Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3613/07 (V. V.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3613/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3613/07, rješavajući apelaciju Vitomira Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vitomira Vidovića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Ž-

07-000 235 od 22. oktobra 2007. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj RS 1192/04 od 22. januara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vitomir Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000 235 od 22. oktobra 2007. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS 1192/04 od 22. januara 2007. godine.

2. Rješavajući po tužbi apelanta protiv «Autoprevoz» a.d. Banja Luka-Putnički saobraćaj Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate dnevnica, Osnovni sud donio je rješenje, broj RS 1192/04 od 22. januara 2007. godine, kojim je odbacio tužbu apelanta kao neblagovremenu. Osnovni sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju podnio tužbu ovom sudu 23. jula 2004. godine, radi isplate dnevnica za period od 20. maja 1999. do kraja jula 2002. godine. Također je naveo da je članom 105. Zakona o radu, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da, budući da su dnevnice po svom karakteru davanja koja poslodavac vrši mjesečno, to se svakom neisplatom dnevnica može smatrati da je radnik saznao, odnosno mogao znati da je poslodavac povrijedio njegovo pravo iz radnog odnosa. Osnovni sud je zaključio da, budući da je apelant tužbu ovom sudu podnio 23. jula 2004. godine, ista je podnesena van subjektivnog roka iz člana 105. Zakona o radu, zbog čega ju je sud imao odbacio kao neblagovremenu.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Osnovnog suda, broj RS 1192/04 od 22. januara 2007. godine, Okružni sud donio je rješenje, broj 011-0-Ž-07-000 235 od 22. oktobra 2007. godine, kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, i potvrdio osporeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda u ožalbenom rješenju kojim je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena, jer je apelant tražio sudsku zaštitu nakon proteka zakonskih rokova.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda, broj RS 1192/04 od 22. januara 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Ž-07-000 235 od 22. oktobra 2007. godine, odbačena kao neblagovremena.

8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da njegova tužba nadležnom sudu nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije efektivno iscrpio sve raspoložive pravne lijekove, već je samo formalno, van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3613/07 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio