Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1250/07 (S. H.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1250/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1250/07, rješavajući apelaciju Sonje Humenjuk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sonje Humenjuk podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-06-000 143 od 23. februara 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-427/03 od 29. septembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-1530/03 od 10. oktobra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sonja Humenjuk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 2. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 143 od 23. februara 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-427/03 od 29. septembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1530/03 od 10. oktobra 2003. godine.

2. Apelantica je 3. maja 2000. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv DP Livnica čelika «Jelšingrad» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se ponište Rješenje tuženog o rasporedu apelantice na radno mjesto skladištara od 6. aprila 1995. godine i Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici od 4. maja 1995. godine, te da se naloži tuženom da vrati apelanticu na poslove i radne zadatke referenta nabavke dnevnih potreba, kao i da joj naknadi štetu po osnovu neisplaćenih plata.

3. Osnovni sud je donio Rješenje broj RS-1530/03 od 10. oktobra 2003. godine kojim je tužba apelantice odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 56. stav 1. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97) propisano da radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom. Nadalje, da je odredbama člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima propisano da radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru, ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. S obzirom da apelantica protiv Rješenja tuženog o rasporedu na radno mjesto skladištara od 6. aprila 1995. godine i Rješenje o prestanku radnog odnosa od 4. maja 1995. godine nije podnijela prigovor nadležnom organu tuženog, u smislu odredbi člana 56. stav 1. Zakona o radnim odnosima, sud je zaključio da je samim tim izgubila i pravo na sudsku zaštitu.

4. Okružni sud, odlučujući o žalbi apelantice protiv Rješenja Osnovnog suda broj RS-

1530/03 od 10. oktobra 2003. godine, donio je Rješenje broj Ž-427/03 od 29. septembra 2005. godine kojim je žalba apelantice odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

5. Protiv Rješenja Okružnog suda broj Ž-427/03 od 29. septembra 2005. godine apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 143 od 23. februara 2007. godine odbio reviziju apelantice. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelantice na činjenicu da joj pobijana rješenja nisu nikad uručena, budući da je u toku postupka utvrđeno da je već 1995. godine, a najkasnije 1997. godine, imala saznanje o istim. Sud je naveo da je odredbama člana 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima propisano da radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu. S obzirom da je apelantica propustila da u zakonskom roku podnese prigovor tuženom, jer se prvi put obratila tuženom radi zaštite svojih prava pismom 30. marta 2000. godine, a tužbu sudu podnijela 3. maja 2000. godine, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbacili predmetnu tužbu.

6. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na rad.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbu apelantice kao nedozvoljenu u skladu sa odredbama čl. 56. i 57.Zakona o radnim odnosima. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zahtjevu apelantice za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za postupanje po tužbi. Ustavni sud zaključuje da apelantica nije efektivno iscrpila pravne lijekove, budući da redovni sudovi nisu meriorno odlučivali o zaštiti prava iz radnog odnosa apelantice. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1250/07 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio