Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1154/06 (R. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1154/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 1154/06, rješavajući apelaciju Ratka Vukmirice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Vukmirice podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-
35/03 od 21. septembra 2005. godine, Rješenja Republičke uprave carina Banja Luka 02/1-2 broj P/P-137/03 od 30. juna 2003. godine i Rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Banja Luka 02-broj P-483-162/02 od 29. aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Vukmirica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 12. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl-35/03 od 21. septembra 2005. godine, Rješenja Republičke uprave carina Banja Luka ( u daljnjem tekstu: Republička uprava) 02/1-2 broj P/P-137/03 od 30. juna 2003. godine i Rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Banja Luka ( u daljnjem tekstu Komisija Carinarnica) 02-broj P-483-162/02 od 29. aprila 2003. godine.
2. Rješenjem Komisije Carinarnice 02-broj P-483-162/02 od 29. aprila 2003. godine, apelant je oglašen krivim za carinski prekršaj iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima ( u daljnjem tekstu: Zakon) i na osnovu člana 19. Zakona u vezi sa članom 5. stav 3. istog Zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 4.056 KM, uz obavezu da novčanu kaznu plati u roku od 15 dana, te da Komisiji Carinarnice dostavi dokaz o izvršenoj uplati kazne i troškova uz prijetnju izvršenja naplate prinudnim putem. Pored toga, apelantu je, na osnovu člana 21. stav 1. Zakona, izrečena zaštitna mjera oduzimanja robe u korist države i to pet putničkih motornih vozila pobliže označenih u dispozitivu prvostepenog rješenja. Na osnovu člana 124. i 125. Zakona o prekršajima apelant je obavezan da, u roku od 15 dana, uplati i iznos od 20 KM na račun javnih prihoda uz prijetnju prinudog izvršenja.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu drugostepenoj Komisiji Uprave Carina koja je rješenjem broj P/II-282/01 od 19. novembra 2001. godine odbila žalbu kao neosnovanu i potvrdila prvostepeno rješenje. Apelant je, nakon toga, podnio zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu koji je presudom broj PVL-64/01 od 26. augusta 2002. godine ukinuo prvostepeno i drugostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak radi utvrđivanja oblika vinosti apelanta, jer ukinuta rješenja nisu sadržavala argumentovane dokaze o tom pitanju.
4. Postupajući po nalogu Vrhovnog suda, Komisija Carinarnice je u ponovljenom postupku, donijela rješenje 02-broj: P-483-162/02 od 29. aprila 2003. godine kojim je apelanta oglasila krivim za prekršaj iz člana 19. Zakona i izrekla mu kaznu u skladu sa članom 5. stav 1. i 3. i članom 21. stav 1. Zakona. U obrazloženju ovog rješenja Komisija je navela da je uvidom u sve dokaze u spisu, uključujući i saslušanje apelanta, zaključila da, su se radnjama apelanta ostvarila obilježja prekršaja iz člana 19. Zakona kojim je propisano «da će se kazniti pravno lice, udruženje i lice registrovano za obavljanje određene djelatnosti a koje nema status pravnog lica, odgovorno lice u pravnom licu, domaće i strano fizičko lice koje robu kupi, proda, proturi, primi na poklon, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kom osnovu, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz člana 2, 3, 4. i 5. tačka 1, 2, 3, 4, 5, 7. i 9. i člana 6. tačka 1, 2, 3, 5, 7. i 10. te člana 13.»
5. Komisija Carinarnice je u postupku utvrdila kako je apelant znao za zabranu uvoza vozila starijih od sedam godina, zatim da je isključivo kupovao vozila koja nisu starija od sedam godina i koja su ispunjavala uvjete carinjenja, da su ta vozila u inostranstvu odjavljena, tačnije pet motornih vozila koja su predmet prekršaja, sa namjerom da ih prodaje bilo invalidnim licima koja su oslobođena obaveze plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina, bilo drugim licima, ne prijavljujući ih za carinjenje. Sam apelant je u postupku priznao da je predmetna vozila izvozio na auto pijacu u Banja Luci, ali da ih nije uspio prodati ta da ih je vratio na parking bivše Carinske prodavnice i izložio prodaji sve dok mu nisu oduzeta. Apelant je, nadalje, u postupku priznao da je pored pet predmetnih vozila i ranije kupovao i prodavao vozila koja nije carinio. Svoje radnje apelant je pravdao činjenicom da nije znao da vozila treba cariniti jer su se u to vrijeme ljudi masovno bavili preprodajom vozila iz inostranstva, a niko nije poštivao carinske propise i nije carinio vozila, te da smatra da je iz tog razloga bio u pravnoj zabludi, jer nije imao namjeru izbjegavati carinske obaveze, već samo prodati vozila, pa ga ne treba kazniti.
6. Protiv navedenog Rješenja apelant je izjavio žalbu Upravi carina, kao drugostepenoj komisiji za carinske prekršaje, koja je svojim rješenjem 02/1-2 broj P/P-137/03 od 30. juna 2003. godine žalbu odbila i potvrdila prvostepeno rješenje. U ovom rješenju je konstatovano da je Komisija Carinarnice na osnovu sprovedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja izvela pravilan zaključak o postojanju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti apelanta, te pravilno primijenila materijalni propis. Naime, Uprava carina je zaključila da apelantova tvrdnja da nije imao namjeru da izbjegne plaćanje carine već je imao namjeru da vozila proda, ne predstavlja osnov za oslobađanje od odgovornosti, jer namjera za izbjegavanje plaćanja carine nije bitan elemenat bića prekršaja za koje se apelant tereti, već ona predstavlja objektivnu okolnost. Ovo posebno stoga što je i sam apelant prizno da je predmetna vozila namijenio isključivo prodaji drugim licima, a ne carinjenju. Uprava carina je, također, zaključila da apelatnovi navodi, da bi se prilikom kažnjavanja trebalo voditi računa o njegovom imovnom i zdravstvenom stanju, nisu osnov za obustavu postupka kako je to apelant u žalbi istakao, isto kao što ga ni tvrdnje da nije detaljno poznavao propise ne oslobađaju odgovornosti, već će biti tretirane kao olakšavajuće okolnosti prilikom izricanja kazne.
7. Protiv Rješenja Uprave carina 02/1-2 broj P/P-137/03 od 30. juna 2003. godine apelant je podnio zahtjev za sudsku zaštitu koji je Vrhovni sud, Rješenjem broj PVL-35/03 od 21. septembra 2005. godine, odbio kao neosnovan jer je utvrdio da su na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja radnje apelanta, pravilnom primjenom Zakona, kvalificirane kao prekršaj iz člana 19 u vezi sa članom 5. stav 1. i 3. Zakona, o čemu su u pobijanim rješenjima dati jasni razlozi, te da je neosnovan prijedlog apelanta da se protiv njega postupak obustavi.
8. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepravilnoj primjeni zakona koja je rezultirala oduzimanjem vozila, navodeći da su na taj način on i njegova porodica dovedeni u tešku materijalnu situaciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da u njegovom slučaju egzistiraju dvije odluke Vrhovnog suda koje su u potpunosti suprotne jedna drugoj, da u vremenu između donošenja te dvije odluke nisu ponovo izvođeni dokazi niti utvrđivane činjenice, odnosno da su donesene dvije potpuno različite odluke o istoj pravnoj stvari. Na taj način, prema tvrdnji apelanta, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i nanesena velika šteta i njemu i njegovoj porodici. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da su carinski organi i sud, nakon provedenog postupka donijeli svoje odluke, te da su u obrazloženju naveli jasne i nedvosmislene razloge za takve odluke uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da apelantovi navodi da u njegovom predmetu egzistiraju dvije potpuno različite odluke Vrhovnog suda kojima je rješavano o istoj pravnoj stvari, nisu utemeljene. Naime, Vrhovni sud je presudom broj PVL-64/01 od 26. augusta 2002. godine ukinuo prvostepeno i drugostepeno rješenje carinskih organa i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak radi utvrđivanja oblika vinosti apelanta, jer ukinuta rješenja nisu sadržavala argumentovane dokaze o obliku vinosti. U ponovljenom postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom, utvrđeno je da je apelant postupao sa umišljajem, te da je za kažnjavanje za navedeni prekršaj bilo dovoljno i nehatno postupanje. Vrhovni sud je i odbio ponovni apelantov zahtjev za sudsku zaštitu iz razloga što je u ponovljenom postupku utvrđeno apelantovo postupanje sa umišljajem i dato obrazloženje na osnovu čega je to utvrđeno.
13. Nadalje, apelantova tvrdnja da vozila nije kupio radi carinjenja nego isključivo radi prodaje, te da zbog toga nije trebao biti kažnjen za carinski prekršaj i da mu nisu trebala biti oduzeta predmetna vozila jer su i drugi tako postupali, predstavljaju samo paušalne tvrdnje apelanta koje nisu pravno utemeljene, a o čemu osporene odluke sadrže zadovoljavajuća obrazloženja. Pored toga, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud na zadovoljavajući način obrazložio i stav da za navedeni carinski prekršaj nije potreban isključivo umišljaj već je dovoljno postojanje i nesvjesnog nehata, jer je članom 19. Zakona propisano da će se za predmetni carinski prekršaj kazniti lice: »koje robu kupi, proda, proturi, primi na poklon, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kom osnovu, za koju zna ili je moglo znati […]», pa su i s tim u vezi apelantove tvrdnje da je osporena odluka proizvoljna neosnovane.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključujue da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-157/06 od 19. aprila 2007. godine). Ovo posebno s toga što apelant u apelaciji navodi potpuno iste činjenice koje je navodio i u toku postupka pred carinskim organima i Vrhovnim sudom. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
16. U konkretnom slučaju, sporna vozila su apelantu oduzeta zbog toga što je njima počinjen carinski prekršaj. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da se radi o oduzimanju vozila u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, odnosno da se radi o zaštitnoj mjeri koja služi u svrhu prevencije mogućeg stavljanja u promet robe koja je predmet carinskog prekršaja, a u smislu člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da, nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi u vezi s tim očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Pored toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant nije ni na koji način obrazložio ove svoje navode, a da iz osporenih odluka ne proizlazi da je, prima facie, ovakvo kršenje moguće ili vjerovatno. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno,Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić