Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1942/06 (A. Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1942/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1942/06, rješavajući apelaciju Ajše Šarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajše Šarić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-743/05 od 4. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci , broj Gž-

2064/04 od 10. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-1891/03 od 21. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajša Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dževad Šarić iz Banja Luke, podnijela je, 4. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-743/05 od 4. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2064/04 od 10. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1891/03 od 21. septembra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-1891/03 od 21. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Gž-2064/04 od 10. maja 2006. godine,, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kao tužiteljice protiv Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja RS, filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati dospjele, a neisplaćene mjesečne iznose penzije sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo sadržaj provedenih dokaza na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je apelantica bila korisnik porodične penzije iza umrlog supruga Šukrije Šarića i da je mjesečne iznose penzije primala uredno sve do 1. marta 1993. godine, kada je došlo do obustave isplata zbog nepoznatog mjesta boravka apelantice. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je apelantica promijenila mjesto boravka, a o promjeni adrese boravka nije obavijestila tuženog, da je nakon podnesenog zahtjeva za ponovno određivanje-prevođenje penzije od 4. januara 1999. godine apelantici određen novi iznos penzije od 58,88 KM, a zatim priznato pravo na isplatu za period od jedne godine unazad, računajući od dana podnošenja zahtjeva i da joj je izvršena isplata neisplaćenih penzija za period od 4. januara 1998. godine do 4. januara 1999. godine, prvostepeni sud je pozivajući se na odredbe člana 155. i 158. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 27/93, 14/94, 10/95 I 22/96), zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

4. U obrazloženju svoje presude drugostepeni sud je naveo da je članom 155 Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju propisano da se penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđuju u mjesečnom iznosu i isplaćuju unazad. Stavom dva navedenog člana je propisano da se dospjela primanja iz predhodnog stava, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, mogu naknadno isplatiti najviše za jednu godinu unazad, s tim što se rok računa od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. Također, ovaj sud je ukazao i na odredbu člana 158. navedenog zakona, kojim je propisano da je korisnik prava iz penzijskog invalidskog osiguranja obavezan da u roku od 8 dana prijavi svaku činjenicu koja je od utjecaja na korištenje i obim prava. Shodno navedenom, te polazeći od toga da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelantica u spornom vremenskom periodu boravila u Ulcinju, o čemu nije obavijestila tuženog, drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu neisplaćene penzije u navedenom vremenskom periodu, budući da je i po ocjeni drugostepenog suda apelantica u smislu člana 158. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, bila obavezna da prijavi tuženom adresu novog boravišta. Također, drugostepeni sud je utvrdio da je tuženi apelantici nakon podnesenog zahtjeva isplatio u smislu odredbe člana 155.stav 2.. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, dospjela primanja porodične penzije i to za jednu godinu unazad. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio apelanticu sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

5. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud, Presudom broj Rev-743/05 od 4. maja 2006. godine, odbio kao neosnovanu. Polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je potvrdio pravno stanovište Osnovnog i Okružnog suda i zaključio da pobijana presuda nema nedostataka na koje apealntica ukazuje revizijom , kao ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je primjenom odredbe člana 393. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 456. stav 1. sada važećeg , reviziju apelantice odbio.

6. Apelantica se žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ne obrazlaže detaljnije u čemu vidi kršenje svih navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je do povrede navedenih ustavnih prava došlo jer su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica navodi da redovni sudovi nisu imali u vidu da je ona zbog ratnog stanja napustila Banja Luku i da je kao izbjeglica boravila u Ulcinju, te da smatra da ima pravo na isplatu svih zaostalih penzija, ali da zbog nepravilne primjene materijalnog prava nije udovoljeno njenom zahtjevu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelentica postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primjenjeni u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Navodi koje je iznijela apelantica u svojoj apelaciji bili su već izneseni u postupku pred redovnim sudovima i, u suštini, radi se o ponovljenom tužbenom zahtjevu o kojem su redovni sudovi odlučili u tri instance. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redvoni sudovi proveli temeljit dokazni postupak i utvrdili činjenično stanje i da su na isto primijenili relevantne odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o parničnom postupku. Naime, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice, donijeli osporene odluke u kojima su dali jasne i potpune razloge, a koji su zasnovani na primjeni čl. 155. i 158. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koje su sudovi pažljivo analizirali i o čemu su dali jasna i detaljna obrazloženja. . Također, Vrhovni sud je ukazao na činjenicu da ratno zbivanje nije moglo biti, samo po sebi, razlogom za propust da apelantica prijavi promjenu mjesta boravka, obrazloživši da je to mogla uraditi i poštom iz mjesta u kojem je boravila. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanatice niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.

11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelantica bila zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

14. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da apelantica, osim što paušalno navodi da te povrede prava postoje, ne samo da nije ponudila nijednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se eventualno moglo utvrđivati njihovo postojanje, nego nije ni obrazložila zbog čega smatra da su joj navedena prava povrijeđena. S obzirom da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao bilo kakve elemente na osnovu kojih bi navedene povrede prava na koje se apelantica poziva bile vjerovatne ili moguće, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1942/06 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio