Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1540/06 (M. J.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 4
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1540/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1540/06, rješavajući apelaciju Mlađena Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mlađena Jovičića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1515/05 od 25. aprila 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici, broj P-432/04 od 24. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mlađen Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bjeljine, podnio je, 25. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž -1515/05 od 25. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 432/04 od 24. augusta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-432/04 od 24. augusta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž -1515/05 od 25. aprila 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu se prizna pravo na otkup stana koji se nalazi u ulici ZAVNOBIHA-a, broj 92 u Zenici ( u daljnjem tekstu: sporni stan), na kojem je stekao stanarsko pravo na temelju Rješenja o dodjeli stana, broj 19966 od 3. jula 1981. godine, i ugovora o korištenju stana koji je zaključen 1. juna 1981. godine.
3. Obrazlažući donesene presude, sudovi su došli do zaključka koji su izveli na osnovu ocjene provedenih dokaza da se sporni stan ne može, u pravnom smislu, smatrati stanom pa ne može biti ni predmet otkupa. Ovo stoga, kako navode sudovi, jer ne postoje uslovi za otkup stana propisani članom 4 Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», broj 14/84, 12/87, 36/89 i «Službeni list RBiH», broj 2/93), s obzirom da se radi o stanu za privremeni smještaj, kao i uslovi iz čl. 4. i 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH», br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01). Pored toga, prvostepeni sud smatra da apelant nije ponudio dokaze u pogledu tvrdnje da se sporni stan «vodi» kod tuženog i da isti nema karakter stana za privremeni smještaj. Nadalje, Kantonalni sud je u osporenoj presudi naveo da je uvidom u rješenje Opštinskog sekretarijata za budžet, imovinsko-pravne i stambene poslove Opštine Zenica, broj 04/9-372-250/77 od 31. oktobra 1977. godine, a koje je postalo pravosnažno 13. decembra 1977. godine, utvrdio da su stanovi u baraci u kojoj se nalazi predmetni stan proglašeni nepodesnim za stanovanje i da su opasni za život stanara. Imajući ovo u vidu Kantonalni sud je zaključio da je apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu danom pravosnažnosti navedenog rješenja u smislu člana 52. stav 1. Zakona o stambenim odnosima i da ne ispunjava uslove za otkup stana koji su predviđeni članom 7. stav 1 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
4. Apelant smatra da činjenice ovog predmeta nisu pravilno i potpuno utvrđene niti je pravilno primjenjeno materijalno pravo, te da on ima pravni osnov koji je potkrijepljen činjenicama i dokazima, a koji su dostavljeni u toku parničnog postupka da se predmetni stan može, u pravnom smislu riječi, smatrati stanom. Radi toga on smatra da mu je, donošenjem osporenih presuda, povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske kovencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da sporni stan ispunjava uslove za otkup i u tom smislu su sudovi nepravilno utvrdili činjenice i shodno tome pogrešno primjenili materijalno pravo kojim je regulisan otkup stanova. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, vidljivo je da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom, tužbenim zahtjevom od 4. jula 2001. godine, zatražio da sud obaveže tuženog-Rudnike Mrkog uglja «Zenica» d.o.o Zenica na zaključenje ugovora o otkupu stana. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u cijelosti odlučio o tužbenom zahtjevu apelanta, a u izreci presude kojom je odbio tužbeni zahtjeva, temeljito obrazložio razloge za svoju odbijajuću odluku, koju je Kantonalni sud u cijelosti prihvatio i ocijenio da su zasnovani na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je utvrdio da u postupcima suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivno pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja pobijanih presuda. Tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.
9. Ustavni sud zapaža da je apelant imao pristup sudovima na dvije sudske instance i da su redovni sudovi odlučili o meritumu tužbenog zahtjeva u sporu pune jurisdikcije u dvostepenom sudskom postupku. Ustavni sud uočava da u postupku pred Općinskim sudom apelantu nije uskraćena mogućnost iznošenja dokazne građe, te da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu s zakonskim ovlaštenjima redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu ocjenu na temelju koje će zasnovati svoju odluku. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi procijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li dokazi pravilno prihvaćeni ili ne, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaj presuda i odluka 1996-II, stav 67).
10. Tokom cijelog postupka apelant nije uspio dokazati da postoje uslovi za zaključenje ugovora o otkupu stana. Naprotiv, iz uvida u Rješenje Opštinskog sekretarijata za budžet, imovinsko-pravne i stambene podslove Opštine Zenica, broj 04/9-372-250/77 od 31. oktobra 1977. godine, a koje je postalo pravosnažno 13. decembra 1977. godine, utvrđeno je da su uslovi stanovanja u predmetnom stanu nepodesni, da stan ne odgovara higijenskim uslovima, kao i da zbog dotrajalosti stanarima prijeti opasnost po život, te da se korisnici stana mogu iseliti tek kad im zainteresovano lice odnosno stambeni organ obezbjedi drugi stan. Ovaj akt je Kantonalni sud uzeo kao temeljni prilikom ocjene da li apelant ispunjava zakonske uslove da mu se omogući otkup predmetnog stana, utvrđujući da za to ne postoje zakonski uslovi.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način, a obrazloženja osporenih presuda sadrže sve razloge koje je sud smatrao potrebnim i bitnim da bi mogao donijeti odluku. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, ne postoje razlozi koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić