Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/06 (Kristal d.o.o.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2129/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2129/06, rješavajući apelaciju Kristal d.o.o. Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kristal d.o.o. Čapljina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-Pž- 06-000055 od 2. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kristal d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnio je, 17. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Pž-06-000055 od 2. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-283/04 od 7. februara 2006. godine, obavezan je «M-Rozić» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime duga za izvedene građevinsko obrtničke radove, isplati apelantu-tužitelju iznos od 8.291,10 KM, sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju Presude istaknuto je da je tužbom od 1. juna 2004. godine apelant naveo da je sa tuženim bio u poslovnom odnosu na način što je za tuženog izvodio građevinsko-obrtničke radove na stambenom objektu u mjestu Kanjina kod Konjica, u vremenskom periodu od 10. oktobra 1999. godine do 10. novembra 1999. godine, a sve prema privremenoj situaciji koja je potpisana od strane parničnih stranaka. Tuženi po navedenoj privremenoj situaciji nije apelantu izmirio obavezu u iznosu od 8.291,10 KM, te je nakon više opomena apelant podnio tužbu i zatražio da Sud obaveže tuženog da apelantu na ime uredno izvedenih radova, a po predmetnoj situaciji isplati iznos od 8.291,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom do isplate kao i troškove postupka, sve u roku od trideset dana. Bilo je sporno da li su radovi izvršeni u svemu prema ugovoru, te da li postoji dugovanje za utuženi iznos i da li je navedeno potraživanje zastarjelo.

3. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant obavljao predmetne radove na izgradnji i opravci stambenog objekta kao podizvođač radova, a da je iste poslove na tenderu dobio tuženi i njemu ih ustupio. Stranke nisu zaključile pismeni ugovor o izvođenju radova, ali su međusobni odnos regulirali na način što su zaključili, potpisali i ovjerili pečatom pravnih osoba – parničnih stranaka privremenu situaciju na iznos od 103.291.10 KM. Tuženi je u periodu od 31. januara. do 31. decembra 2000. godine po istoj situaciji isplatio apelantu iznos od 95.000,00 KM, ali je ostao u obavezi za iznos od 8.291,10 KM (što je utvrđeno prema nalazu vještaka uvidom u finansijsku dokumentaciju apelanta i tuženog). Sud nije prihvatio prigovor tuženog koji se odnosio na obim, količinu i kvalitet izvedenih radova, jer takav prigovor nije ranije isticao. Sud je zaključio da je neosnovan i prigovor zastare jer je tuženi po spornoj situaciji vršio plaćanje u toku 2000. godine, a tužba je podnesena sudu 1. juna 2004. godine, te nije došlo do zastare u smislu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Kantonalni sud je, Presudom, broj 007-0-Pž-06-000055 od 2. juna 2006. godine, žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način što je apelanta odbio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je u obrazloženju Presude konstatirao da je potraživanje apelanta zastarjelo, navodeći da prema članu 361. ZOO zastarjelost počinje teći prvog dana, nakon dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema članu 362. ZOO zastarjelost nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena, a prema članu 374. ZOO međusobna potraživanja drušveno pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Zastarjevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Nadalje, u konkretnoj situaciji nesporno je da je apelant izvodio radove do 10. novembra 1999. godine, kada je ispostavio privremenu i jedinu situaciju tražeći naplatu svog potraživanja. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, konstatirajući da je apelant od 10. novembra 1999. godine imao saznanje za svoje potraživanje prema tuženom, i da zastarni rok iznosi tri godine prema člana 374. ZOO, navodeći Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP- 619/04 (objavljenu u «Službenom glasniku BiH», br. 65/05). Sud je istakao da nisu tačni navodi apelanta da je prekidao zastaru na način što je tuženom svake godine dostavljao izvod iz knjigovodstva na sporni iznos, obrazlažući da se zastarjelost ne prekida na taj način, jer se zastarjelost prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja, u smislu člana 388. ZOO.

5. Apelant u apelaciji navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda koji se pozvao na član 374. ZOO i Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da obrazloženje osporene presude nije utemeljeno, iz razloga što je tuženi na ročištu od 20. decembra 2005. godine izjavio da između njega i apelanta nije potpisan ugovor o poslovnoj saradnji, te je pogrešno tumačenje da se radi o međusobnom potraživanju društveno pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga. Poslovni odnosi nisu regulirani na taj način nego usmenim dogovorom o ustupanju poslova, kako je to utvrdio prvostepeni sud, te primijenio opći zastarni rok za konkretan obligacioni odnos između apelanta i tuženog, pozivajući se na član 371. ZOO.

6. Kantonalni sud u odgovoru na navode apelacije ističe da je član 374. ZOO jasan i da se odnosi na međusobna potraživanja društveno pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga i predviđa trogodišnji rok zastare. Dalje navodi da je Ustavni sud u Odluci broj AP-619/04, na koju se ovaj sud i pozvao u svojoj presudi, u sporu gdje također stranke nisu bile društveno-pravne osobe, našao da je zakonita odluka ovog suda broj Gž-771/02 od 1. aprila 2004. godine i da je «rok od tri godine sasvim dovoljan da se ova prava ostvare». Dosljedno tome, Ustavni sud je zaključio da u identičnoj pravnoj stvari nema povrede na pravično suđenje. Polazeći od činjenice da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine najveća sudska instanca u zemlji ovaj sud je poštovao i njegovu navedenu odluku i primijenio je u konkretnom slučaju, čime smatra da nije pogrešno primijenio materijalno pravo i samim tim nije donio nezakonitu odluku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravne propise. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje. Naime, razmatrajući žalbu protiv prvostepene presude Kantonalni sud je ocijenio da je potraživanje apelanta zastarjelo, i za svoju odluku je dao jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud konstatira da je apelant zajedno sa svojim punomoćnikom aktivno učestvovao u predmetnom postupku na dvije sudske instance pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku tražiti izvođenje svih dokaza za koje je smatrao da su relevantni za odlučenje u konkretnom postupku. Naime, nesporno je utvrđeno da je apelant od 10. novembra 1999. godine znao koliko je njegovo potraživanje prema tuženom te da mu, u smislu člana 374. ZOO, od tog datuma počinje teći zastara. U tom smislu je Kantonalni sud je i naveo Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-619/04, objavljenu u «Službenom listu BiH» broj 69/05).

11. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/06 (Kristal d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio