Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2883/07 (S. L.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2883/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2883/07, rješavajući apelaciju Suade Ljutić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Ljutić, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-Rev-06-000 323 od 3. augusta 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-307/03 od 17. novembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj RS-466/01 od 27. maja 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Suada Ljutić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-Rev-06-000 323 od 3. augusta 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-307/03 od 17. novembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-466/01 od 27. maja 2003. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelantice protiv AD «Veletekstil» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud je donio rješenje, broj RS-466/01 od 27. maja 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Ž-307/03 od 17. novembra 2005. godine, kojim je tužba apelantice odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je apelantica rješenjem tužene, broj III-3033/092 od 29. juna 1992. godine upućena na čekanje, a rješenjem, broj III-3999/92 od 12. oktobra 1992. godine prestao joj je radni odnos zbog neopravdanog nedolaska na posao, te da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici dostavljeno putem oglasne ploče preduzeća jer je apelantica odjavila svoje prebivalište i otišla u inostranstvo. Dalje se navodi da tužba nedopuštena iz razloga što apelantica nije koristila internu zaštitu u preduzeću u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelantice i tužene, kao i u skladu sa odredbom Zakona o radu koji je stupio na snagu u novembru 2000. godine. Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da iako apelantica nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa i za isto nije znala, nije je oslobodilo obaveze da se interesuje za svoj radno pravni status nakon okončanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, nakon 19. juna 1996. godine kada je mogla blagovremeno zatražiti internu a potom i sudsku zaštitu. Dalje se navodi, da je apelantica podnijela tužbu 19. maja 2001. godine, te da je s obzirom na prekluzivni karakter roka za podnošenje tužbe istu trebalo odbaciti kao neblagovremenu a ne kao nedopuštenu, no kako su pravne posljedice iste to ne utiče na pravilnost osporenog rješenja zaključio je Okružni sud.
3. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj 118-Rev-06-000 323 od 3. augusta 2007. godine, odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, uz isticanje da se apelantica prije podnošenja tužbe od 24. maja 2001. godine nije prethodno obraćala poslodavcu za zaštitu prava iz radnog odnosa, što njenu tužbu čini nedozvoljenom u smislu člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br.60/89 i 42/90).
4. Apelantica navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravčno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelanticina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je presudom Osnovnog suda, broj RS-466/01 od 27. maja 2003. godine, koja je potvrđena rješenjem Okružnog suda, broj Ž-307/03 od 17. novembra 2005. godin, je odbačena kao nedopuštena. Potom je Vrhovni sud odbio apelanticinu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanatice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela prigovor čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 20085. godine, točka 15). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora tuženoj nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelanticinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić