Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2619/06 (E. A.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2619/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2619/06, rješavajući apelaciju Edina Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Avdića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj 070-0-Kž-06-000 252 od 21. juna 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj K-54/05 od 2. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Avdić(u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je, 8. septembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000 252 od 21. juna 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-54/05 od 2. marta 2006. godine. Apelant je također, 12. decembra 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, u kojem je zatražio da Ustavni sud obustavi daljnje izvršenje presude Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000 252 od 21. juna 2006. godine i presude Kantonalnog suda, broj K-54/05 od 2. marta 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Kantonalni sud je presudom, broj K-54/05 od 2. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000 252 od 21. juna 2006. godine, apelanta i drugooptuženog oglasio krivim što su u vrijeme i na način opisan u izreci presude, upotrebom sile i prijetnje da će izravno napasti na život i tijelo oštećene A.B. prisilili oštećenu na više spolnih odnošaja na osobito ponižavajući način, čime su počinili po jedno krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio ih, apelanta na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a drugooptuženog na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oštećena A.B. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud, cijeneći prijedloge stranaka i to kako dokaze koje je predložila optužba, tako i dokaze koje je predložila odbrana, proveo dokazni postupak tako što je saslušao kao svjedoka oštećenu, osam svjedoka optužbe, zatim vještaka sudske medicine, vještaka neuropsihijatra, psihologa, vještaka za biološke i mikro tragove, pročitao nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine sa naredbom za vještačenje tjelesnih povreda oštećene, izvršio uvid u fotodokumentaciju MUP-a Tuzlanskog kantona, pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra za apelanta, zatim po prijedlogu odbrane apelanta i drugooptuženog saslušao deset svjedoka, neposredno saslušao apelanta, koji je iznio svoju odbranu, te proveo druge potrebne dokaze.
4. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da su na sjednici vijeća Vrhovnog suda branioci apelanta i drugooptuženog detaljno iznijeli navode i prijedloge iz svojih žalbi, što su prihvatili apelant i drugooptuženi. Također, Federalna tužiteljica je u vidu odgovora na žalbe branilaca detaljnjije obrazložila svoj prijedlog da se žalbe odbiju, obrazlažući istovremeno i osnovanost žalbe Kantonalnog tužioca iz Tuzle, koji je tražio izricanje kazne zatvora u dužem vremenskom periodu koji će biti adekvatan stepenu krivične odgovronosti optuženih i težini počinjenog krivičnog djela.
5. U obrazloženju se također, navodi da je u konkretnom slučaju bitna odlučujuća činjenica da li je kritične noći oštećena dobrovoljno, svojom voljom bez sile i prijetnje apelanta i drugooptuženog stupila u intimne odnose sa optuženima, u okviru takozvanog grupnog seksa i u odnosu na ovu odlučujuću činjenicu obrazloženje prvostepene presude sadrži jasne i konkretne razloge. Iskaz oštećene u potpunosti je potvrđen nalazom sudskog vještaka. Sudski vještak je konstatovao na osnovu medicinske dokumentacije o pregledu oštećene izvršenog u kliničkom centru u Tuzli na odjeljenjima ginekološko-akušerske klinike, ortopedije, traunatologije i hirurgije, od 14. septembra 2005. godine (drugog dana od inkriminisanog događaja), da je oštećena zadobila brojne krvne podljeve kože po raznim dijelovima tijela, najmanje 19, ne računajući povrede u predjelu koljena i vrata. Opisujući način nastanka ovih povreda, obzirom na brojnost i različitu raspoređenost, sudski vještak je konstatovao da su iste u dinamici događaja mogle nastati kada se oštećena nalazila u stojećem ili u bilo kojem drugom položaju, a zadobijene su udarcima nogu, stopalima ili tzv. šutiranjem. Povrede u predjelu prednje strane koljenja nastale su pri padu i kontaktiranju sa čvrstom podlogom, odnosno tlom. Vještak je također naveo da je povreda na dijelu desne nadlaktice mogla nastati intezivnim stiskanjem, na taj način što je oštećena rukama uhvaćena za ruke i ugurana u vozilo. Na osnovu konstatacija sudskog vještaka vezanih za povrede na koljenima i desnoj nadlaktici, prvostepeni sud je imao dovoljno osnova da prihvati vjerodostojnim dio iskaza oštećene u kojem tvrdi da je od mnogobrojnih udaraca apelanta pala na tlo ispred diskoteke, da joj je drugooptuženi prišao sa leđa, podigao je i nasilno je odveo u automobil apelanta, sa kojim su je apelant i drugooptuženi odvezli u kuću drugooptuženog.
6. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se dalje konstatira da je nesporna činjenica da je oštećena prije odvoženja u kuću drugooptuženog faktički bila nemilosrdno pretučena od strane apelanta i sa tog aspekta logično je da kod oštećene neposredno iza takvog premlaćivanja nije mogla postojati bilo kakva želja za seksom posebno za grupnim iscrpljujućim seksualnim odnosom, sa apelantom koji ju je pretukao i sa drugooptuženim koji joj nije pružio traženu pomoć i kojeg je samo površno poznavala.
7. Navedene činjenice po ocjeni Vrhovnog suda potvrđuju u sklopu i ostalih provedenih dokaza posebno navedenih nalaza sudskih vještaka pravilnost zaključka prvostepenog suda da je oštećena bila prinuđena na seksualne odnose sa apelantom i drugooptuženim na posebno ponižavajući način, detaljno opisan u izreci prvostepene presude.
8. U odnosu na žalbeni navod apelanta da prvostepeni sud nije naveo koje dijelove nalaza sudskog vještaka neuropsihijatra, predloženog od strane odbrane apelanta, prihvata, a koje ne i razloge za to, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi naveden kompletan nalaz vještaka, koji obuhvata detaljnju analizu grupnog seksa sa akcentom na žrtvu, i to u vidu potpune predusretljivosti ženskog aktera u takvom jednom seksualnom odnosu. Prvostepeni sud je konstatovao da vještak nije vještačio ličnost oštećene, niti optuženih, da ne zna odbrambeni mehanizam oštećene, njen mentalni sklop, niti kakve odbrambene mehanizme koristi. Iz prvostepene presude, kako konstatira Vrhovni sud, proizilazi da nije prihvaćen nalaz vještaka u dijelu koji se odnosi na datu analizu grupnog seksa i njegovo nepostojanje bez potpune predusretljivosti ženskog aktera, te da je oštećena žrtva tog seksa, koja ide u susret vlastitom stradanju. Vezano za razloge zbog kojih prvostepeni sud nije prihvatio ovaj dio nalaza vještaka, Vrhovni sud je ukazao na propust odbrane apelanta u pogledu predlaganja prvostepenom sudu vještačenja ličnosti oštećene, kada to sud nije izvršio, a odbrana ga je smatrala neophodnim, te na propust odbrane da angažuje vještaka neuropsihijatra čija je uža specijalizacija seksologija.
9. U odnosu na navode žalbe apelanta da ne postoje zakonska obilježja krivičnog djela silovanja, jer oštećena nije pružala aktivan otpor, u obrazloženju Vrhovnog suda se navodi da je takav stav sa krivično-pravnog aspekta neprihvatljiv. Dalje se navodi da je suština krivičnog djela silovanja obljuba oštećenog lica bez njenog pristanka suprotno volji tog lica. Sila i prijetnja kao zakonsko obilježje tog krivičnog djela predstavljaju samo sredstva kojima se slama suprotsavljanje oštećenog lica toj obljubi Ovo suprotstavljanje najčešće se manifestuje pružanjem aktivnog otpora oštećenog lica, ali istovremeno karakter suprotstavljanja ovoj obljubi pod datim okolnostima ima i pasivno držanje oštećene osobe kada te okolnosti onemogućuju aktivni otpor i istovremeno uvjetuju trpljenje obljube suprotno vlastitoj volji oštećenog lica Sa istaknutog aspekta prvostepeni sud je u pobijanoj presudi pravilno sagledao okolnosti zbog kojih kritične noći oštećena nije mogla pružiti aktivni otpor apelantu i drugooptuženom dajući u tom pravcu, kako je zakljućio Vrhovni sud, i konkrtene razloge na osnovu čega je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da su apelant i drugooptuženi suprotno volji oštećene nad njom izvršili prinudnu obljubu – silovanje.
10. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 13. Evropske konvencije i člana 4. stav
2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (mogućnost ponovnog otvaranja krivičnog postupka), zbog navodnih kršenja temeljnih principa krivičnog postupka, i to principa zakonitosti, slobodne ocjene dokaza i ravnopravnosti stranaka u postupku. U većem dijelu apelacije on osporava način na koji su redovni sudovi izvodili i cijenili dokaze, odnosno utvrđivali činjenice. Po apelantovom mišljenju radilo se o „fingiranom“ silovanju, odnosno lažnom prijavljivanju krivičnog djela silovanja.
11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji iznosi temeljni prigovor da je u postupcima vođenim pred redovnim sudovima propušteno da se obavi vještačenje ličnosti oštećene, te da su osporene presude neosnovano zasnovane na njenom iskazu. Navodi se također da je u apelaciji iznesena neka sopstvena ocjena, kako iskaza oštećene, tako i ostalih izvedenih dokaza, pa je apelant zaključio da je postupanjem sudova u ovoj krivičnoj stvari povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje, pravo na odbranu, kao i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Vrhovni sud ukazuje da su svi navedeni prigovori već bili izneseni i isticani u žalbi na prvostepenu presudu, što se posebno odnosi na iskaz oštećene, okolnosti njenog dolaska i odlaska, vremena zadržavanja u kući drugooptuženog i prethodno u diskoteci «Ax Arena» u vlasništvu roditelja drugooptuženog. O ovim prigovorima se određeno i uvjerljivo očitovao Vrhovni sud u osporenoj presudi. Po nalaženju Vrhovnog suda iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da su redovni sudovi u ovoj krivičnoj stvari posebno cijenili iskaz oštećene, kao i sve ostale dokaze izvedene na glavnom pretresu, pa su temeljem tako utvrđenog stanja i donijeli osporene presude. Apelant u savkom slučaju želi dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećene. Takva ocjena dokaza od strane odbrane apelanta je u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pa Vrhovni sud predalže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava između ostalog vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
15. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto je odbio žalbene navode apelanta kao neosnovane. Obrazloženje presude Vrhovnog suda sadrži detaljne, jasne i uvjerljive dokaze o «upotrebi sile ili prijetnje da će izravno napasti na život ili tijelo» oštećene, kao i jasna i uvjerljiva obrazloženja zašto sudovi nisu prihvatili navode odbrane apelanta da je oštećena pokazala «predusretljivost» tokom tzv. grupnog seksa. Ustavni sud dalje konstatira da je apelant bio prisutan na glavnom pretresu i na sjednici vijeća Vrhovnog suda, da je u postupcima aktivno učestvovao, te je u toku postupka koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je razmotrio apelantove žalbene navode. S toga Ustavni sud smatra da apelantu ni na koji način nije uskraćeno pravo na pravično saslušanje i odbranu.
16. Ustavni sud ističe da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da izneseni navodi apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog pogrešno i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja ne dovode u pitanje obrazloženje Ustavnog suda u vezi sa valjanosti u apelaciji pobijanih presuda redovnih sudova. Uzimajući u obzir prethodno rečeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrdili da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni krivični postupak vođen prema ZKP FBiH, da je Vrhovni sud svojom odlukom odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepene presude. Obzirom na izneseno navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić