Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2034/08 (M. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2034/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2034/08, rješavajući apelaciju Milana Vranješa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Vranješa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Kž-08-000 031 od 8. aprila 2008. godine, i Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-K-07-000 016 od 7. decembra 2007. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Vranješ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, podnio je, 7. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-08-000 031 od 8. aprila 2008. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio početak izdržavanja kazne zatvora, na koju je apelant osuđen pravomoćnom presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-K-07-000 016 od 7. decembra 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Okružni sud donio je Presudu, broj 013-0-K-07-000 016 od 7. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-08-000 031 od 8. aprila 2008. godine, a kojom je apelant oglašen krivim jer je počinio krivično djelo – ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3, a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 61. KZ RS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti – zabrana upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedne godine, dok su oštećeni sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Na osnovu člana 99. ZKP apelant je obavezan da naknadi troškove sudskog postupka i paušal kako je precizirano u presudi.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, u pogledu žalbenog navoda da apelantu nije dostavljen prepis audio zapisa, naveo da nije povrijeđeno pravo odbrane time što braniocu apelanta nije dostavljen prepis audio zapisa sa glavnog pretresa od 19. novembra 2007. godine, jer niti jedna odredba ZKP ne propisuje obavezu suda da izvrši prepis tonskog zapisa sa glavnog pretresa. Kako je u skladu s odredbom člana 66. ZKP izvršeno tonsko snimanje toka glavnog pretresa, branilac je imao mogućnost, navodi Vrhovni sud, tražiti da mu se dostavi audio snimak toka glavnog pretresa, jer je on stručno lice koje obavlja profesionalnu djelatnost, što od njega zahtijeva i pretpostavlja mogućnost korištenja zakonom propisanih tehničkih sredstava za reprodukovanje zabilježenih procesnih radnji na glavnom pretresu.

4. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su mu u toku postupka dostavljeni audio zapisi sa ročišta, a transkript audio zapisa je dostavljen samo za dio postupka (za ročište od 30. oktobra 2007. godine, a ne i za ročište od 19. novembra 2007. godine), pri čemu je prvostepeni sud eksplicite zauzeo stav da je dostavljanje transkripta audio zapisa pitanje sudske uprave, a ne realizacija prava na odbranu slijedom čega je odbrana bila u obavezi da plati 370,00 KM za prepis – transkript tonskog zapisa. Apelant, takođe navodi da, iako je prvostepeni sud aktom od 23. novembra 2007. godine, obavijestio odbranu apelanta da će transkript i sa narednog ročišta od 19. novembra 2007. godine biti dostavljen odbrani po izvršenom prepisu, isti odbrani nikada nije dostavljen.

5. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da nedostavljanjen prepisa audio zapisa sa glavnog pretresa nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, obzirom da odredbama ZKP nije propisana obaveza suda da okrivljenom i njegovom braniocu dostavi tonski zapis glavnog pretresa pred prvostepenim sudom. Sud dalje smatra neosnovanim prigovore apelanta u pogledu uplate naknade za dostavljanje prepisa tonskog zapisa sa usmenog pretresa obzirom da se radi o pitanju iz domena rada sudske uprave, a prvostepeni sud je odobrio prekucavanje tonskog snimka i tako ispoštovao pravo okrivljenog na odbranu pred sudom.

6. Okružno tužilaštvo u Doboju je u odgovoru na apelaciju istaklo da se slažu s stavom Vrhovnog suda u osporenoj presudi i nalaze da je branilac apelanta imao mogućnost da koristi audio snimak sa glavnog pretresa kao autentičan zapis sa pretresa i da je dakle imao mogućnost i da pripremi odbranu i odluči se za odgovarajuću strategiju.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, smatrajući da je u sudskom postupku povrijeđeno njegovo pravo na odbranu kao elementa prava na pravično suđenje. Apelant je naveo da su mu dostavljeni audio zapisi sa održanih ročišta i prepis audio zapisa samo za ročište od 30. oktobra 2007. godine, a ne i za ročište koje je održano 19. novembra 2007. godine. Apelant se žali da mu je time, odnosno nedostavljanjem prepisa audio zapisa sa dijela postupka (ročište od 19. novembra 2007. godine). uskraćeno pravo na odbranu, jer nije mogao izvršiti cjelovitu ocjenu i analizu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, a što je od značaja za pripremu i strategiju odbrane.

12. Ustavni sud ističe da je članom 66.stav 1. ZKP propisano da se sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka u pravilu snimaju uređajem za zvučno snimanje, a da će tužilac ili ovlašteno službeno lice o tome prethodno obavijestiti lice koje se ispituje, odnosno saslušava i poučiti ga da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka, kako bi provjerilo svoju izjavu. Član 66. stav 5. ZKP propisuje da tužilac može odrediti da se zvučni snimak u cjelini ili djelimično prepiše, te da će tužilac prepis pregledati, ovjeriti i priključiti zapisniku o preduzimanju istražne radnje. ZKP je takođe propisao da se ispitivanje osumničenog u pravilu snima na audio ili video traku pod određenim uslovima (član 143. stav 2); zapis sa trake će se prepisati nakon završenog ispitivanja, a kopija prepisa uručiće se osumnjičenom zajedno sa kopijom snimljene trake ... (član 143. stav 2. tačka g).

13. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi izrazio stav da je apelant u konkretnom slučaju, budući da se glavni pretres snimao audio uređajima, jedino i mogao tražiti audio snimak sa glavnog pretresa, te da nijednom odredbom ZKP-a nije propisama obaveza suda da strankama dostavlja i prepis audio zapisa sa glavnog pretresa. Ustavni sud zapaža da je braniocu apelanta dostavljen audio snimak sa oba održana ročišta, što i jeste autentični dokaz o radnjama koje su izvedene na glavnoj raspravi, te da pri tome ne dostavljanje prepisa audio zapisa sa glavnog pretresa nije moglo uticati na pravovremenu i učinkovitu odbranu jer se odbrana apelanta u tom cilju mogla upoznati sa svim relevantnim podacima preslušavanjem predmetnog audio zapisa. Stoga, Ustavni sud smatra da dostavljanje samo audio zapisa, kao autentičan dokument o preduzetim procesnim radnjama na glavnom pretresu a ne dostavljanja prepisa tog audio zapisa, nije predstavljao za apelanta prepreku da izvši određene provjere u cilju pripremanja odbrane, te da nije bitnije uticao na ostvarenje apelantovog prava na odbranu u smislu člana 6.3.b) Evopske konvencije.

14. Pored toga, Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

17. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2034/08 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio