Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2245/08 (P. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2245/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2245/08, rješavajući apelaciju Petka Subotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petka Subotića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl-174/05 od 9. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu broj U-57/05 od 12. avgusta 2005. godine, rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bosansko-podrinjskog kantona broj UP-2:13-23-2/01 od 22. marta 2001. godine, rješenja i zaključka Službe za stambene i imovinsko pravne poslove Općine Goražde broj 06/III-23-837/99 od 1. novembra 2000. godine i 17. maja 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Petko Subotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, koga zastupa Časlav Semiz, advokat iz Novog Goražda, podnio je, 21. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-174/05 od 9. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-57/05 od 12. avgusta 2005. godina, rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bosansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2:13-23-2/01 od 22. marta 2001. godine, rješenja i zaključka Službe za stambene i imovinsko pravne poslove Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06/III-23-837/99 od 1. novembra 2000. godine i 17. maja 2000. godine.

2. Zaključkom Službe broj 06/III-23-837/99 od 17. maja 2000. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je proglašen napuštenim, u ulici Ferida Dizdarevića broj 15, u Goraždu, jer je podnesen 4. oktobra 1999. godine, nakon proteka roka propisanog članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01).

3. Rješenjem Službe broj 06/III-23-837/99 od 1. novembra 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP-2:13-23-2/01 od 22. marta 2001. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba koju je izjavio protiv zaključka Službe broj 06/III-23-837/99 od 17. maja 2000. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnio apelantov punomoćnik R.S, sa mjestom stanovanja u ulici Ban polje broj 15 u Višegradu, te da je iz dostavnice iz spisa predmeta vidljivo da je 22. maja 2000. godine prvostepeni zaključak zaprimljen na toj adresi, a da je žalba podnesena tek 9. oktobra 2000. godine, uslijed čega je Služba pravilno konstatovala da je žalba podnesena nakon isteka zakonom predviđenog roka.

4. Apelant je protiv rješenja Ministarsva broj UP-2:13-23-2/01 od 22. marta 2001. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom broj U-57/05 od 12. avgusta 2005. godina odbio tužbu iz razloga što je, na osnovu podataka u spisu i na osnovu održane javne rasprave, našao da apelant nije doveo u pitanje pravilnost pobijanog rješenja od 22. marta 2001. godine i rješenja prvostepenog organa od 1. novembra 2000. godine, jer je utvrđeno da je žalbu protiv zaključka prvostepenog organa od 17. maja 2000. godine podnio po proteku zakonom propisanog roka od 15 dana od dana dostavljanja tog zaključka, iz kojih razloga nije cijenio osnovanost zahtjeva apelanta za vraćanje u posjed stana.

5. Apelant je podnio prijedlog za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-57/05 od 12. avgusta 2005. godina, koji je odbijen presudom broj Uvl-174/05 od 9. aprila 2008. godine. Vrhovni sud je konstatovao da je apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude naveo da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, ali da njegovi navodi nemaju uticaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari iz razloga što u predmetnom postupku nije cijenjena osnovanost apelantovog zahtjeva za povrat stana, već blagovremenost njegove žalbe izjavljene protiv prvostepenog zaključka od 17. maja 2000. godine. Kako je u tom postupku utvrđeno da je apelantova žalba neblagovremena, i kako je Kantonalni sud pobijanom presudom ocijenio da je osporeno rješenje od 22. marta 2001. godine pravilno i zasnovano na zakonu, Vrhovni sud je konstatovao da su prigovori izneseni u zahtjevu potpuno irelevantni za odlučivanje.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju i Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, jer u predmetnom postupku raspravljano samo o blagovremenosti njegove žalbe izjavljene protiv prvostepenog zaključka, a ne o meritumu spora odnosno o osnovanosti zahtjeva za povrat stana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U pogledu zahtjeva zahtjeva za preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G.protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske presude ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1128/04 od 12. aprila 2005. godine). Budući da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske presude donesene u upravnom sporu Kantonalnog suda broj U-

57/05 od 12. avgusta 2005. godina odbijen kao neosnovan, to je u njegovom slučaju bio neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je apelant podnio žalbu protiv zaključka Službe 06/III-23-837/99 od 17. maja 2000. godine, koja je rješenjem Službe broj 06/III-23-837/99 od 1. novembra 2000. godine, potvrđenim rješenjem Ministarstva broj UP-2:13-23-2/01 od 22. marta 2001. godine, odbačena je kao neblagovremena. Navedeno rješenje Ministarstva je potvrđeno presudom Kantonalnog suda broj U-57/05 od 12. avgusta 2005. godine.

11. Dakle, organi uprave i Kantonalni sud nisu raspravljali o osnovanosti žalbe apelanta izjavljene protiv zaključka Službe broj 06/III-23-837/99 od 17. maja 2000. godine, već je ista odbačena iz formalnih razloga, kao neblagovremena, s obzirom da nije podnesena u roku propisanom Zakonom o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br.2/98 i 48/99). Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti žalbu protiv prvostepenog zaključka ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem žalbe protiv prvostepenog zaključka nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu, na temelju koje organi uprave i sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2245/08 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio