Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1556/07 (S. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1556/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić , na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1556/07, rješavajući apelaciju Senada Mrkonjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Mrkonjića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev: 512/05 od 13. aprila 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-642/04 od 21. marta 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj Rs. 85/03 od 29. oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Mrkonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 29. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev: 512/05 od 13. aprila 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-642/04 od 21. marta 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs. 85/03 od 29. oktobra 2004. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanta protiv Republike Srpske, Ministarstva odbrane Republike Srpske Banja Luka-Odsjek Doboj (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđenja-vraćanja na posao, Osnovni sud je donio rješenje, broj Rs. 85/03 od 29. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-642/04 od 21. marta 2005. godine, kojim je tužba apelanta odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sporni odnos nastao u maju 1992. godine kada je apelant odstranjen sa radnog mjesta, te da je apelant kada je saznao za povredu svog prava iz radnog odnosa, odnosno nakon saznanja za zaključenje radne knjižice u proljeće 2002. godine, mogao u roku od 15 dana od saznanja, shodno članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelanta i tuženog, pokrenuti postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog, a potom dalje kod nadležnog suda. Također, u skladu sa članom 83. navedenog Zakona, apelant je bio dužan prethodno pokrenuti postupak zaštite povrijeđenih prava kod tužene. Obzirom da se apelant nije obraćao tuženoj podnošenjem prigovora nakon saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, a tužbu sudu podnio je 2. juna 2003. godine, sud je našao da je tužba neblagovremena, pa je istu odbacio.
3. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj Rev: 512/05 od 13. aprila 2007. godine, odbio reviziju kao neosnovanu budući da se apelant nije u zakonom propisanom roku obratio za zaštitu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, uz isticanje da je apelant morao podnijeti zahtjev tuženoj za ostvarivanje svojih prava u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, odnosno u roku od 15 dana od dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja.
4. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i sva druga prava koja proizilaze iz ovog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda, broj Rs. 85/03 od 29. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-642/04 od 21. marta 2005. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić