Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2302/07 (M. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2302/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2302/07, rješavajući apelaciju Mare Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Marković, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

1349/03 od 13. juna 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 10. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1349/03 od 13. juna 2007. godine.

2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava), broj 04-476-1/03 od 13. maja 2003. godine odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Područne jedinice Bijeljina, broj 07-476-46/90 od 4. februara 1992. godine, kojim je odbačen kao neblagovremen apelanticin prijedlog za ponavljanje postupka arondacije nepokretnosti. Stavom drugim dispozitiva rješenja odbijen je prijedlog apelantice za obnovu postupka arondacije nekretnina okončanog rješenjem Skupštine opštine Bijeljina VI broj 03/2-428/19 od 1. augusta 1963. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je prvostepeni organ pravilno primjenio zakon kada je pobijanim zaključkom odbacio prijedlog apelantice za obnovu postupka arondacije nekretnina kao neblagovremen. Dalje se navodi da je prvostepeni organ postupio po zahtjevu apelantice, uputama datim u presudi Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj U.610/91 od 23. maja 1991. godine i rješenja Republičke uprave, UP/II broj 04-476-45/91 od 15. jula 1991. godine, te utvrdio da je rješenje o arondaciji postalo pravosnažno 23. augusta 1963. godine a izvršno 1. oktobra 1965. godine. Također, utvrđeno je da je apelantica znala da je vođen i kada je vođen postupak arondacije, ali iz obzira prema majci nije tražila izdvajanje svog dijela iz imovine koja je arondirana. Dalje se navodi, da je na osnovu obavijesti Opštinske uprave za geodetske poslove i kataster nekretnina Bijeljina, broj 07-476-46/90 od 4. decembra 1990. godine utvrđeno, da je u momentu arondacije na nekretninama koje su arondirane (zk. ul. Broj 209) kao vlasnici bili evidentirani Nikolić r. Lukić Đuja sa 2/4 te Nikolić Janja i apelantica sa po ¼, te da je prilikom uknjižbe na dodijeljenom zemljištu evidentirana samo Nikolić r. Lukić Đuja sa 1/1 dijela koja je u međuvremenu dio nekretnina otuđila a preostali dio su rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini, broj O.777/89 od 17. oktobra 1989. godine naslijedile kćeri Janja i apelantica sa po ½ a što je provedeno u zk. ul. broj 208. Na kraju rješenja je zaključeno da je u zk.ul. broj 208 uknjiženo stanje kakvo bi bilo da su u istom zk.ul. nakon arondacije uknjižena sva lica koja su prije arondacije bila evidentirana kao vlasnici u zk.ul. broj 209, te da bi vođenje ponovnog postupka dovelo do postojećeg stanja, te je na osnovu člana 225. stav 1. Zakona o upravnom postupku odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1349/03 od 13. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantice kojom je pokrenula upravni spor protiv rješenja Republičke uprave, broj 04-476-1/03 od 13. maja 2003. godine. U obrazloženju presude sud je naveo, da nema osnova za udovoljenje prijedloga apelantice za održavanje usmene rasprave u smislu odredbi člana 33. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Vezano za meritum stvari Vrhovni sud je naveo, da iz presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj U.610/91 od 23. maja 1991. godine proizilazi da je akt tadašnje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, broj UP/II-04-476-

57/90 od 29. januara poništen iz razloga što tadašnji prvostepeni organ i tužena strana nisu pravilno postupili kada su podnesak apelantice od 17. augusta 1990. godine, po kojem je uslijedio postupak u ovoj pravnoj stvari, tretirali kao zahtjev za ukidanje i mijenjanje naprijed navedenog pravosnažnog rješenja i data je uputa da se taj podnesak ima smatrati prijedlogom za ponavljanje postupka. Sud dalje navodi, da da je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da je prijedlog za ponavljanje postupka uslijedio po proteku objektivnog i subjektivnog roka iz člana 252. ZUP, važećeg u vrijeme podnošenja prijedloga, odnosno člana 237. sada važećeg istoimenog zakona. Sud je na kraju zaključio, obzirom da je prijedlog apelantice neblagovremen, da se zaljučak prvostepenog organa kao i osporeni akt ukazuju zakonitim jer su pravilno zasnovani na odredbama člana 256. stav 1. i 2. ranijeg važećeg ZUP, odnosno člana 241. stav 1. i 2. istoimenog važećeg zakona, pa je tužbu apelantice odbio na osnovu odredaba člana 41. stav 1. i 2. ZUS.

4. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. Ustavni sud zapaža da su odluke redovnih sudova koje su prethodile presudi Vrhovnog suda, broj U-1349/03 od 13. juna 2005. godine koju apelantica pobija u svojoj apelaciji, donesene u postupku rješavanja o prijedlogu za ponavljanje postupka u kojem su nadležni organi ispitivali da li postoje zakonski uslovi za ponavljane postupka pravosnažno okončanog rješenjem Skupštine opštine Bijeljina VI broj 03/2-428/19 od 1. augusta 1963. godine. U odlukama koje su prethodile rješenju Vrhovnog suda je utvrđeno da je apelanticin zahtjev za ponavljanje postupka neblagovremen.

7. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo na pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.

8. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o prijedlogu apelanta za ponavljanje postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza.

9. Ustavni sud primjećuje da se u postupku pred Područnom jedinicom Bijeljina, u kojem je donesen zaključak, broj 07-476-46/90 od 4. februara 1992. godine, kao i u postupku pred Republičkom upravom u kojem je doneseno rješenje, broj 04-476-1/03 od 13. maja 2003. godine, dakle nije odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i obavezama koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se postupak u kojem su donesene odluke koje su prethodile presudi Vrhovnog suda koja je predmet ove apelacije, ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu garancija prava na pravično suđenje. U navedenom postupku se odlučivalo samo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, pa stoga ishod takve procedure ni na koji način nije mogao biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, takav postupak ne uživa zaštitu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

10. Apelantica također navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Ustavni sud dalje konstatira da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, predmetni postupak nije odnosio na apelanticina imovinska prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2302/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio