Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2349/08 (D. J.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2349/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2349/08, rješavajući apelaciju Dragana Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Jovanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-322/04 od 15. maja 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-378/03 zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 29. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-322/04 od 15. maja 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-378/03 od 31. marta 2004. godine.

2. Zaključkom Službe za stambene poslove Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-02/3-23-6031/99 od 4. septembra 2000. godine, odbačen je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u ulici Fride Laufer sprat 8. stan 1, kao neblagovremen.

3. Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), kao drugostepeni organ, je rješenjem, broj 12-06/4-23-1029/02 od 31. oktobra 2003. godine, odbio žalbu apelanta podnesenu protiv zaključka Službe.

4. Apelant je Kantonalnom sudu podnio tužbu radi poništenja rješenja Ministarstva, broj 12/06/4-23-1029/02 od 31. oktobra 2003. godine. Odlučujući o tužbi Kantonalni sud je donio presudu broj U-378/03 od 31. marta 2004. godine, kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je tužba neosnovana, jer su po ocjeni suda osporeno rješenje kao i prvostepeni zaključak doneseni na pravilan i zakonit način, budući da je apelant zahtjev za povrat stana, koji je proglašen napuštenim, podnio 1. novembra 1999. godine, dok je prema odredbama člana 5. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98,38/98,12/99,18/99,27/99,43/99,31/01,56/01,15/02,24/03,29/03) propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim morao podnijeti do 4. jula 1999. godine, a zahtjev za povrat stana koji nije proglašen napuštenim do 4. oktobra 1999. godine.

5. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je presudom, broj Už-

322/04 od 15. maja 2008. godine, odbio žalbu apelanta, navodeći da je apelant neosnovano tvrdio da je zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno putem pošte, jer za takve tvrdnje nije bilo nikakvih dokaza. Vrhovni sud je zaključio da se očigledno radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u roku utvrđenim u Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podnese zahtjev za vraćanje u posjed stana.

6. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 7. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj AP-25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev za povrat stana, na temelju kojeg organi uprave i redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2349/08 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio