Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1950/06 (R. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1950/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1950/06, rješavajući apelaciju Radoslava Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Kneževića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-0-Kž-06-000-018, od 18. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoslav Knežević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, zastupan po Predragu Raduloviću, advokatu iz Banja Luke, podnio je 7. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-0-Kž-06-000-018, od 18. aprila 2006. godine.
2. Apelant je, kao trećeoptuženi, pravosnažnom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: 118-0-Kž-06-000-018, oglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Republike Srpske, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, u koju kaznu se, na osnovu člana 50. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. aprila 1994. do 4. oktobra 1994. godine i od 17. novembra 2005. godine pa nadalje.
3. Apelantu je stavljeno na teret da je u vremenskom periodu od 29. marta do 31. marta 1994. godine, kao pripadnik rezervnog sastava policije, zajedno sa prvooptuženim, Dragom Radakovićem, i drugooptuženim, Draškom Krndijom, te Duškom Kesarom, na osnovu zajedničkog dogovora, lišio života civile u Prijedoru, Zlatu i Arifa Đanića, dok je u noći između 30. i 31. marta 1994. godine, u istom svojstvu, također, u Prijedoru, na osnovu zajedničkog dogovora, lišio života Šefika Hergića. Na taj način, apelant je bio saizvršilac, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, u lišenju života tri civilne osobe.
4. Apelant se u svojoj apelaciji žali na povredu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovu povredu vidi u činjenici da su sudovi svoje presude zasnovali na nezakonitim dokazima, te arbitrarno dali obrazloženje istih. Apelant, također, upućuje na razloge koji su izneseni u žalbama njegovih branitelja, upućenim Vrhovnom sudu Republike Srpske protiv prvostepene presude Okružnog suda u Banja Luci.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, prije svega, naglašava da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise ili utvrdili činjenično stanje, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj, inter alia, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa ili utvrđenje činjeničnog stanja bilo očigledno proizvoljno (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, točka 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
7. Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da «tribunalu» dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). Nadalje, Ustavni sud ukazuje da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i izboru istih (vidi odluku Ustavnog suda U 12/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A, broj 166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine; AP 327/05, od 20. decembra 2006. godine, tačka 29. i dalje). Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Ustavni sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili hoće li prihvatiti dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, kako bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan i zaštiti apelantova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine) (AP 911/04, od 15. juna 2005. godine, tačka 23). Činjenica da se sud prikloni dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31).
8. Princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, serija A-110; AP 734/04, od 13. septembra 2005. godine, tačka 22).
9. Na osnovu citirane prakse jasno je, s jedne strane, da postoje određena ograničenja Ustavnog suda da preispituje odluke redovnih sudova, a, s druge strane, postoje osnovni principi jednog pravičnog postupka, koje Ustavni sud ima nadležnost da preispituje.
10. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je proveo cjelokupan krivični postupak, tokom kojeg je apelant cijelo vrijeme učestvovao i imao branioca.
11. Sud je proveo obiman dokazni postupak (strana 7. i 8. prvostepene presude). Između ostalog, saslušano je veći broj svjedoka, između kojih, su bili i osobe koje su učestvovale u istražnim radnjama 1994. godine. Također, saslušana su, u svojstvu vještaka sudske medicine, lica koja su pregledala leševe ubijenih, na okolnost smrti. Nadalje, uz suglasnost stranaka, pročitani su zapisnici o uviđaju na licu mjesta i pregledu leševa, iz 1994. godine. Sud je, također, uzeo u obzir iskaze apelanta i drugih optuženih datih u istrazi iz 1994. godine.
12. Prvostepeni sud je zasnovao svoju presudu na iskazima iz 1994. godine, tada osumnjičenih, koji su dati na zapisnik u vezi sa događajem koji im se stavio na teret. Ove iskaze prvostepeni sud je prihvatio kao vjerodostojne, a odbio, uz dato obrazloženje, oprečne navode optuženih i drugih svjedoka, koji su dati za vrijeme glavnog pretresa, te ih dodatno potvrdio vještačenjem vještaka medicinske struke o pregledu leševa ubijenih lica (str. 13. i 14. prvostepene presude), iskazima određenog broja svjedoka (strana 11. prvostepene presude), te fotodokumentacijom i zapisnikom o uviđaju na licu mjesta Osnovnog suda u Prijedoru od 31. marta 1994. godine (strana 14. prvostepene presude). Prema tome, prvostepena presuda se ne zasniva isključivo na iskazima apelanta i drugih optuženih lica.
13. Nadalje, Ustavni sud smatra da dokazi, koji su upotrebljeni nisu nezakoniti. Naime, tokom krivičnog postupka, inter alia apelant je tvrdio da je upotreba iskaza, koji su dati na zapisnik u vezi sa inkriminiranim događajem, protivpravna, jer je zapisnik unaprijed pripremljen, potpisan pod prisilom i bez prisutnosti branioca. Prvostepeni sud je odbio ovaj navod, pozivajući se na sam zapisnik, u kojem je konstatovano prisustvo branioca, te iskaze svjedoka koji su bili prisutni pri istrazi, kao i na iskaze drugih optuženih, koji su dati tom prilikom. Sud je dao obrazloženje zašto poklanja vjeru navodima u zapisnicima, svjedočenju, tj. navedenim iskazima. Dodatno, drugostepeni sud je dao iscrpno obrazloženje zašto su žalbeni navodi u vezi s ovim neosnovani (str. 3. i dalje drugostepene presude). Ustavni sud ne vidi arbitrarnost u obrazloženjima sudova u vezi sa zakonitošću ovih dokaza, te napominje da korištenje izjava koje su date prije suđenja kao dokaznog materijala, u principu, nije nekonzistentno sa članom 6. Evropske konvencije sve dok se poštuju prava odbrane. „Poštivanje prava odbrane“ zahtijevaju mogućnost da optuženi pokuša osporiti navode (AP 506/04, od 23. septembra 2005. godine, tačka 24). Kada sud pokloni povjerenje iskazu svjedoka datog u istražnom postupku, mada su oprečni onom datom na glavnom pretresu i van glavnog pretresa, nema povrede ako je apelant imao mogućnost da prisustvuje i nije imao primjedbe na zapisnik (AP 612/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 29; AP 679/04, od 13. septembra 2005. godine, tačka 26). To se i desilo u konkretnom slučaju.
14. Nadalje, apelant je imao puno pravo na kontradiktorni postupak tokom cijelog suđenja što je izuzetno bitno za pravičnost postupka. Apelant je imao mogućnost da iznese svoju odbranu u vezi sa iskazima koji su dati za vrijeme istrage. Raspolagao je sa svim informacijama o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, i imao je mogućnost da odgovori na iznesene navode, te mogućnost da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane (uporedi odluku Ustavnog suda, broj U 6/02, od 5. aprila 2002. godine, tačka 23, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
15. Sudovi su, također, (posebno drugostepeni sud; strana 4. presude) dali jasno obrazloženje u vezi sa primjenom relevantnog Zakona o krivičnom postupku, zbog čega su navodi apelanta o neophodnosti primjene Zakona o krivičnom postupku iz 2003. godine neosnovani.
16. Konačno, obrazloženje sudova u vezi sa inkriminiranom radnjom nije arbitrarno. Ne postoje nelogičnosti, protivrječnosti ili pogrešni zaključci, suprotni dokazima koji su izvedeni.
17. Ustavni sud, na kraju, zaključuje da izneseni navodi apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije ne dovode u pitanje obrazloženje Ustavnog suda u vezi sa valjanosti u apelaciji pobijanih presuda nižestepenih sudova. Uzimajući prethodno rečeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta, u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, prima facie neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić