Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1273/08 (Opština Tešanj)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1273/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1273/08, rješavajući apelaciju Općine Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Tešanj, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000169 od 7. februara 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Tešanj, podnesena protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-
443/04 od 20. oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Tešanj, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1185/99 od 16. februara 2000. godine, rješenja Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/99 od 14. maja 1999. godine, rješenja Federalnog upravnog inspektora broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Općinskog sekretarijata za privredu i urbanizam općine Tešanj broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), podnijela je, 28. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-
000169 od 7. februara 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, presude Vrhovnog suda broj U-
1185/99 od 16. februara 2000. godine, rješenja Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/99 od 14. maja 1999. godine, rješenja Federalnog upravnog inspektora broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Općinskog sekretarijata za privredu i urbanizam općine Tešanj (u dalnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine.
2. Rješenjem urbanističko-građevinske inspekcije općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Urbanističko-građevinska inspekcija) broj 04-362-4/96 od 28. avgusta 1996. godine, naloženo je S.Ć. da u roku od 10 dana od dana prijema tog rješenja poruši bespravno izgrađeni dio stambeno-poslovnog objekta u Jelahu (izvedeno prizemlje), te uspostavi prvobitno stanje o sopstvenom trošku.
3. S obzirom da S.Ć. nije izvršio svoje obaveze određene rješenjem Urbanističko-građevinske inspekcije broj 04-362-4/96 od 28. avgusta 1996. godine, Općinski sekretarijat je donio zaključak o dozvoli izvršenja naprijed navedenog rješenja o trošku izvršioca broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine.
4. Rješenjem Federalnog upravnog inspektora broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine, naloženo Općinskom načelniku općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Općinski načelnik) i Službi za inspekcijski nadzor općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba za inspekcijski nadzor), odnosno voditelju postupka, da provedu zaključak o dozvoli prinudnog izvršenja broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine u roku od 30 dana od dana prijema predmetnog rješenja.
5. Općinski načelnik je podnio žalbu protiv rješenja Federalnog upravnog inspektora broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine, koju je Federalno ministarstvo pravde odbilo rješenjem broj 03-059-1275/99 od 14. maja 1999. godine.
6. Protiv rješenja Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/99 od 14. maja 1999. godine, Općinski načelnik je podnio tužbu, koja je odbijena presudom Vrhovnog suda broj U-1185/99 od 16. februara 2000. godine.
7. S obzirom da po zaključku o dozvoli izvršenja od 3. novembra 1997. godine ni nakon toga nije postupano, zainteresovana lica D.Dž. i M.Dž. su podnijela žalbu Ministarstvu zbog ćutanja administracije, koje je rješenjem broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, naložilo Službi za urbanizam, stambene i inspekcijske poslove općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba) da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja provede postupak i postupi po rješenju Federalnog upravnog inspektora broj 03-059-1275/98. U rješenju je u pouci o pravnom lijeku navedeno se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. Prema stanju spisa, apelant nije pokrenuo upravni spor protiv tog rješenja.
8. Kako zaključak o dozvoli izvršenja od 3. novembra 1997. godine i dalje nije bio proveden, zainteresovana lica M.Dž. i D.Dž. su podnijeli zahtjev Kantonalnom sudu za zaštitu sloboda i prava pojedinaca, koji je o tom zahtjevu odlučio rješenjem broj U-377/05 od 26. septembra 2005. godine. Međutim, Služba je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj U-377/05 od 26. septembra 2005. godine, koji je presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-
06-000041 od 29. maja 2006. godine uvažen, te je osporeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
9. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je rješenjem broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, utvrdio da je osnovan zahtjev za zaštitu sloboda i prava koji su podnijeli M.Dž. i D.Dž. zbog činjenice da Urbanističko-građevinski inspektor Službe i rukovodilac prvostepenog organa, nisu u vremenu od 16. aprila 1999. godine pa do dana podnošenja zahtjeva izvršili rješenje Federalnog upravnog inspektora broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i zaključak Općinskog sekretarijata broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine o prinudnom izvršenju rušenja bespravno izgrađenog objekta S.Ć., koje je naloženo rješenjem Urbanističko-građevinske inspekcije broj 04-362-4/96 od 28. avgusta 1996. godine, te što nisu postupili po rješenju Ministarstva broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, pa je Urbanističko-građevinskom inspektoru i rukovodiocu Službe zabranjeno daljnje činjenje nezakonitih radnji i naloženo prinudno izvršenje zaključka broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine, rješenja broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i rješenja broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, sve u roku od 8 dana od prijema predmetnog rješenja o trošku Općine Tešanj. Takođe, rješenjem je određeno da je za izvršenje tog rješenja odgovoran rukovodilac Službe, te je upozoren rukovodilac prvostepenog organa da u slučaju nepostupanja po tom rješenju može biti kažnjen novčanom kaznom i da mu se mogu odrediti druge mjere prema pravilima izvršnog postupka.
10. Služba je 19. februara 2007. godine, podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000169 od 7. februara 2008. godine.
11. Apelant se žali da ne može postupiti po zaključku o dozvoli izvršenja od 3. novembra 1997. godine, kojim je naloženo rušenje bespravno sagrađenog dijela stambeno-poslovnog objekata S.Ć, jer bi time direktno prekršio važeće zakonske propise i osnovna ljudska prava i slobode zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je 18. maja 1999. godine usvojena Odluka o izmjeni Regulacionog plana „Centar“ Jelah, kojom je dozvoljena izgradnja objekta oblika i dimenzija koje odgovaraju izgrađenom objektu, te da je S.Ć. izdata urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje za sagrađeni objekat, čime su stavljeni van pravne snage zaključak od 3. novembra 1997. godine, te rješenja od 15. aprila 1999. godine i 20. oktobra 2004. godine. Nadalje, apelant ističe da je u presudi Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000169 od 7. februara 2008. godine, navedeno da je pomenuta Odluka o izmjeni Regulacionog plana stavljena van snage i da je odobrenje za građenje poništeno u upravnom postupku, ali da ta konstatacija suda nije tačna. Apelant tvrdi da bi provođenjem postupka rušenja počinio krivično djelo i pričinio materijalnu i nematerijalnu štetu S.Ć, dok bi službena lica apelanta bila razriješena dužnosti koje obavljaju. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje i na slobodu i sigurnost zaštićena članom II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na rad u skladu sa zakonom i pravo na pravnu sigurnost.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;» (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;» a.) U odnosu na odluke donesene u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda broj U-1185/99 od 16. februara 2000. godine.
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. Apelant se žali na odluke koje su donesene u izvršnom postupku i kojima je naloženo provođenje postupka rušenja bespravno izgrađenog poslovno-stambenog objekta. Predmetni postupak je okončan presudom Vrhovnog suda broj U-1185/99 od 16. februara 2000. godine. S obzirom na to da je naprijed navedena presuda uručena apelantu, u svakom slučaju, prije nego što je Kantonalni sud rješenjem broj U-377/05 od 26. septembra 2005. godine, odlučio o zahtjevu zainteresovanih lica D.Dž. i M.Dž. za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zbog neizvršenja rješenja o rušenju bespravno izgrađenog poslovno-stambenog objekta, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 28. aprila 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.b.)U odnosu na rješenje Ministarstva broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine
15. Apelant se žali na rješenje Ministarstva broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine kojim mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja provede postupak rušenja bespravno izgrađnog poslovno-stambenog objekta.
16. U konkretnom slučaju, apelant je propustio da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu sa, tada važećim Zakonom o o upravnim sporovima i poukom o pravnom lijeku koje je sadržalo rješenje Ministarstva broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, u ostavljenom roku protiv pobijanog rješenja pokrene upravni spor pred Kantonalnim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatuje da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.c.)U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000169 od 7. februara 2008. godine i rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine
17. Apelant se žali na rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, kojim je utvrđeno da je osnovan zahtjev za zaštitu sloboda i prava koji su podnijeli M.Dž. i D.D. zbog neprovođenja postupka izvršenja rušenja bespravno izgrađenog poslovno-stambenog objekta, te naloženo nadležnim organima apelanta da u ostavljenom roku provedu taj postupak Takođe, apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000169 od 7. februara 2008. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje naprijed navedenog rješenja Kantonalnog suda.
18. U pogledu zahtjeva zahtjeva za preispitivanje pravosnažnog rješenja Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G.protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažnog sudskog rješenja ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1128/04 od 12. aprila 2005. godine). Budući da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažnog sudskog rješenja odbijen kao neosnovan, to je u njegovm slučaju bio neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
19. Proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu rješenje Kantonalnog suda broj 004-
0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine. S obzirom da je apelant 19. februara 2007. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, nesumnjivo je da mu je predmetno rješenje uručeno prije tog datuma, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 28. aprila 2008. godine. Iz navedenog proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa tim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač.4. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić