Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1521/06 (J. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1521/06
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1521/06, rješavajući apelaciju Jasne Volić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Jasne Volić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske da bez daljnjeg odlaganja donese odluku o zahtjevu Jasne Volić radi povrata stana koji se nalazi u Trebinju, u ulici Jove Sekereza 8.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske da u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jasna Volić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nina Cice iz Sarajeva, podnijela je 29. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine postupka u predmetu povrata stana u posjed, koji je apelantica pokrenula u augustu 1999. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Odsjek) zatraženo je 19. juna 2006. godine i 19. maja 2008. godine da se izjasne na navode iz apelacije, a od Odsjeka je zatražen i spis predmeta na uvid.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. jula 2006. godine, a Odsjek 5. juna 2008. godine uz dostavu spisa predmeta na uvid.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Odsjeka dostavljen je apelantici 18. augusta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je pokrenula postupak pred Odsjekom 9. augusta 1999. godine radi povrata stana koji se nalazi u Trebinju, u ulici Jove Sekereza 8, na kojem je apelantica prijeratni nosilac stanarskog prava.
7. Nadležni organ je povodom apelanticinog zahtjeva 22. marta 2000. godine i 15. maja 2000. godine saslušao privremenog korisnika stana i zastupnika Skupštine Općine Trebinje (vlasnik stana).
8. Odsjek je donio Rješenje broj 05-050-48-796/99 od 27. februara 2001. godine, kojim je apelanticin zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica stan nije napustila u periodu od 30. aprila 1990. godine do 19. decembra 1998. godine, već ranije, 1985. godine, te je u njega samo povremeno dolazila, a što proizlazi iz izjava svjedoka.
9. Apelantica je protiv prvostepenog rješenja 9. marta 2001. godine izjavila žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je donijelo Rješenje broj 05-050-01-314/02 od 1. aprila 2002. godine kojim se žalba odbija kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te je drugostepeni organ u potpunosti prihvatio obrazloženje prvostepenog organa. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor.
10. Vrhovni sud je donio Presudu broj U-524/02 od 22. januara 2003. godine, kojom je tužba uvažena a osporeni akt poništen. Vrhovni sud je naveo da je apelantica zakoniti nosilac stanarskog prava, te se mora utvrditi tačan datum kada je apelantica napustila stan, a takva činjenica u postupku nije tačno utvrđena, zbog čega je poništio drugostepeno rješenje i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak.
11. Prvostepeni organ je 17. marta 2003. godine pozvao apelanticu da dā izjavu, o čemu je sačinjen zapisnik.
12. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-01-295/03 od 5. maja 2003. godine, kojim je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je iz iskaza svjedoka, potvrde o prijavi mjesta boravka, kao i iz apelanticine izjave vidljivo da je ona napustila stan 1985. godine.
13. Apelantica je pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja od 5. maja 2003. godine. Odsjek je dostavio cjelokupni spis Vrhovnom sudu na rješavanje 6. jula 2004. godine. Vrhovni sud je donio Presudu broj U-626/03 od 21. juna 2006. godine, kojom je tužba uvažena i osporeni akt poništen. Žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostepenog rješenja je također uvažena i prvostepeni akt poništen, a predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je navedeno da je drugostepeni organ dobio uputu od Vrhovnog suda da tačno i pravilno utvrdi činjenice u predmetu, što je on propustio da uradi, pa je drugostepeno rješenje ukinuto i Vrhovni sud je uvažio žalbu i poništio prvostepeno rješenje.
14. Prvostepeni organ je 18. augusta 2006. godine održao usmenu raspravu na koju su pozvani svjedoci koje je predložila apelantica i privremeni korisnik stana.
15. Prvostepeni organ je donio novo Rješenje broj 05-050-48-796-1/99 od 31. oktobra 2006. godine, kojim je odlučeno da apelantici pripada pravo na povrat stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon provedenog postupka, na osnovu priložene dokumentacije i izjava svjedoka, prvostepeni organ zaključio da je apelantica bila nosilac stanarskog prava, živjela u stanu kao i članovi njenog porodičnog domaćinstva, rodila dijete u Trebinju, lično predala stan na korištenje izbjeglicama iz Dubrovnika u septembru 1991. godine. Na osnovu navedenog organ je zaključio da joj pripada pravo na povrat stana u posjed.
16. Protiv prvostepenog rješenja žalbu su izjavili Pravobranilaštvo Republike Srpske i korisnik stana, koju su dopunili 12. decembra 2006. godine.
17. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.5/2-P1150/06 od 14. decembra 2006. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane i potvrđeno prvostepeno rješenje. Drugostepeni organ je potvrdio zaključak prvostepenog organa da je apelantica stan koristila do septembra 1991. godine.
18. Pravobranilaštvo Republike Srpske i korisnik stana su pokrenuli upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Okružni sud Trebinje donio je Presudu broj 015-0-U-07-000 004 od 18. maja 2007. godine kojom je tužba uvažena i osporeni akt poništen.
19. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P419/07 od 12. juna 2007. godine, kojim su žalbe Pravobranilaštva Republike Srpske i korisnika stana uvažene, prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju je navedeno da ponovni postupak nije proveden u skladu sa uputama iz Presude Vrhovnog suda broj U-626/03, tj. nisu ispoštovana pravila postupka jer nije zakazana javna usmena rasprava kako bi se utvrdile sporne činjenice.
20. Odsjek je 16. jula 2007. godine proveo usmenu raspravu u vezi sa apelanticinim zahtjevom za povrat stana, na kojoj su prisustvovali apelantica, privremeni korisnik stana, Pravobranilaštvo Republike Srpske, kao i pozvani svjedoci.
21. Odsjek je donio Rješenje broj 05-050-48-796-2/99 od 31. jula 2007. godine, kojim je odbacio apelanticin zahtjev za povrat stana zbog nenadležnosti. U obrazloženju je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da apelantica nije izbjeglo i raseljeno lice, te organ nije nadležan da rješava njen zahtjev za povrat stana.
22. Apelantica je podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja 24. augusta 2007. godine.
23. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-48-796-2/99 od 30. septembra 2007. godine kojim je žalba uvažena, poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
24. Odsjek je 7. novembra 2007. godine donio Rješenje broj 05-050-48-796-3/99 kojim se apelanticin zahtjev za povrat stana u posjed odbija kao neosnovan. U obrazloženju organ je naveo da apelantica nije bila u posjedu stana i da to nije bio njen dom jer je bila prijavljena i zaposlena u Sarajevu, te nije utvrđeno njeno fizičko prisustvo u Trebinju pa je organ zaključio da je apelantica administrativnom odjavom prestala koristiti stan u Trebinju.
25. Apelantica je podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja 26. novembra 2007. godine, zatim ga dopunila 7. decembra 2007. godine.
26. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.5/2-P86/08 od 11. marta 2008. godine, kojim je apelanticina žalba uvažena, prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju drugostepeni organ je naveo da prvostepeno rješenje nije zakonito i nije rezultat pravilno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer upravni organ nije tačno utvrdio odlučne činjenice za predmet, odnosno da li je apelantica koristila stan, s kim i ostalo.
27. Pred prvostepenim organom je 15. aprila 2008. godine održana usmena rasprava o zahtjevu za povrat stana u posjed.
28. Odsjek je donio Rješenje broj 05-050-48-796-4/99 od 23. aprila 2008. godine, kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat stana u posjed.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelantica se u momentu podnošenja apelacije žalila na dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, kao i na dužinu trajanja cjelokupnog postupka, te navodi da upravni organi namjerno osporavaju njeno pravo na povrat u stan. Apelantica je navela da joj je ovakvim postupanjem povrijeđeno pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku, pravo na imovinu i pravo na brak i porodicu.
b) Odgovor na apelaciju
30. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je dostavio Presudu broj U-626/03 od 21. juna 2006. godine, koja je 29. juna 2006. godine otpremljena apelantici.
V. Relevantni propisi
31. U Zakonu o upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02) relevantne odredbe glase:
''Član 6.
Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima, organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa javnim interesom. Član 7.
Kad organi rješavaju u upravnim stvarima dužni su da obezbijede uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka. Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.''
32. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) «Član 14. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.»
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Dakle, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
36. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
37. Apelantica se poziva na svoje pravo koje je zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što upravni postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999- IX).
38. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države jeste da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da nadležni organ uprave donese odluku u razumnom roku o apelanticinom zahtjevu, kao i da apelantica nije imala na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi osporila dužinu postupka.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VII. Meritum
41. Apelantica se žali na nerazumnu dužinu postupka, što podrazumijeva povredu prava na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak u razumnom roku
42. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.”
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
„1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]” Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
43. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni upravni postupak ima karakter «spora» u kojem su utvrđivana apelantova «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze» čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu su od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94).
44. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na rješavanje apelanticinog zahtjeva da joj se vrati u posjed stan na kojem je bila nosilac stanarskog prava prije rata. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99), pa, stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
45. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta na kojima se radi nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
47. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je postupak o apelanticinom zahtjevu za povrat stana pokrenut u augustu 1999. godine i da do danas nije završen. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove odluke) traje više od devet godina.
49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
51. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđuje je li apelantica bila prijeratni nosilac stanarskog prava na stanu za koji je podnijela zahtjev za povrat i pripada li joj pravo na povrat u skladu sa relevantnim zakonskim propisima. Ustavni sud primjećuje da se apelanticin slučaj ne može opisati kao složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je u pitanju jednostavan predmet i da pitanje njegove složenosti, odnosno jednostavnosti, nije odlučujuće za nedonošenje konačne meritorne odluke u periodu dužem od devet godina.
b) Apelanticino ponašanje
52. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
53. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantici, jer nije koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica je aktivno učestvovala u toku postupka pred organom uprave, koristeći sve zakonom predviđene mjere koje su joj bile na raspolaganju kako bi se utvrdila osnovanost njenog zahtjeva i okončao postupak. Dakle, apelantica je koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima da bi u što kraćem roku dobila konačnu meritornu odluku. Ustavni sud ne nalazi u apelanticinom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinijela sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.
c) Ponašanje javnih vlasti
54. Apelantica je 9. augusta 1999. godine nadležnom upravnom organu podnijela zahtjev za povrat stana o kojem i danas teče postupak. Nakon godine dana i šest mjeseci donijeto je prvo rješenje 27. februara 2001. godine kojim je apelanticin zahtjev odbijen. Ministarstvo je odbilo apelanticinu žalbu, zbog čega je pokrenula upravni spor. Vrhovni sud je ukinuo drugostepeno rješenje, pa je Ministarstvo ponovo donijelo rješenje kojim odbija apelanticinu žalbu. Nakon ponovnog upravnog spora Vrhovni sud sam rješava žalbu tako što ukida prvostepeno rješenje i predmet vraća na ponovni postupak prvostepenom organu. U ponovnom upravnom postupku prvostepeni organ udovoljava apelanticinom zahtjevu, a Ministarstvo potvrđuje prvostepeno rješenje, zbog čega Pravobranilaštvo Republike Srpske i privremeni korisnik pokreću upravni spor. Okružni sud donosi presudu kojom ukida drugostepeno rješenje. Nakon toga drugostepeni organ usvaja žalbe Pravobranilaštva Republike Srpske i privremenog korisnika i predmet vraća prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Prvostepeni organ rješenjem odbacuje apelanticin zahtjev zbog nenadležnosti, nakon čega Ministarstvo ukida prvostepeno rješenje i predmet vraća na ponovni postupak. Novo rješenje Odsjeka ukinuto je rješenjem Ministarstva od 11. marta 2008. i vraćeno na ponovni postupak. Prvostepeni organ je 23. aprila 2008. godine donio rješenje kojim se odbija apelanticin zahtjev i postupak je u toku.
55. Dakle, u postupku koji je pokrenut po apelanticinom zahtjevu radi povrata stana i koji, kako je gore Ustavni sud konstatirao, nije ni pravno ni činjenično složen, postupak se vodi više od devet godine. Donijeto je 11 prvostepenih i drugostepenih rješenja i tri puta je u upravnom sporu o tužbi odlučivao nadležni sud. Kako je ranije izloženo, rezultat vraćanja predmeta drugostepenom organu od upravnog suda dva puta, te vraćanje predmeta prvostepenom organu na ponovni postupak četiri puta, te tri puta zakazivanje i održavanje usmene rasprave radi odlučivanja o istom zahtjevu, da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene i ne zahtijevaju vrijeme, doprinio je dužini postupka od više od devet godine, što je period koji se obično u predmetima u upravnim stvarima ovakve složenosti uzima kao pretjerano dug.
56. Osim toga, nakon tri sudske odluke u upravnom sporu, koje su uslijedile nakon postupaka pred prvostepenim i drugostepenim organom, prvostepeni organ donosi rješenje od 31. jula 2007. godine kojim odbacuje apelanticin zahtjev zbog nenadležnosti, zbog čega Ministarstvo opet vraća predmet na ponovno odlučivanje. Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da viši organi stalno vraćaju predmet nižem na ponovno odlučivanje jer nisu ispoštovane procesne odredbe, ili jer nije jasno utvrđeno činjenično stanje.
57. Iz činjenica u spisu predmeta proizlazi da je osnovni razlog odbijanja da se apelantici vrati stan navod vlasnika stana i privremenog korisnika stana da ona nije koristila stan od 1985. godine. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac stanarskog prava, jer posjeduje ugovor o korištenju stana zaključen 1983. godine, te da vlasnik stana nikada, do momenta kada je ona podnijela zahtjev za povrat stana 1999. godine, nije doveo u pitanje njeno svojstvo nosioca stanarskog prava zbog nekorištenja stana. Prema odredbama Zakona o stambenim odnosima propisano je kako se određenom licu može oduzeti stanarsko pravo. U konkretnom slučaju apelantica je nosilac stanarskog prava i postupak radi povrata stana koji je pokrenut vodi se u skladu sa Zakonom o prestanku primjene zakona o napuštenoj imovini. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je cilj imovinskih zakona koji su donijeti poslije rata bio da se svi vrate na svoje, odnosno da se vrati stanje od prije rata, tj. od 1991. godine. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na svoj raniji zaključak: „Ustavni sud podsjeća da ove odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju pravnu snagu Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini po kojem je povratak izbjeglica i raseljenih lica važan cilj u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. Pored toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 14/00 zauzeo stav da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Stoga, organi zaduženi za povratak izbjeglica i raseljenih u mjesta prebivališta koja su imali 30. aprila 1991. godine moraju pokazati visok stepen profesionalnosti i odgovornosti da bi ovo pravo postalo realno i efektivno“ (vidi AP 2275/05, odluka objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 55/05, od 23. jula 2007. godine, tačka 35. Odluke). Također, Ustavni sud je zaključio u svojim dosadašnjim odlukama da: „Član 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštenih stanova u Republici Srpskoj je sačinjen tako da u pravnom sistemu Republike Srpske daje pravnu snagu zahtjevima člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir. Član 14. Zakona o prestanku primjene i član 6. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske daju široku definiciju pojma „nosilac stanarskog prava“ u skladu s ciljem i duhom Ustava i Općeg okvirnog sporazuma za mir i on se treba primjenjivati u tom duhu“ (ibid. tačka 37). S obzirom na navedeno Ustavni sud primjećuje da se radi o jednostavnom pravnom pitanju pa je potpuno neopravdano vođenje postupka po zahtjevu za povrat stana prijeratnog nosioca stanarskog prava u trajanju od devet godina i utvrđivanja činjenica koje nisu od značaja za ovu pravnu stvar.
58. Zbog ovakvog, krajnje nemarnog i nestručnog rješavanja upravnih organa u postupku koji je vođen povodom apelanticinog zahtjeva, postupak traje više od devet godina i još nije okončan. Ustavni sud također primjećuje da, sa izuzetkom odluke Vrhovnog suda od 21. juna 2006. godine, kada je sud ukinuo drugostepeno rješenje i odlučio o žalbi (ali ne meritorno jer je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak), drugostepeni organi kao ni sud u upravnom sporu nisu koristili mogućnosti date Zakonom o upravnom postupku da na osnovu upotpunjenog postupka, na bazi utvrđenih činjenica, mogu poništiti prvostepeno rješenje i sami riješiti spor u meritumu.
59. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja u upravnom postupku o apelanticinom zahtjevu ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima i sudovima koji su odlučivali u upravnom sporu.
60. Dakle, Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli organi uprave, konkretno Odsjek i Ministarstvo, zbog toga što se spis nalazio najduže upravo kod tih organa. Iz stanja spisa je vidljivo da je Ministarstvo više puta poništavalo prvostepeno rješenje i vraćalo ga na ponovno odlučivanje s ciljem da se utvrde relevantne činjenice je li osnovan apelanticin zahtjev za povrat stana. Također je vidljivo da je i rješenje Ministarstva tri puta poništavao nadležni sud u upravnom sporu, a činjenice koje treba utvrditi u postupku o apelanticinom zahtjevu nikako se ne mogu svrstati u složene, čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke za provođenje dokaza.
61. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 10/01) koji u relevantnom dijelu glasi: «Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku[...].» S obzirom na to da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a započeo je u augustu 1999. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatraju Odsjek i Ministarstvo, kao i sudovi u upravnom sporu.
62. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
63. S obzirom na činjenicu da upravni postupak povodom apelanticinog zahtjeva do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje više od devet godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U vezi sa pravom na dom i imovinu
64. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da ne treba odvojeno ispitivati navode u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na rješavanje zahtjeva za povrat stana u posjed na kojem je apelantica prijeratni nosilac stanarskog prava traje više od devet godina, a takvo neopravdano trajanje postupka može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih upravnih organa, kao i sudova koji su odlučivali u upravnom sporu.
66. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić