradu, te da mu je stoga dužan nadoknaditi štetu u vidu izgubljene zarade.

4. Tuženi je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda broj RS-310/01 od 19. decembra 2003. godine, koju je Okružni sud uvažio rješenjem broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine, te je ukinuo osporenu presudu i odbacio tužbu kao nedopuštenu.

5. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant za povredu svog prava iz radnog odnosa saznao tek 2. decembra 1997. godine, na raspravi pred sudom u drugoj parnici koju je vodio protiv tuženog i da je u zakonom propisanom roku podnio tužbu sudu. Naime, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da rješenje o prestanku radnog odnosa nije uručeno apelantu, ali da to ne znači da se apelant u takvoj situaciji oslobađa obaveze da koristi pravo na prigovor i to ne na rješenje o prestanku radnog odnosa, jer mu isto nije ni dostavljeno, već u odnosu na radnje kojima je povrijeđeno njegovo pravo, s obzirom da povreda prava radnika može biti učinjena ne samo odlukom ili drugim aktom poslodavca, već i faktičkom radnjom (činjenjem ili nečinjenjem). Dakle, Okružni sud je konstatovao da rok za prigovor, u smislu stava 2. člana 80. ZOPRO, ne aktivira samo momenat uručenja odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika, već i dan kada je radnik saznao za povredu prava, kao mjerodavan alternativni događaj za početak roka za izjavljivanje prigovora. Okružni sud je našao da se dan saznanja za povredu prava ne može cijeniti samo prema danu sazanja za postojanje odluke o prestanku radnog odnosa, nego i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da zatraži internu a onda i sudsku zaštitu. Iako rješenje o prestanku radnog odnosa nije dostavljeno apelantu, Okružni sud je utvrdio da je apelant saznanje za povredu svojih prava imao nakon što je prestao raditi, a najkasnije 7. novembra 1993. godine kada mu je tuženi obustavio isplatu ličnog dohotka, što je jasno ukazivalo na povredu prava iz radnog odnosa, pa je internu zaštitu trebao zatražiti odmah nakon toga. Međutim, imajući u vidu da zbog uvođenja opšte ratne opasnosti, a kasnije i ratnog stanja, apelant nije mogao tražiti internu zaštitu sve do 19. juna 1996. godine, kada je ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto odlukom Narodne Skupšitne Republike Srpske, Okružni sud je utvrdio da od tog datuma više nije bilo zapreka da zatraži internu zaštitu. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da propuštanje apelanta da se prije podnošenja tužbe u zakonom propisanom roku od dana saznanja za povredu svojih prava obrati organu interne zaštite u preduzeću, tužbu čini nedopuštenom zbog čega je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 895 od 20. novembra 2007. godine.

7. Vrhovni sud je zaključio da je u reviziji pravilno konstatovano da drugostepeni sud nije mogao ukinuti prvostepenu presudu primjenom člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a, jer su tom odredbom propisani uslovi za ukidanje prvostepene odluke i vraćanje predmeta prvostepenom sudu radi održavanja glavne rasprave. Međutim, Vrhovni sud je podsjetio da je u predmetnom postupku utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za podnošenje tužbe, budući da apelant nije preduzeo pravne radnje koje su prema odredbama ZOPRO bile obavezne za podnošenje tužbe, odnosno nisu bile ispunjene pretpostavke za sudsku nadležnost, te je zaključio da je drugostepeni sud mogao donijeti odluku na osnovu člana 224. tačka 4. u vezi sa članom 227. stav 2. ZPP-a. Vrhovni sud je ocjenio da je odluka Okružnog suda pravilna jer samo pozivanje na pogrešnu odredbu procesnog zakona ne implicira nužno i pogrešnu odluku, te je zaključio da takva greška drugostepenog suda nije imala uticaja na drugačiju odluku u predmetnoj parnici. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da apelant u reviziji naveo da nije mogao saznati da mu je prestao radni odnos jer je upućen na čekanje još 1992. godine, te da je iz tih razloga bio u ubjeđenju da je stalno na čekanju i da zbog toga ne treba da ide na posao i da mu se ne isplaćuje plata, ali da je taj njegov navod neosnovan iz razloga što apelant u toku postupka nije dokazao da je postojalo rješenje o upućivanju na čekanje, te zato što je takav njegov status mogao trajati najduže dvije godine, odnosno do 1994. godine. Takođe, Vrhovni sud je istakao da su netačni apelantovi navodi da je tuženi priznao blagovremenost apelantovog prigovora na odluku o prestanku radnog odnosa jer takvo priznanje u toku postupka tuženi nije izričito učinio, niti je tokom trajanja postupka osporavao tužbeni zahtjev zbog neblagovremenosti i nedozvoljenosti tužbe.

8. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog pogrešne primjene odredaba ZPP-a i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-

000 895 od 20. novembra 2007. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj Ž-86/04 od 12. aprila 2006. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.

12. Dakle, Okružni sud i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora tuženom, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/08 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio