Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1057/07 («Kompas-Međugorje» d.d. Međugorje)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1057/07

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1057/07, rješavajući apelaciju «Kompas-Međugorja» d.d. Međugorje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudijana sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija «Kompas-Međugorja» d.d. Međugorje.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru broj Ps-101/01-I.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općinskom sudu Mostar da hitno okonča postupak u predmetu broj Ps-101/01-I, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu Mostar da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-784/05 od 30. novembra 2006. godine i Presudu

Kantonalnog suda Mostar broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za naknadu po osnovu neosnovanog bogaćenja za period od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine.

Ukidaju se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-784/05 od 30. novembra 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda Mostar broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za naknadu po osnovu neosnovanog bogaćenja za period od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu Mostar da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu Mostar da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopušten dio apelacije «Kompas- Međugorja» d.d. Međugorje podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-07-000-054 od 22. marta 2007. godine, Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-

784/05 od 30. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine u dijelu u kojem je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu u Mostaru na ponovni postupak, u odnosu na druge aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je u tom dijelu preuranjena .

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. «Kompas-Međugorje» d.d. Međugorje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Biljana Sesar-Buntić i Zoran Buntić, advokati iz Čitluka, podnio je 11. aprila 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-000 054 od 22. marta 2007. godine, Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-784/05 od 30. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine. U navedenoj apelaciji apelant je predložio Ustavnom sudu da donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti zabranu protivizvršenja i prekid predmetnih parničnih postupaka do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Općine Čitluk zatraženo je 6. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Javno pravobranilaštvo Općine Čitluk, kao zakonski zastupnik Općine Čitluk, dostavili su odgovore na apelaciju 14. septembra 2007. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. januara 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj U/I-1392/91 od 17. decembra 1991. godine «Kompas » Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje upisano je u sudski registar kao samostalno ugostiteljsko preduzeće, a kao osnivač upisan je «Kompas-international» d.d. Ljubljana. Turističko naselje «Kompas» Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje mobilizirano je 10. decembra 1992. godine za potrebe HVO HZ-HB. U periodu od 1. februara 1993. godine do 31. decembra 1999. godine u njemu je boravio španski bataljon SPABAT, na osnovu ugovora između tadašnjeg UNPROFOR-a i Odjela odbrane HVO-a, za šta je španski bataljon plaćao zakupninu Općini Čitluk u mjesečnom iznosu od 171.000,00 KM.

7. Ugovor o prenosu dionica i udjela u društvu «Kompas » Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje između «Kompas-internationala» d.d. Ljubljana, kao prodavca, i kupca Zorana Buntića zaključen je 30. decembra 1998. godine a njegova nominalna vrijednost iznosila je 3.223.350,00 DM. S obzirom na to da se radi o dioničarskom društvu, osnovni kapital je podijeljen na dionice. Broj dionica koje su pripale prodavcu, odnosno kupcu Zoranu Buntiću na osnovu navedenog ugovora o prodaji i prenosu dionica je 107.445,00 ili 76,74% vrijednosti osnovnog kapitala. Preduzeću «Ugostiteljstvo i turizam» Čitluk je pripalo 24.669 dionica, što predstavlja vrijednost od 17,64% osnovnog kapitala (državni kapital), a 7.869 dionica ili 5,62% kapitala je pripalo zaposlenicima. Rješenjem Kantonalnog suda broj U/I 146/99 od 11. februara 1999. godine kao osnivač i lice ovlašteno za zastupanje apelanta upisan je Zoran Buntić.

8. Kao apelantov zakonski zastupnik, Zoran Buntić je 11. februara 1999. godine uputio zahtjev Općini Čitluk za predaju u posjed apelantovih objekata, koji su konačno vraćeni 12. aprila 2006. godine, na osnovu Odluke o preispitivanju odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, CH/01/6930, Kompas-Međugorje i Zoran Buntić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o preispitivanju od 4. novembra 2003. godine, u daljnjem tekstu: Odluka Doma za ljudska prava). Navedenom odlukom Doma za ljudska prava je odlučeno da je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) nezakonitim uplitanjem u apelantova imovinska prava i pravo na pravično suđenje u razumnom roku prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dopuštajući značajna neopravdana odgađanja u domaćim sudskim postupcima. Stoga je naređeno FBiH da osigura da se sporna imovina odmah vrati apelantu, najkasnije do 5. januara 2004. godine. Također je naređeno FBiH da osigura da visinu kompenzacije za povredu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pravično i brzo utvrde domaći sudovi, najkasnije do 5. maja 2004. godine.

9. Radi utvrđivanja naknade zbog povrede prava na imovinu, apelant je pokrenuo parnične postupke protiv Općine Čitluk pred Općinskim sudom Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i protiv FBiH – FMO pred Općinskim sudom u Sarajevu.

10. Apelant je 25. marta 1999. godine pokrenuo parnični postupak protiv Općine Čitluk radi vraćanja stečenog bez osnova i naknade štete zbog izmakle koristi, a od drugotuženog Jakova Sulića je tražio da mu vrati službene prostorije preduzeća, žigove i dokumentaciju. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine kojom je naložio Općini Čitluk da isplati apelantu: 1) iznos od 2.412.000,00 KM sa zakonskim kamatama na ime stečenog bez osnova, neovlaštenom upotrebom «Kampa Međugorje» u periodu od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine; 2) iznos od 59.822,00 KM mjesečno za period od 1. januara 2000. godine do 1. aprila 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade štete u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti upotrebe objekata «Kampa Međugorje»; 3) iznos od 1.231.338,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade troškova parničnog postupka.

11. Osim toga, navedenom presudom je obavezan drugotuženi Jakov Sulić da preda apelantu apelantovu finansijsku dokumentaciju za period od 1996. godine do 31. decembra 1999. godine, kao i službene žigove, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen u cijelosti protivtužbeni zahtjev Općine Čitluk, kojim je tražila da se utvrdi da je Općina Čitluk isključiva ovlaštenica prava raspolaganja nekretninama i objektima kampa, te da je apelant dužan da se uzdrži od bilo kakvog miješanja i uznemiravanja u njenom mirnom korištenju i posjedu imovine. Ujedno, Općini Čitluk je naloženo da apelantu naknadi troškove parničnog postupka nastale povodom protivtužbe u iznosu od 31.680,00 KM.

12. U obrazloženju Presude je navedeno da su na blagajnu Općine Čitluk u periodu od 1. januara 1997. godine do 31. decembra 1999. godine položene ukupno 2.412.000,00 KM na ime korištenja jedinica UNPROFOR-a kampa u Međugorju, te da tako utvrđen iznos predstavlja netoprihod Općine Čitluk. Iz ukupnog činjeničnog supstrata Općinski sud je izveo zaključak da je u konkretnoj stvari povećana imovina Općine Čitluk (obogaćena lica) i istovremeno smanjena apelantova imovina (osiromašena lica) zbog čega su novonastala imovinska prava u međusobnoj uzročno-posljedičnoj vezi. Općinski sud smatra da prelazak dijela apelantove imovine u imovinu Općine Čitluk ničim nije opravdan, jer za to u konkretnom slučaju ne postoji osnov u pravnom poslu ili zakonu. Prema ocjeni ovog suda, apsolutno je irelevantno da li je Općina Čitluk držala u neposrednom ili posrednom posjedu predmetnu imovinu u spornom periodu. U pogledu dosuđenja zateznih kamata, Sud se pozvao na odredbu člana 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate.

13. Drugi dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti upotrebe objekata «Kampa Međugorje», prema mišljenju Općinskog suda, također je osnovan. Naime, nakon što su navedene stabilizacione snage 31. decembra 1999. godine, kao zakupac, napustile predmetni kamp, Općina Čitluk ga je odbila predati apelantu i nastavila je da ga neovlašteno drži u neprekidnom i neposrednom posjedu sve do 1. aprila 2004. godine. Zbog nemogućnosti da koristi „Kamp Međugorje“ u ovom periodu, prema mišljenju prvostepenog suda, apelant je pretrpio štetu u dosuđenom iznosu upravo zbog toga što je Općina Čitluk preduzela štetne radnje. Krivicu Općine Čitluk, kao štetnika, za nastalu štetu sud je prepoznao u protivpravnom i neovlaštenom držanju apelantovih stvari za šta, nakon 23. decembra 1996. godine, nije bilo zakonske osnove.

14. Protiv navedene presude Općinskog suda žalili su se Općina Čitluk i drugotuženi Jakov Sulić. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine djelomično je uvažena žalba Općine Čitluk i osporena presuda preinačena tako da je apelantov zahtjev da mu Općina Čitluk naknadi iznos od 2.412.000,00 KM sa zakonskim kamatama, na ime vraćanja sredstava stečenih bez osnova, za period od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine, odbijen u cijelosti. Osim toga, dosuđeni mjesečni iznos od 59.822,00 KM na ime izmakle koristi, za period od 1. januara 2000. godine do 1. aprila 2004. godine, navedenom presudom smanjen je na mjesečni iznos od 18.918,63 KM, a dosuđeni iznos od 1.231.338,00 KM, na ime troškova postupka povodom tužbe, i 31.680,00 KM troškova postupka povodom protivtužbe je smanjen na ukupan iznos od 276.579,30 KM. Naposljetku, navedenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba Općine Čitluk i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen njen protivtužbeni zahtjev, a žalba drugotuženog Jakova Sulića je odbačena kao nedopuštena.

15. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je u konkretnom slučaju bitno ko je odgovoran za štetu koja nesumnjivo postoji i koja se apelantu treba naknaditi. Vodeći uporedo dva parnična spora (pred Općinskim sudom u Sarajevu i Općinskim sudom u Mostaru) sa istim tužbenim zahtjevom, apelant, u suštini, traži isto (štetu) bez obzira što je različito označava – u jednom postupku kao izmaklu korist, a u drugom postupku kao neosnovano obogaćenje. Drugostepeni sud smatra da ne stoje apelantovi navodi da se radi o solidarnoj odgovornosti i da je njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze od koga hoće. Taj sud je ustanovio da za prvi period (od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine) nije odgovorna Općina Čitluk, pa je zbog toga presuda u tom dijelu preinačena usljed toga što su uplate zakupca, prema mišljenju tog suda, išle za potrebe zakupodavca HVO-a, tako da Općina Čitluk nije pasivno legitimirana za ovaj dio tužbenog zahtjeva. Taj sud smatra da je pasivno legitimirana FBiH -FMO, kao pravni sljednik HVO-a.

16. Za drugi dio tužbenog zahtjeva (izmakla korist za period od 1. januara 2000. godine do 1. aprila 2004. godine) Kantonalni sud smatra da je Općina Čitluk pasivno legitimirana, jer već tada u navedenom kampu nije bilo pripadnika španskog bataljona SPABAT-a, ugovor o zakupu prestao je da važi, a sporni kamp je predat Općini Čitluk u posjed. Međutim, drugostepeni sud je ustanovio da je dosuđeni iznos visoko dosuđen i da za to ne postoje zakonski razlozi, pa je, pozivajući se na član 189. stav 3. ZOO, dosuđeni iznos smanjio.

17. Apelant i Općina Čitluk izjavili su revizije protiv navedene drugostepene presude. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-784/05 od 30. novembra 2006. godine apelantova revizija je djelomično, a revizija Općine Čitluk u cijelosti uvažena. Drugostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnova za period od 11. februara 1999. godine do 31. decembra 1999. godine, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi za izgubljenu dobit, protivtužbenom zahtjevu i troškovima postupka, te je predmet vraćen na ponovno suđenje. U preostalom dijelu apelantova revizija je odbijena.

18. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda se navodi da naknada za stjecanje bez osnova prema članu 210. stav 2. ZOO pripada licu čija imovina na bilo koji način pređe u imovinu bilo kojeg drugog lica, a taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu. Vrhovni sud smatra da apelantov zahtjev da mu Općina Čitluk, zbog stjecanja bez osnova, plati dio primljene zakupnine nije osnovan, jer Općina Čitluk nije upravljala spornom imovinom nezakonito, sve dok se apelant nije pojavio sa zahtjevom za predaju u posjed te imovine, a to je bilo 11. februara 1999. godine. Zbog toga, Vrhovni sud smatra da apelantova revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za stjecanje bez osnova do 11. februara 1999. godine nije osnovana, pa ju je taj sud kao takvu odbio. Međutim, za period od 11. februara 1999. godine do 31. decembra 1999. godine sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice da bi apelantu eventualno odredili visinu naknade po stečenom bez osnova. S obzirom na to da je u tom dijelu činjenično stanje ostalo neutvrđeno, primjenom člana 250. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u ovom dijelu osporena presuda je ukinuta i vraćena drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Dalje, Vrhovni sud smatra da je osnovan prigovor Općine Čitluk u dijelu kojim je ona obavezana da apelantu isplaćuje mjesečno po 18.918,63 KM za period od 1. januara 2000. godine do 1. aprila 2004. godine, jer sudovi nisu utvrdili činjenice da li je uopće apelant imao mogućnost za ugostiteljski rad, da li je imao zaposlene radnike, potreban inventar, da li je uopće imao dozvolu za obavljanje turističko-ugostiteljske djelatnosti, da li je takvo odobrenje tražio da bi počeo da radi. Vrhovni sud navodi da je privrednom subjektu, osim registracije, potrebno i da dobije odobrenje za rad od nadležnog organa, što otvara pitanje da li je apelant mogao obavljati registriranu djelatnost nakon registracije novog većinskog vlasnika i novog lica ovlaštenog za zastupanje. Stoga, pošto nisu utvrđene relevantne činjenice, Vrhovni sud je odlučio da je u ovom dijelu osnovan prigovor Općine Čitluk.

19. Osim navedenog, Vrhovni sud smatra da je revizija Općine Čitluk u odnosu na protivtužbeni zahtjev u cijelosti osnovana, jer u javnim ispravama koje se odnose na spornu imovinu nisu uneseni objekti - bungalovi koji su predmet protivtužbenog zahtjeva. Drugostepeni sud u svojoj odluci u ovom dijelu polazi od stava i Odluke Doma za ljudska prava, pa smatra da je ona dokaz stvarnih apelantovih prava na spornim nekretninama. Međutim, Vrhovni sud smatra da Odluka Doma za ljudska prava ne predstavlja materijalnopravnu osnovu, niti je to odluka kojom je riješeno prethodno pravno pitanje iz člana 12. važećeg ZPP. Činjenica da je Odlukom Doma za ljudska prava utvrđena samo povreda ustavnog prava na imovinu ne dokazuje kakvo je stvarno pravo apelant imao na toj imovini. Odluka ne sadrži ni podatke o identifikaciji nekretnina na koje se odnosi, pa zbog toga ta odluka sama po sebi ne može biti dokaz o postojanju određenog prava na predmetnoj imovini. Zbog pogrešnog stava nižestepenih sudova u pogledu osnovanosti protivtužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da je činjenično stanje i u ovom dijelu ostalo neutvrđeno usljed čega ovaj sud nije mogao preinačiti drugostepenu presudu. Naime, u tom smislu je bilo potrebno utvrditi ko je nosilac prava korištenja ili raspolaganja ili oba prava na spornom zemljištu, a ko je vlasnik bungalova kao objekata koji nisu uplanjeni. U tom dijelu, dakle, revizija Općine Čitluk je osnovana, jer je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njen protivtužbeni zahtjev, a da nije utvrdio relevantne činjenice, pa je revizijski sud reviziju Općine Čitluk uvažio primjenjujući član 250. stav 2. ZPP.

20. Nakon odluke Vrhovnog suda o reviziji, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Pž-07-

000 054 od 22. marta 2007. godine kojom se žalba Općine Čitluk usvaja i ukida prvostepena presuda u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu za naknadu štete stečene bez osnova u periodu od 11. februara 1999. godine do 31. decembra 1999. godine, u dijelu kojim je odlučeno o naknadi za izgubljenu dobit za period od 1. januara 2000. godine do 1. aprila 2004. godine, kao i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev Općine Čitluk, te u odnosu na troškove postupka, pa je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

IV. Apelacija

21. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Apelant navodi da su u parničnom postupku u kome su donesene osporene odluke počinjene teške povrede odredaba ZPP i da je očigledno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant posebno ističe da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-784/05, u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Kantonalnog suda broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tako što je ukinuta pravomoćna presuda Kantonalnog suda u dijelu kojim je apelantu bila dosuđena i već isplaćena naknada štete od Općine Čitluk u iznosu od 964.850,38 KM, kao i sudski troškovi u iznosu od 276.579,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Osporenim rješenjem apelant je lišen imovine (dosuđenih novčanih sredstava) u označenom iznosu, jer su osporenim nezakonitim rješenjem Vrhovnog suda ostvareni svi zakonski uvjeti da Općina Čitluk, u postupku protivizvršenja, ponovo oduzme apelantu i onaj dio naknade štete koji je već isplatila prema pravomoćnom dijelu presude Kantonalnog suda.

23. Apelant je naveo da je u pogledu njegovog prava na imovinu Dom za ljudska prava donio 5. decembra 2003. godine konačnu i obavezujuću Odluku o preispitivanju broj CH/01/6930. Navedenom odlukom, ističe apelant, zaključeno je da je FBiH povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine nezakonitim uplitanjem u apelantova imovinska prava, te da joj je naređeno da osigura da visinu kompenzacije za navedene povrede pravično i brzo utvrde domaći sudovi najkasnije do 5. maja 2004. godine. Rješenjem Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu broj CH/01/8930 od 8. marta 2006. godine zaključeno je da tužena strana, FBiH, nije izvršila svoje obaveze iz navedene obavezujuće odluke Doma za ljudska prava, tako da se osporenim odlukama, smatra apelant, nastavljaju da krše njegova ustavna prava. Apelant zaključuje da su u predmetnim parničnim postupcima radi naknade štete zbog nekorištenja „Kampa Međugorje“, koje je pokrenuo protiv FBiH i Općine Čitluk, donesene protivrječne odluke i još uvijek nije utvrđena naknada štete zbog povrede njegovog prava na mirno uživanje imovine, kako je naređeno navedenom odlukom Doma za ljudska prava.

24. Apelant predlaže da Ustavni sud, u skladu sa članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, te s obzirom na prirodu već pravomoćno utvrđenih povreda Ustava BiH i Evropske konvencije od Doma za ljudska prava, sam odluči o meritumu predmeta i odluku dostavi prvostepenim sudovima radi osiguranja ustavnih prava koja su povrijeđena osporenim odlukama, kao i radi sprečavanja da se nastavi kršenje prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije, između ostalog, i prava na suđenje u razumnom roku. Ukoliko Ustavni sud ne prihvati apelantov prijedlog za donošenje odluke o meritumu predmeta, apelant alternativno predlaže da Ustavni sud, primjenom člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osigura zaštitu Ustavom utvrđenih prava i spriječi daljnja kršenja Ustava BiH i Evropske konvencije tako što će povodom predmetne apelacije ukinuti osporenu Presudu Kantonalnog suda i Rješenje Vrhovnog suda, te potvrditi Presudu Općinskog suda broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kojom je odluka Doma za ljudska prava bila u cijelosti izvršena, te otklonjene utvrđene povrede Ustava BiH i Evropske konvencije. Odgovor na apelaciju

25. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje u cijelosti pri svojoj odluci i ne smatra da je njenim donošenjem došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u svojoj apelaciji.

26. Javno pravobranilaštvo Općine Čitluk u svom odgovoru ističe da su neosnovani navodi iz apelacije, jer nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva. Apelantovo pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno, jer je apelant sve vrijeme postupka imao mogućnost da iznese sve argumente i predlaže dokaze, a i dalje ima takve mogućnosti, budući da presude nisu konačne, jer je predmet vraćen na ponovni postupak. Tako će Općina Čitluk, prvi put nakon 8 godina, imati mogućnost da riješi prethodno pitanje, tj. pitanje otkupa dionica. U vezi s pravom na imovinu ističu da je članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaštićena samo postojeća imovina, ali ne i prava i očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti. S obzirom na to da je predmet vraćen na ponovno suđenje, ova povreda gubi značaj i apelant nema pravni interes da dokazuje povredu prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

27. U Zakonu o postupku za upis u sudski registar («Službene novine Federacije BiH» broj 6/95) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1. U sudski registar upisuju se pravna lica čiji je upis određen federalnim zakonom [...].

Član 3. st. 1. i 3.

Sudski registar je javna knjiga.

Upis u sudski registar ima pravno djelovanje prema trećim licima od dana upisa.

28. U Zakonu o postupku upisa pravnih lica u sudski registar («Službene novine Federacije BiH» broj 4/00) relevantne odredbe glase:

Član 27.

Subjekt upisa prestaje na dan upisa prestanka u sudski registar.

29. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93) relevantne odredbe glase:

Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), [...].

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189. (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo. (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata [...]. Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u njenom odsustvu, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Član 277. (1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

30. U Uredbi o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane («Službeni list RBiH» broj 19/92) relevantne odredbe glase:

Član 60. stav 8.

Korisnik sredstava dužan je da primljena sredstva koristi s pažnjom dobrog domaćina, u skladu sa potrebama, namjenama i osobinama koja ta sredstva imaju i da sredstva vrati u ispravnom stanju.

Član 80. stav 1.

Naknada iz člana 77. ove uredbe pripada od dana predaje do dana vraćanja sredstava.

Član 82. stav 1. [...] Naknade se obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti ili na zahtjev vlasnika sredstava.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U predmetnoj apelaciji apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-784/05 od 30. novembra 2006. godine u dijelu kojim je odlučeno o naknadi stečenog bez osnova za period od 23. decembra 1996. do 11. februara 1999. godine, koji je pravomoćno okončan i protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 21. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

35. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud predmetnu apelaciju u dijelu tužbenog zahtjeva o kojem još uvijek nije donesena konačna odluka i koji je vraćen na ponovni prvostepeni postupak (zahtjev za vraćanje stečenog bez osnova za period od 11. februara 1999. godine do 31. decembra 1999. godine i naknadu izgubljene dobiti od 1. januara 2000. godine do 1. aprila 2004. godine) tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na «suđenje u razumnom roku» u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u FBiH, ne postoji drugo djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja postupka u ovome dijelu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava,

Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Dalje, Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda, da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).

38. Stoga, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev koji je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije u kojem je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak, u kojem se apelant žali na druge aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka

14. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

40. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju postupak o navedenom dijelu apelacije je u toku pred Općinskim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio u vezi sa konkretnim dijelom navedene apelacije kao u dispozitivu ove odluke.

41. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da dio apelacije koji se odnosi na tužbeni zahtjev za naknadu stečenog bez osnova za period od 23. decembra 1996. do 11. februara 1999. godine, o kojem je pravomoćno odlučeno, i dio apelacije koji se odnosi na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

42. Apelant osporava navedene odluke, smatrajući da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

44. U odnosu na primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa apelantovom žalbom da parnični postupak nije okončan u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je apelant, u skladu sa odredbama ZPP, Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene Općine Čitluk zbog neosnovanog obogaćenja i izmakle koristi. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Dakle, predmetni parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku, budući da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja apelantovu imovinu. Stoga su u apelantovom slučaju u ovom dijelu apelacije član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

45. U pogledu apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da se u vezi sa apelantovim zahtjevom podnesenim protiv Općine Čitluk za vraćanje stečenog bez osnova od 11. februara 1999. godine do 31. decembra 1999. godine, zatim, za naknadu štete zbog izmakle koristi predmet nalazi na ponovnom rješavanju pred prvostepenim sudom. Naime, nakon što je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-784/05 ukinuo navedenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje, Kantonalni sud je novom odlukom usvojio žalbu tužene Općine Čitluk i predmet vratio na ponovno suđenje Općinskom sudu. Dakle, apelant još uvijek nije postigao konačan pravni stav u pogledu svoje tužbe protiv Općine Čitluk. Upravo zbog toga, u jednom dijelu, apelant se žali da, nakon skoro osam godina od pokretanja postupka (25. marta 1999. godine) pred Općinskim sudom, u predmetnom postupku protiv Općine Čitluk nije dobio pravomoćnu presudu, niti se, s obzirom na kontradiktorne stavove sudova, nazire konačan ishod beskrajnog proceduralnog kruga u koji je stavljen osporenim sudskim odlukama.

a) Relevantni principi

46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

47. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta na kojima se radi nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-

IV).

48. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 25. marta 1999. godine, te da ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda, jer je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu 14. decembra 1995. godine. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak do dana donošenja ove odluke traje duže od 9 godina i da traje i dalje.

c) Analiza razumnosti dužine postupka

50. U konkretnom slučaju se radi o postupku povedenom zbog neosnovanog obogaćenja i izmakle koristi u kojem je i tužena postavila protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva, te je trebalo utvrditi da li se tužena neosnovano obogatila na apelantov račun i u kojem obimu, kao i da li ima osnova za usvajanje protivtužbenog zahtjeva. Budući da su, radi utvrđivanja ovih činjenica, izvedeni brojni dokazi, te da postoji veći broj neriješenih pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da se radi o prilično složenom predmetu.

51. Ustavni sud, dalje, ističe kao relevantno pri ocjenjivanju razumnosti roka odlučivanja u ovom predmetu da je Odlukom Doma od 4. novembra 2004. godine već utvrđeno da je FBiH povrijedila apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, dopuštajući značajna neopravdana odgađanja u domaćim sudskim postupcima (op. cit., CH/01/6930, tač. 29, 30. i 31). Utvrđena povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalih, odnosila se i na predmetni parnični postupak, koji je apelant pokrenuo 25. marta 1999. godine pred Općinskim sudom protiv Općine Čitluk. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Rješenjem Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu od 8. marta 2006. godine zaključeno da FBiH nije izvršila svoju obavezu da se visina kompenzacije za povredu prava na imovinu pravično i brzo utvrdi pred domaćim sudovima.

52. Uprkos navedenom, Ustavni sud podsjeća da se predmetni parnični postupak, protivno naredbi iz Odluke Doma da se pravično i brzo okonča, a najkasnije do 5. maja 2004. godine, ponovo nalazi u fazi rješavanja pred prvostepenim sudom. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Općinski sud prvostepenu presudu donio tek nakon 5 godina i 8 mjeseci od podnošenja tužbe. Dalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud značajno doprinio nedonošenju sudske odluke u razumnom roku, kada je svojom Presudom broj 007-0-Pž-07-000 054 od 22. marta 2007. godine predmet vratio Općinskom sudu na ponovni prvostepeni postupak iako je imao zakonsku mogućnost predviđenu članom 217. ZPP da sam održi raspravu i utvrdi sporne činjenice. Stoga, imajući u vidu navedeno, smatrajući da je pri ovakvom stanju činjenica izlišno utvrđivati eventualni apelantov doprinos dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnim okolnostima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

53. U vezi sa navodima apelacije o povredi prava na pravično suđenje u pogledu tužbenih zahtjeva o kojima je pravomoćno odlučeno, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).

54. U predmetnim postupcima povedenim radi vraćanja stečenog bez osnova i naknade izmakle koristi apelant je postigao da do sada pravomoćno bude riješen samo dio tužbenog zahtjeva, i to onaj koji se odnosio na vraćanje stečenog bez osnova protiv Općine Čitluk za period od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine. Ovaj dio tužbenog zahtjeva je pravomoćno odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je u Rješenju broj Rev-784/05 od 30. novembra 2006. godine, kao razloge za odbijanje apelantove revizije u ovome dijelu tužbenog zahtjeva, naveo da je, nakon prestanka stanja neposredne ratne opasnosti, apelantovom imovinom nastavila osnovano da upravlja Općina Čitluk, jer je tužena Općina Čitluk vlasnik dijela dionica, odnosno suvlasnik sporne imovine zajedno sa pravnim prednikom tužioca i njegovim zaposlenicima. S obzirom na to da se apelant prije navedenog datuma nije pojavljivao sa zahtjevom za povrat ove imovine, što nije ni mogao jer nije bio vlasnik svoga pravnog prednika u tim okolnostima, Općina je ovu imovinu, kao njen suvlasnik, davala u zakup za koji je dobivala novčanu naknadu u vidu zakupnine. Stoga, apelantov zahtjev da mu Općina Čitluk upravo po osnovu stjecanja bez osnova plati dio primljene zakupnine nije osnovan, jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, Općina nije upravljala spornom imovinom nezakonito sve dok se apelant nije pojavio sa zahtjevom za njenu predaju u posjed, a to je bilo 11. februara 1999. godine. Prije toga apelant nije ni bio aktivno legitimiran da podnese bilo kakav zahtjev Općini Čitluk. Zbog tih razloga, apelantov zahtjev za vraćanje stečenog bez osnova do 11. februara 1999. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije osnovan.

55. U vezi sa stavom Vrhovnog suda da apelant prije 11. februara 1999. godine nije bio aktivno legitimiran da traži naknadu, budući da nije bio vlasnik dioničkog udjela svog pravnog prednika, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku tužilac preduzeće «Kompas-Međugorje» d.d. Međugorje, a ne Zoran Buntić, koji je 11. februara 1999. godine u sudskom registru upisan kao osnivač i lice ovlašteno za zastupanje preduzeća. Apelant kao dioničko društvo je registriran u sudskom registru 17. decembra 1991. godine. Pri činjenici da je u sudski registar u vrijeme podnošenja tužbe kao direktor Društva bio upisan Zoran Buntić, on je mogao u ime i za račun Društva iznijeti zahtjev za potraživanje koje to pravno lice ima i iz ranijeg perioda, to jeste od trenutka nastanka obaveze, jer od 1991. godine egzistira činjenica da je apelant upisan u sudskom registru. Upis promjena većinskog dioničara i lica ovlaštenog za zastupanje ne potire identitet pravnog lica, jer je apelant, kao posebno pravno lice, odvojen od identiteta dioničara, a podaci upisani u sudski registar smatraju se istinitim i pravno valjanim sve dok se ne izbrišu ili ne upišu daljnje promjene. Pošto pravni učinci poslovne sposobnosti postoje od dana upisa u sudski registar, to znači da dioničko društvo može tužiti i biti tuženo od dana upisa s obzirom na to da je ono odvojeno i različito od svojih članova. U stjecanju prava i obaveza dioničko društvo nastupa u svoje ime, to jeste samostalno i odvojeno od članova društva, kao što je i imovina društva samostalna i odvojena od imovine članova. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je apelant bio aktivno legitimiran da traži naknadu i u periodu od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine. Osim toga, u vezi sa mobilizacijom i korištenjem Kampa «Međugorje» u periodu od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Doma za ljudska prava broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine utvrđeno da Kamp „Međugorje“ predstavlja imovinu apelanta „Kompas-Međugorje“, u okvirima značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 99. Odluke), te da je svaka opravdana javna svrha za nadzor Općine Čitluk nad Kampom „Međugorje“ prestala postojati 23. decembra 1996. godine, kada je Parlament Federacije proglasio prestanak stanja neposredne ratne opasnosti u Federaciji BiH. Od tog dana nije bilo nikakve opravdane javne svrhe da Općina Čitluk dalje zadržava imovinu Kampa „Međugorje“ (tačka 106. Odluke), kao i u vezi sa okolnosti da su odluke Doma, u smislu člana II/1. Ustava BiH u vezi sa članom 11. stav 3. Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, konačne i obavezujuće za sve organe u BiH, pa i sudove u BiH, koji su ih dužni primjenjivati i koji nisu ovlašteni da preispituju konačne odluke Doma, pa ni sa stanovišta da li su u skladu s procesnim ili materijalnim domaćim propisima. Ustavni sud, također, zapaža da je članom 80. stav 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane («Službeni list RBiH» broj 19/92) predviđena naknada za korištenje izuzetih materijalnih sredstva od dana izuzimanja do dana vraćanja materijalnih sredstava. Članom 63. stav 8. i članom 73. iste uredbe je predviđeno da se izuzeta (mobilizirana) sredstva vraćaju po službenoj dužnosti, uz izdavanje potvrde o vraćanju, a članom 82. stav 1. Uredbe da se i naknade za izuzeta sredstva obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti. Zbog toga, prema mišljenju Ustavnog suda, nije od odlučnog značaja dan na koji se apelant obratio Općini Čitluk ili sudu radi vraćanja izuzetog Kampa „Međugorje“ i naknade za njegovo korištenje, već dan kada je imovina izuzeta i dan na koji je izuzeta imovina vraćena (član 80. stav 1. Uredbe). Međutim, Ustavni sud u ovoj fazi postupka neće se baviti pitanjima pravnog osnova i visine naknade, jer će o tome odlučiti redovni sudovi, imajući u vidu izložene okolnosti i materijalne propise. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

56. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u parničnom postupku povedenom radi novčane naknade, koji se, nakon 9 godina, ponovo nalazi na rješavanju pred prvostepenom sudskom instancom. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu apelantovog zahtjeva u kojem traži da se vrati stečeno bez osnova za period od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine, jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Ustavni sud, dalje, zaključuje da je dio apelacije kojim se osporavaju presude Kantonalnog suda broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine i broj 070-0-Pž-07-000-054 od 22. marta 2007. godine, te Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-784/05 od 30. novembra 2006. godine preuranjen, u kojem je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, u tom dijelu ona je nedopuštena u odnosu na ostale segmente člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

58. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

60. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1057/07 («Kompas-Međugorje» d.d. Međugorje) | Sudska praksa | Aktio