Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1562/07 (R. J.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1562/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1562/07, rješavajući apelaciju Rasima Jusića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Jusića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

000 794 od 13. marta 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-70/04 od 13. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-233/98 od 22. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, koga zastupa Ljubinka Đukanović, diplomirani pravnik iz udruženja „Vaša prava BiH“, podnio je, 4. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 794 od 13. marta 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-70/04 od 13. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-

233/98 od 22. decembra 2003. godine.

2. Apelant je, 12. avgusta 1998. godine, podnio tužbu protiv MP „Mehanička prerada drveta“ Čelinac (u daljnjem tekstu tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je bio zaposlen kod tuženog od 1969. godine sve do 8. jula 1992. godine, kada je na kapiji tuženog istaknuta odluka ratnog predsjednika opštine Čelinac, kojom su svi radnici nesrpske nacionalnosti upućeni na neplaćeno odsustvo do daljnjeg. Apelant je istakao da je ta odluka nezakonita i da je istom povrijeđeno njegovo pravo na rad, te je predložio da se utvrdi da mu je nezakonito zaključena radna knjižica, jer nikada nije primio rješenje o prestanku radnog odnosa, već je samo preuzeo radnu knjižicu u junu 1998. godine.

3. U toku postupka, apelantu je uručeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa broj 262/92 od 27. jula 1992. godine, iz kojeg razloga je apelant zatražio od suda da se to rješenje poništi kao nezakonito i da se tuženom naloži da ga vrati na poslove i radne zadatke brusača alata-peglera ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručno spremi i radnoj sposobnosti, te da mu nadoknadi štetu zbog izgubljene zarade.

4. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Osnovni sud je donio rješenje broj RS-233/98 od 22. decembra 2003. godine, kojom je tužbu odbacio kao nedozvoljenu jer je zaključio da prije podnošenja tužbe nije koristio pravo interne zaštite kod tuženog u smislu odredbi Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa.

5. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda broj RS-233/98 od 22. decembra 2003. godine, koja je odbijena rješenjem Okružnog suda broj Ž-70/04 od 13. marta 2006. godine odbijena i prvostepno rješenje je potvrđeno.

6. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u prvostepenom postupku neosporno utvrđeno da je rješenjem tuženog broj 262 od 27. jula 1992. godine, apelantu prestao radni odnos sa danom 8. julom 1992. godine, zbog neopravdanog izostanka sa posla više od 5 dana uzastopno. Takođe, naveo je da je neosporno utvrđeno da se apelant 1997. godine obratio tuženom sa zahtjevom za regulisanje invalidske penzije, o kojem zahtjevu nikada nije odlučeno, ali da se nikada nije pismeno obraćao tuženom radi regulisanja svog radno-pravnog statusa i da je sve vrijeme boravio u Čelincu, kao i da mu je rješenje o prestanku radnog odnosa uručeno u toku parnice, odnosno 20. aprila 2000. godine. Nadalje, konstatovao da je da je među strankama sporno kada je i na osnovu čega apelant saznao za prestanak radnog odnosa, te da li mu je omogućeno da koristi internu zaštitu prije podnošenja tužbe sudu. U vezi sa tim, Okružni sud je zaključio da tužena nije priložila dokaz da je rješenje o prestanku radnog odnosa uručila apelantu prema pravilima o dostavljanju, te je napomenuo da je prema članu 78. ZOPRO, koji se primjenjivao u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, propisano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku, uz pouku o pravu na prigovor. Okružni sud je zaključio da je propust tužene što nema dokaza da li je apelantu dostavila rješenje o prestanku radnog odnosa, ali da se isto tako postavlja pitanje da li je opravdan propust apelanta što se nikada nije obratio tuženom za zaštitu svojih prava i što je podnio tužbu sudu tek 12. avgusta 1998. godine.

7. Nadalje, Okružni sud je naveo da se iz prvostepenog spisa može zaključiti da je apelant saznanje o prestanku radnog odnosa imao najkasnije 22. jula 1998. godine, kada je preuzeo radnu knjižicu. Takođe, Okružni sud je primjetio da je apelant u toku postupka naveo da se 1996. godine usmeno obraćao direktoru tuženog kada je dobio usmeno obavještenje da neće biti vraćen na posao. U vezi sa tim, Okružni sud je istakao da radnik može ostvariti sudsku zaštitu kada je za to ispunjena procesna pretpostavka koja se tiče dozvoljenosti i blagovremenosti tužbe, koja se u radnom sporu cijeni u odnosu na vrijeme kada je učinjena povreda prava iz radnog odnosa, odnosno kada je radnik saznao za tu povredu. Okružni sud je napomenuo da je članom 80. stav 1. ZOPRO, propisano da radnik koji nije zadovoljan odlukom nadležnog organa u organizaciji odnosno odlukom poslodavca, može u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, podnijeti prigovor organu utvrđenom opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom, dok je članom 83. stav 1 ZOPRO propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Stavom 2. istog člana propisano je da radnik zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji. Takođe, Okružni sud je istakao da identične pravne norme sadrži i Zakon o radnim odnosima, koji je stupio na snagu 1994. godine i važio u vrijeme kada je podnesena tužba. Sud je konstatovao da citirane zakonske odrebe treba tumačiti na taj način da radnik ima pravo da se obrati nadležnom organu u preduzeću radi zaštite svojih prava ako su mu ta prava povrijeđena aktom poslodavca, kao i u slučaju kada su mu ta prava povrijeđena faktičkom radnjom poslodavca, te je dalje zaključio da prekluzivni rok iz člana 80. ZOPRO ne počinje teči samo od momenta uručenja odluke o povredi prava radnika već i od momenta kada je radnik saznao za tu povredu. Okružni sud je uočio da su u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa na prostorima Bosne i Hercegovine bile vanredne okolnosti zbog kojih je proglašena neposredna ratna opasnost a kasnije i ratno stanje, koje je 19. juna 1996. godine ukinuto odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, te je na osnovu toga zaključio da su do tog datuma postojali opravdani razlozi zbog kojih je apelant propustio da traži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Međutim, Okružni sud je istakao da kada bi se kao krajnji datum za početak roka za korištenje interne zaštite računao dan kada je apelant preuzeo radnu knjižicu od tuženog, odnosno 22. juli 1998. godine, posljednji dan kada se mogao obratiti tuženom radi korištenja interne zaštite bio bi 7. avgust 1998. godine. S obzirom da je tužba sudu podnesena 12. avgusta 1998. godine, a apelant prethodno nije koristio internu zaštitu, Okružni sud je konstatovao da je propustio da koristi pravo interne zaštite kod tuženog, što predstavlja jednu od osnovnih procesnih pretpostavki čije neispunjenje povlači za sobom gubitak prava na sudsku zaštitu. Okružni sud je posebno naglasio da apelant ne radi od jula 1992. godine niti ostvaruje bilo kakvo pravo iz radnog odnosa kod tuženog, te da mu je kod takvih okolnosti trebalo biti davno jasno da su njegova prava povrijeđena bez obzira što od tuženog nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa.

8. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda broj Ž-70/04 od 13. marta 2006. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 794 od 13. marta 2007. godine, ocijenivši da je stanovište drugostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano.

9. Apelant tvrdi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-

000 794 od 13. marta 2007. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj Ž-70/04 od 13. marta 2006. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.

13. Dakle, Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant prije podnošenja tužbe nije koristio pravo interne zaštite kod tuženog . Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao ispuniti zakonske preduslove za sudsku zaštitu ili opravdati nemogućnost iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem nedozvoljene tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1562/07 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio