Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/08 (S. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2192/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2192/08, rješavajući apelaciju Slaviše Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slaviše Vukovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kv-70/08 od 11. jula 2008. godine, i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KPS-

54/08 od 26. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaviša Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, koga zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 21. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Suda BiH), broj Kv-70/08 od 11. jula 2008. godine, i Rješenja Suda BiH, broj KPS-54/08 od 26. juna 2008. godine. Istovremeno, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud ukinuo pritvor do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Suda BiH, broj KPS-54/08 od 26. juna 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH, broj Kv-70/08 od 11. jula 2008. godine, produžen je pritvor izrečen apelantu zbog sumnje da je počinio krivično djelo trgovina ljudima iz člana 186. stav 2, a u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik», br. 3/03, 32/03, 37/03; 54/04) u daljnjem tekstu ZK BiH), jer su se za to stekli uslovi propisani odredbom člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Naime, optužnicom Tužilaštva BiH, broj KT-429/07 od 12. juna 2008. godine, apelant je, zajedno sa ostalom četvoricom saučesnika, optužen da je počinio navedeno krivično dijelo. Optužnicu je potvrdio sudija za prethodno saslušanje, 13. juna 2008. godine, te je tako prva materijalno-pravna pretpostavka za određivanje pritvora da su optuženi počinili predmetno krivično djelo na način opisan u optužnici-utemeljena. Nadalje, sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP BiH, jer postoji osnovana sumnja da bi optuženi boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, a posebno na oštećene kao žrtve seksualnog čina, posebno na oštećenu svjedokinju, maloljetnu M.I. koja se više ne nalazi u sigurnoj kući, a čiju su nezrelost, teško materijalno stanje i nesposobnost da shvati značaj i posljedice svojih odluka optuženi već iskorištaval, kao i zbog prijetnji koje su joj upućivali apelant i drugi optuženi. Pored toga, osporenim odlukama se navodi da postoje okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant mogao uticati i na svjedoke koji su priznali da su bili korisnici seksualnih usluga malodobnih oštećenih, a u cilju da oštećene i ovi svjedoci izmjene svoje izjave prilikom neposrednog saslušanja pred sudom.

3. Apelant tvrdi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog ustavnog prava apelant vidi u činjenici da sud uopšte nije naveo koje su to konkretne radnje i aktivnosti koje ukazuju da je apelant pokušao, posredno ili neposredno, da utiče na svjedoke ili saučesnike, niti je sud naveo dokaze kojim potkrepljuje te aktivnosti. Sud u osporenim rješenjima «samo pretpostavlja», kako se navodi u apelaciji, da bi apelant mogao uticati na svjedoke i na oštećenu. Činjenica da oštećena misli da je apelant «opasan muškarac», te da se bojala prijaviti istog policiji u strahu da će je ubiti, nije sama po sebi dovoljna da zadovolji standarde iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Obzirom na karakter i smisao mjere pritvora, kao i na zakonske odredbe, lice može biti lišeno slobode samo u izuzetnim okolnostima i ne duže nego što je to apsolutno neophodno.

4. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju, utvrdi povredu prava na sigurnost i slobodu apelanta zaštićenu članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, donese privremenu mjeru kojom će ukinuti osporene odluke i apelanta odmah pustiti na slobodu, odnosno odlučiti o meritumu predmeta. Obzirom da se ukidanjem osporenih odluka, kako navodi apelant, ne mogu otkloniti posljedice apelantovog nezakonitog boravka u pritvoru, on zahtjeva da mu se, u skladu sa članom 76. Pravila Ustavnog suda Ustavnog suda, na ime nematerijalne štete za uskraćena osnovna ljudska prava i dosudi apelantu pravičnu naknadu iznos od 10.000 KM i 1.000 za troškove podnošenje apelacije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

8. Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, zbog značaja prava na čiju se povredu apelant žali tj. prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ispitati ukratko njegove navode, tj. postojanje razloga za određivanje pritvora i dokaza kojima se potkrjepljuju razlozi po pitanju neophodnosti određivanja pritvora. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor određen odnosno produžen na temelju odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP kojim je propisano da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo.

9. Razlozi na koje se pozvao Sud BiH, prilikom određivanja i produženja pritvora protiv apelanta (opravdana sumnja da će apelant pokušati da, posredno ili neposredno, utiče na svjedoke, odnosno rizik od ometanja postupka uticajem na svjedoke – zastrašivanje), predviđeni su relevantnim odredbama ZKP. Što se tiče postojanja dokaza kojima se potkrjepljuje postojanje zakonom predviđenih razloga za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno obrazložili razloge za određivanje pritvora, konstatujući da način izvršenja krivičnog djela, priroda samog krivičnog djela trgovanja ljudima iz člana 186 stav 2.,. KZ BiH, ukazuje na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršioca, da postoje opravdani razlozi sigurnosti imovine i građana koji čine neophodnim zadržavanje apelanta u pritvoru. Ovo osobito zbog toga što je Tužilaštvo BiH sudu predočilo činjenice, okolnosti i dokaze uz prijedlog za određivanje mjere pritvora, a koje se odnose na zastrašivanje svjedoka oštećnih krivičnim djelom i svjedoka optužbe, te kao takve predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju neophodnim da se u daljnjem toku krivičnog postupka apelantu odredi pritvor zbog sigurnosti svjedoka koji su saslušani u toku krivičnog postupka, i koji se trebaju saslušati u daljnjem toku krivičnog postupka što predstavlja pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a.

10. Evropski sud za ljudska prava u tom je smislu, u presudi W. protiv Švicarske od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora zavisna od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos prezumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.

11. Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili i produžavali organi sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast.

12. Ustavni sud smatra da redovni sudovi relevantne odredbe ZKP BiH nisu proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, a Sud BiH je dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije.

13. Dakle, u konkretnom slučaju, kad se uzme u obzir postojanje nespornih okolnosti, u pogledu potrebe za određivanjem i produženjem mjere pritvora protiv apelanta, te činjenica da su sudovi u ovom slučaju dali detaljne razloge zašto se apelantu mora produžiti mjera pritvora, ne može dovesti do zaključka da je lišavanje slobode apelanta bilo arbitrarno te da je došlo do povrede i narušavanja principa garantovanih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3 Evropske konvencije. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/08 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio