Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1765/08 (R. Š., D. M., U. Ć., S. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1765/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1765/08, rješavajući apelaciju Radovana Šmitrana i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Šmitrana, Daneta Marića, Uroša Ćirkovića, Slobodana Pejkića, Stanka Vučkovića, Ljubomira Vlačića, Milana Topalovića, Milorada Bukve, Danka Prodanovića, Milana Basraka i Dragomira Starčevića podnesena protiv Naredbi ministra odbrane Bosne i Hercegovine, broj 10-34-6-25-53/08, 10-34-6-25-51/08, 10-34-6-25-

52/08, 10-34-6-25-55/08, 10-34-6-25-56/08, 10-34-6-25-57/08, 10-34-

6-25-58/08, 10-34-6-25-59/08, 10-34-6-25-60/08, 10-34-6-25-99/08 i 10-34-6-25-61/08 od 29. februara 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Šmitran, Dane Marić, Uroš Ćirković, Slobodan Pejkić, Stanko Vučković, Ljubomir Vlačić, Milan Topalović, Milorad Bukva, Danko Prodanović, Milan Basrak i Dragomir Starčević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnijeli su 11. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Naredbi ministra odbrane Bosne i Hercegovine, broj 10-34-6-25-

53/08, 10-34-6-25-51/08, 10-34-6-25-52/08, 10-34-6-25-55/08, 10-34-6-25-56/08, 10-34-6-25-

57/08, 10-34-6-25-58/08, 10-34-6-25-59/08, 10-34-6-25-60/08, 10-34-6-25-99/08 i 10-34-6-25-

61/08 od 29. februara 2008. godine.

2. Naredbama Ministra odbrane Bosne i Hercegovine, broj 10-34-6-25-53/08, 10-34-6-

25-51/08, 10-34-6-25-52/08, 10-34-6-25-55/08, 10-34-6-25-56/08, 10-34-6-25-57/08, 10-34-6-25-

58/08, 10-34-6-25-59/08, 10-34-6-25-60/08, 10-34-6-25-99/08 i 10-34-6-25-61/08 od 29. februara 2008. godine, apelantima je prestala profesionalna vojna služba istekom vremena raspolaganja, zaključno sa danom 29. februarom 2008. godine.

3. Ministarstvo odbrane/obrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je odlučujući o žalbama apelanata, Milana Topalovića, Stanka Vučkovića, Ljubomira Vlačića i Radovana Šmitrana, donijelo rješenja, broj UP II 10-34-7-116-1/08 od 17. aprila 2008. godine, UP II 10-34-7-128-4/08 od 4. juna 2008. godine, UP II 10-34-7-129-4/08 od 4. juna 2008. godine i UP II 10-

34-7-130-4/08 od 5. juna 2008. godine, kojima su kao neosnovane odbijene želbe apelanta izjavljene protiv Naredbi ministra odbrane Bosne i Hercegovine, broj 10-34-6-25-56/08, 10-34-6-25-57/08, 10-

34-6-25-53/08 i 10-34-6-25-58/08. U dijelu rješenja o pouci o pravnom lijeku navedeno je da su rješenja Ministarstva konačna i da se protiv istih rješenja ne može pokrenuti upravni spor, kako je i propisano odredbom člana 179. stav 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj: 88/05 i 53/07).

4. Iz navoda apelacije proizilazi da su svi apelanti izjavili žalbe protiv Naredbi Ministra odbrane Bosne i Hercegovine, a koje žalbe su također odbijene. Međutim, Ustavnom sudu su dostavljena samo rješenja Ministarstva, kojima se odlučivalo o žalbama Milana Topalovića, Stanka Vučkovića, Ljubomira Vlačića i Radovana Šmitrana.

5. Apelanti se žale da je navedenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Osim toga, iz navoda apelacije proizilazi, iako to nisu ekstplicitno naveli, da se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Prije svega Ustavni sud podsjeća da su prema dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda sporovi koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr) isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Ustavni sud, AP 1766/05 od 16. januara 2007. godine).

8. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Evropski sud za ljudska prava, s ciljem definiranja kriterija za određivanje potpadaju li sporovi između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava pod djelokrug zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterij, zasnovan na prirodi zaposlenikovih dužnosti i obaveza. Pri tome je usvojen restriktivni princip, u skladu s ciljem i svrhom Evropske konvencije, kako bi bilo što manje izuzetaka isključenih iz djelokruga ovog člana. Prema tome, u svakom pojedinom slučaju potrebno je procijeniti sadrži li funkcija koju obavlja javni službenik dio državnog suvereniteta, odnosno je li taj službenik odgovoran za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta (tipičan primjer ovlasti koje sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta imaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.). Nosioci ovakvih funkcija isključeni su iz djelokruga zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer država ima legitiman interes da takve javne službenike veže specijalnim zahtjevima povjerljivosti i lojalnosti, dok se prema ostalim kategorijama javnih službenika, čije pozicije u sebi ne sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta, posebni zahtjevi ne postavljaju. Analizirajući dalje svoju praksu, Ustavni sud podsjeća da je u pojedinim predmetima, primjenjujući funkcionalni kriterij uspostavljen u već pomenutoj presudi Evropskog suda Pellegrin protiv Francuske neovisno što se radi o licima koja su praktično imali status javnih službenika, razmatrao navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te predmete takvih lica tretirao kao i ostale sporove iz radnih odnosa, ako bi ocjenio da njihova radna mjesta ne sadrže u značajnoj mjeri javnopravnu ovlast državne vlasti (vidi npr.Ustavni sud, AP356/065 od 9. maja 2006. godine).

9. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je i Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju dosadašnju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uvjeta. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» Evropski sud priznaje interes države u kontroliranju pristupa sudu kada je riječ o izvjesnim kategorijama osoblja. Međutim, na državama članicama je, prije svega nadležnom domaćem zakonodavstvu, da identifikuju ona područja državne službe koja uključuju diskrecione ovlasti neodvojive od suvereniteta države gdje interesi pojedinca moraju biti u drugom planu. Evropski sud vrši kontrolu poštujući princip supsidijarnosti (vidi Z et al. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 20392/95, stav 103, Evropski sud za ljudska prava 2001-V).

10. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj Ustavni sud zapaža da apelanti, kao vojna lica, osporavaju Naredbe Ministra odbrane BiH o prestanku profesionalne vojne službe u oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da je odlučivanje o sastavu i organizaciji, kao i popuni oružanih snaga Bosne i Hercegovine sadrži diskrecione ovlasti neodvojive od suvereniteta države gdje interesi pojedinca moraju biti u drugom planu. Država ima opravdan interes da u okviru javno pravnih ovlasti uredi ovu oblast. Članom 179. stav 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da se «upravni spor [...] ne može voditi protiv akta koji se odnosi na [...] prestanak službe profesionalnog vojnog lica». Dakle, s obzirom da je u konkretnom slučaju vojnim licima izričito isključen pristup sudu, te da je država uređujući ovo pitanje iskoristila svoje «diskreciono pravo» prilikom reforme odbrane, u konkretnom slučaju ispunjena su oba citirana uslova, za isključivanje apelanata, kao državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u predmetnim postupcima u kojima su donesene osporene Naredbe, nije odlučivano ni o pravu apelanata na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, niti njihovom pravu na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te su i ostali navodi iz apelacije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1765/08 (R. Š., D. M., U. Ć., S. P.) | Sudska praksa | Aktio