Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/06 (I. J.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1776/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1776/06, rješavajući apelaciju I. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. J., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1694/05 od 18. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-490/05 od 19. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. J. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je, 15. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1694/05 od 18. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-490/05 od 19. oktobra 2005. godine.

2. Apelant je bio uposlenik preduzeća „Natron“ Maglaj D.D. (u daljem tekstu: tuženi) kome je, u skladu sa članom 143. st. 2. u 4. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99 od 28. oktobra 1999. godine) prestao radni odnos rješenjem tuženog, broj R-427/01 od 25. aprila 2001. godine sa 5. majem 2000. godine, uz pravo na otpremninu čija će se visina, uslovi i rokovi isplate odrediti naknadno.

3. Apelant je, 21. jula 2005. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate otpremnine u iznosu od 3.014,26 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM), sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. maja 2000. godine, pa do isplate.

4. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je donio presudu, broj P-490/05 od 19. oktobra 2005. godine, kojom je apelantu na ime otpremnine dosudio iznos od 1.139,59 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. maja 2000. godine pa do isplate, te troškovima parničnog poastupka u iznosu od 215,40 KM, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, apelant je odbijen.

5. Apelant je izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda, navodeći da je taj sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je, shodno odredbi člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH», 32/00) na njegov slučaj primjenio član 50. noveliranog zakona kojim je izmjenjen član 143. Zakona o radu.

6. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1694/05 od 18. maja 2006. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.

7. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da se u konkretnom slučaju ima primjeniti izmjenjeni član 143. Zakona o radu, budući da je članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu određeno da se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu tog zakona završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prije stupanja na snagu tog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, ali izuzimajući član 143. Zakona o radu. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je visinu otpremnine utvrdio i dosudio prema kriterijima predviđenim u noveliranoj odredbi člana 143. Zakona o radu, zbog čega, kako navodi Kantonalni sud, nisu osnovani žalbeni navodi da su takvim postupanjem prvosteponog suda povrijeđena ustavna prava apelanta, koja se odnose na jednakost pred zakonom i pravično suđenje. Takođe, Kantonalni sud je konstatovao da apelant nije niti jednim dokazom potvrdio svoje žalbene navode da je u predmetnom postupku diskriminisan po bilo kom osnovu.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te povredu prava na jednakost pred zakonom predviđenog Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova, jer smatra da je u njegovom slučaju otpremninu trebalo obračunati prema ranijoj odredbi člana 143. Zakona o radu. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu na njega stavljen pretjeran teret bez razumnog odnosa proporcionalnosti između javnog interesa i cilja koji se želi postići, obzirom da je isključena primjena ranijeg člana 143. Zakona o radu, koja odredba je za njega znatno povoljnija. Apelant smatra da je usvajanjem ovakve zakonske norme diskriminisan u odnosu na ostale zaposlenike koji su svoje pravo na otpremninu ostvarili prije donošenja Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o radu, u mnogo većim iznosima u odnosu na one koji bi im bili isplaćeni prema novoj odredbi člana 143. Zakona o radu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, obzirom da tvrdi kako je u njegovom slučaju trebalo primjeniti odredbu člana 143. ranijeg Zakona o radu, čime bi se dobio iznos otpremnine koji je apelant zahtjevao svojom tužbom. U vezi navedenog Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu Zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena Zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

12. Prema odredbi ranijeg člana 143. stav 4. Zakona o radu, apelant bi imao pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja još najmanje jednu polovicu prosječene plaće. Međutim, 30. avgusta 2000. godine, donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FederacijeBiH», broj 32/00) koji članom 50., kojim je izmjenjen raniji član 143 stav 4. Zakona o radu, propisuje da se otpremnina utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije BiH na dan stupanja na snagu ovog zakona i to za ukupan staž osiguranja, tako što se prosječna plaća pomnoži sa koeficijentom zavisno od dužine staža osiguranja.

13. Ustavni sud neće ulaziti u primjenu prava od strane redovnih sudova kao i u utvrđeni iznos otpremnine, obzirom da je u ovom slučaju nesporno da se nije mogla primjeniti ranija odredba člana

143. Zakona o radu u pogledu isplate otpremnine, jer je način isplate otpremnine izmijenjen donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 30. avgusta 2000. godine, a tuženi do tada nije proveo proceduru i donio apelantu rješenje o pravu na otpremninu, zbog čega je i podnio tužbu 21. jula 2005. godine. Ovo ukazuje da je u vrijeme donošenja rješenja o pravu na otpremninu morala biti primjenjena odredba koja je bila na snazi u vrijeme donošenja rješenja, odnosno odredba člana 50. izmijenjenog Zakona o radu prema kojoj je izvršen obračun iznosa otpremnine koji treba isplatiti apelantu, a primjena ranijeg člana 143. Zakona o radu onemogućena je članom 54. izmijenjenog Zakona o radu. Dakle, primjena prava nije bila proizvoljna, a utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine, te prema tome Ustavni sud zaključuje da su očigledno neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Apelant navodi i da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje je iznio i u odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud već zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

16. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji, te da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/06 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio