Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/06 (R. L.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3041/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3041/06, rješavajući apelaciju Ruždije Lekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruždije Lekića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011.0-Kž-

06-000 237 od 30. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruždija Lekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa advokat Zoran Butorac, podnio je 10. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011.0-Kž-06-000 237 od 30. augusta 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-

1144/05 od 9. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011.0-Kž-06-000 237 od 30. augusta 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u izreci presude počinio krivično djelo – falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Osnovni sud je izdao kazneni nalog i izrekao apelantu uslovnu osudu, tako što mu je za učinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine po pravosnažnosti ove presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obavezan da sudu naknadi troškove postupka u iznosu od 150,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su apelantu, prilikom njegovog saslušanja, predočeni dokazi koje je u istražnom postupku pribavio okružni tužilac, a nakon predočavanja dokaza apelant je izjavio da priznaje krivnju i prihvata krivičnu sankciju iz izmijenjene optužnice. Prvostepeni sud je ocijenio provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj uzajamnoj vezi, te priznanje apelanta i zaključio je da provedeni dokazi potvrđuju da apelant izvršio predmetno krivično djelo.

4. Okružni sud je, rješavajući po žalbi apelanta, u obrazloženju presude naveo da su proizvoljne apelantove tvrdnje da on nikada nije koristio spornu vozačku dozvolu, niti su za to ponuđeni ikakvi dokazi. Čak naprotiv, apelant je, nakon što je bio upoznat s dokazima tužilaštva, koji su prikupljeni tokom istrage i nakon što je u iste izvršio uvid, izjavio da se osjeća krivim za krivično djelo za koje je optužen. Prigovori branioca apelanta, koji je prisustvovao saslušanju apelanta, u vezi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, a koji se odnose na povrede krivičnog zakona i zastarjelost krivičnog gonjenja, ne mogu se prihvatiti osnovanim. Razlog za ovakav zaključak je priznanje krivice od strane apelanta po optužnici koja ga je teretila da je koristio falsifikovanu vozačku dozvolu sve do 7. jula 2005. godine, zbog čega se zastarjelost krivičnog gonjenja u konkretnoj stvari ne može određivati prema datumu izdavanja vozačke dozvole, već od dana upotrebe kada je falsifikat otkriven i utvrđen. S obzirom na radnju izvršenja djela falsifikovanja isprave, za određivanje zastarnog roka kod krivičnog gonjenja nije mjerodavno vrijeme sačinjavanja lažne isprave već dan upotrebe kada je falsifikat utvrđen.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da prije donošenja presude nije bio saslušan niti je iznio svoju odbranu. Navodi da je tokom rata u SUP-u Mostar izvadio ličnu kartu i vozačku dozvolu, koju je kratko koristio u Zagrebu. U SR Njemačkoj pribavio je novu vozačku dozvolu u skladu s propisima. Vozačku dozvolu koju je pribavio tokom rata u Mostaru, pokušao je zamijeniti 7. jula 2005. godine, nakon čega je saznao da se radi o falsifikovanoj vozačkoj dozvoli. Apelant navodi da on nije mogao znati da mu je izdata falsifikovana dozvola, niti se on može smatrati izvršiteljem predmetnog krivičnog djela.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava između ostalog vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se radi o kršenju ustavnih prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto je apelantova žalba neosnovana, ističući pri tome priznanje krivnje od strane apelanta, te navodeći razloge zašto se krivično gonjenje za predmetno krivično djelo ne može smatrati zastarjelim. Ustavni sud u tome ne vidi nikakvu proizvoljnost. Budući da je apelant bio prisutan na glavnom pretresu i u istom aktivno učestvovao, te je u daljnjem toku postupka koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud na sjednici vijeća kojoj je prisustvovao apelant i njegov branilac, Ustavni sud smatra da apelantu ni na koji način nije uskraćeno pravo na odbranu.

10. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, također, smatra da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta «pravičnog suđenja» u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će eventualno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

12. Najvažniji aspekt pretpostavke nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako «optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A broj 62, stav 37).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na presumpciju nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/06 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio