Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2219/06 (G. I.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2219/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2219/06, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004.0-Gž- 06-000 984 od 23. maja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici, broj P-35/03 od 22. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je, 18. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004.0-Gž-06-000 984 od 23. maja 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-35/03 od 22. marta 2006. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Tuzli protiv Javnog stambenog preduzeća Tuzla i JP «Elektroprivreda» BiH poslovnica «Elektrodistribucija» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete u visini od 2.000,00 KM. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je donio Rješenje broj P-35/03 od 31. oktobra 2005. godine, kojim se tužba smatra povučenom. Pozivom od 22. novembra 2005. godine, zatraženo je od apelantice da u roku od osam dana plati sudsku taksu na tužbu u iznosu od 100.00 KM. Apelantica je podnijela prijedlog za oslobađanje plaćanja sudskih troškova. Općinski sud je, 23. januara 2006. godine, pozvao apelanticu da dostavi dokaze o imovnom stanju, u smislu odredbe iz člana 402. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Odlučujući o prijedlogu apelantice za oslobađanje od plaćanja troškova postupka, Općinski sud je donio posebno rješenje broj P-35/03 od 22. marta 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 004.0-Gž-06-000 984 od 23. maja 2006. godine, kojim je odbijen zahtjev apelantice za oslobađanje od plaćanja takse na tužbu kao neosnovan.
3. Obrazlažući prvostepeno rješenje, Općinski sud je naveo da je odredbom iz člana 400. stav 1. ZPP-a, propisano da će sud osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice, a u članu 402. stav 2. istog zakona, da je stranka dužna uz prijedlog podnijeti dokaze o imovnom stanju. Uvjerenja porezne uprave na okolnost da apelantica nije poreski obveznik, odluka o otkazu ugovora o radu, podaci da vodi radni spor i da joj nisu isplaćene plaće za 2005. godinu, ne predstavljaju po ocjeni tog suda dokaze, na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da apelantica ne može podmiriti troškove takse, bez štete za nužno izdržavanje sebe i porodice, zbog čega je zahtjev odbijen kao neosnovan.
4. Kantonalni sud je, rješenjem, broj 004.0-Gž-06-000 984 od 23. maja 2006. godine, žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepeno rješenje, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, jer je apelantica prema primijenjenim zakonskim odredbama bila dužna podnijeti dokaze o svom imovnom stanju, a iz dokaza koje je priložila uz prijedlog za oslobađanje od plaćanja takse, nije se moglo utvrditi da bi za apelanticu ili njenu porodicu, podmirivanjem istih nastala šteta za nužno izdržavanje.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kovenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovone i člana 14. Evropske konvencije. Do navedenih povreda je, po mišljenju apelantice, došlo zbog odbijanja Općinskog i Kantonalnog suda da je oslobode obaveze plaćanja sudske takse na tužbu, iako je u prilog svojih tvrdnji o slabom materijalnom stanju podnijela relevantne dokaze, te da su sudovi, slijedom toga, pogrešno primijenili materijalno pravo. Pored toga, apelantica smatra da je Kantonalni sud trebao primijeniti odredbu iz člana 235. tačka 3. ZPP-a, žalbu uvažiti, prvostepeno rješenje ukinuti i vratiti na ponovni postupak, u kojem bi se pravilno utvrdilo da ona zbog otkaza posla vodi poseban parnični postupak, da nema sredstava za egzistenciju i da je samohrana, iz čega bi proizašao logičan zaključak da nema sredstava platiti bilio kakvu obavezu prema društvu, pa stoga ni sudsku taksu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. U ocjeni dopustivosti konkretnog predmeta Ustavni sud, prvo, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan postupak, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacija, s obzirom da se odnosi na naknadu troškova takse po podnesenoj tužbi u parničnom postupku, tiče utvrđivanja „građanskih prava i obaveza“ apelantice. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, koji se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda, broj AP-85/04 od 18. marta 2005. godine i presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Parnične troškove, u smislu člana 383. stav 1. ZPP-a predstavljaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka, a mogu se odnositi na trošak takse na tužbu i presudu, troškove vještaka i svjedoka, troškove obezbjeđenja dokaza ili pak troškove objavljivanja oglasa. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
8. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema svojoj utvrđenoj praksi, nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, već je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, npr., Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u osporenom rješenju jasno obrazložio da se od plaćanja troškova postupka može osloboditi stranka koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice (član 400. stav 1. ZPP-a). Uz prijedlog za oslobađanje troškova stranka je dužna podnijeti dokaze o imovnom stanju (član 402. stav 2.ZPP-a). Također, sudovi su obrazložili da je osnovni kriterij za donošenje odluke o oslobađanju ove obaveze, prema tumačenju ZPP-a, opšte imovno stanje, pod kojim se smatraju svi vidovi izvora prihoda stranke, a ne samo primanja po osnovu zaposlenja.
10. S obzirom da su uslovi i postupak za oslobađanje od plaćanja troškova postupka regulisani kantonalnim propisima, to su sudovi, u konkretnom slučaju, primijenili Zakon o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona («Službene novine Ze-Do kantona», br. 1/97, 11/98, 14/98, 16/00 i 4/04), koji u članu 10. stav 4. propisuje da će se od plaćanja takse osloboditi građanin slabog imovnog stanja, a takvim se smatra lice koje prema propisima općine na čijoj teritoriji ima prebivalište smatra licem slabog imovnog stanja. U konkretnim slučaju, Općinski sud je odbio zahtjev apelantice za oslobađanje od plaćanja takse na tužbu kao neosnovan, nalazeći da uvjerenja poreske uprave na oklnost da apelantica nije poreski obveznik, da zbog otkaza ugovora o radu vodi radni spor, da joj nisu isplaćene plaće u toku 2005. godine, ne predstavljaju dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da apelantica ne može podmiriti troškove bez štete za nužno izdržavanje svoje i svoje porodice, kao je propisano u odredbi člana 400. stav 1. ZPP-a.
11. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud dao jasne razloge za svoju odluku kojom je odbio zahtjev apelantice za oslobađanje plaćanja troškova postupka. Ustavni sud u postupanju redovnih sudova nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da su materijalno pravni propisi proizvoljno primijenjeni, na štetu apelantice. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelantica također, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iako se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava ,u suštini, zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi drugi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati da apelantica ima «opravdan» zahtjev u vezi sa kršenjem ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu ostalih navoda apelacije koje se odnose na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica osim što paušalno ističe da i ta povreda postoji, ne nudi niti jednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojeg bi se eventualno moglo utvrđivati njeno postojanje, nego čak i ne obrazlaže zbog čega smatra da joj je navedeno pravo povrijeđeno. Obzirom da apelantica uz apelaciju nije dostavila dokaze ili ukazala na činjenice na osnovu kojih bi navedena povreda prava na koje se poziva učinila vjerovatnim ili mogućim, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić