Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2638/06 (T. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na rad
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2638/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 2638/06, rješavajući apelaciju Tvrtko Bruk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tvrtka Bruka podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- Gž-06-000733, od 30. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar broj I-812/05, od 8. maja 2006. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tvrtka Bruka podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- Gž-06-000733, od 30. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar broj I-812/05, od 8. maja 2006. godine u vezi sa pravom na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tvrtko Bruk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa odvjetnički ured Sesar –Ćurić iz Mostara, podnio je 13. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000733, od 30. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-812/05, od 8. maja 2006. godine.
2. Na osnovu izvršne isprave, pravomoćnog rješenja kojim je utvrđeno da je došlo do smetanja mirnog posjeda apelanta od strane M.K. na način što je M.K. zavario ulazna vrata tako da je apelantu oduzet poslovni prostor koji se nalazi u zgradi u Mostaru, te je naloženo M.K. da uspostavi ranije posjedovno stanje tako što će osloboditi vrata i ubuduće se kaniti ovakvog ili sličnog smetanja posjeda, apelant je podnio izvršni prijedlog protiv M.K. radi ponovnog smetanja.
3. Općinski sud je donio Rješenje broj I-812/05, od 8. maja 2006. godine kojim je odbio kao neosnovan prijedlog za izvršenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u izvršnom postupku koji je pokrenuo apelant nakon dobijanja pravomoćnog rješenja, M.K. (izvršenik) uspostavio ranije posjedovno stanje odnosno vratio posjed apelantu. Sud se pozvao na odredbu člana 212. Zakona o izvršnom postupku, kojom je propisano da ako na osnovu izvršne isprave donesene u postupku smetanja posjeda izvršenik uspostavi ranije stanje, pa ponovo dpođe do smetanja posjeda koje se u biti ne razlikuje od ranijeg, a zabranjeno je izvršnom ispravom, sud na prijedlog tražioca izvršenja a na osnovu iste izvršne isprave, može donijeti novo rješenje radi uspostave prijašnjeg stanja i zaprijetiti novčanom kaznom izvršeniku. Međutim, u konkretnom slučaju sud je našao da se ne radi o ponovljenom smetanju posjeda, jer se razlikuje od prijašnjeg, odnosno radi se o smetanju posjeda koje je učinjeno pod drugim okolnostima i na drugi način, pa nisu ispunjene pretpostavke za njegovu ponovnu zaštitu kako je propisano članom 212. Zakona o izvršnom postupku.
4. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu. Kantonalni sud je donio rješenje broj 007-0-Gž-06-000733, od 30. juna 2006. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant žalio da je M.K. ponovo smetao njegov mirni posjed dana 21. septembra 2005. godine na način što je razrušio zidove poslovnog prostora u namjeri da izvrši njegovo preuređenje. Pozivajući se na odredbu člana 212. Zakona o izvršnom postupku, sud je našao da ne postoje uslovi predviđeni ovom odredbom, odnosno da se radi o smetanju posjeda koje se u biti razlikuje od predhodnog, te je odlučio da je prvostepeno rješenje pravilno i zasnovano na zakonu.
5. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nesmetan rad. Apelant se žali da je sud pogrešno cijenio da mu ne treba pružiti zaštitu posjeda jer se smetanje razlikuje od ranijeg. Apelant navodi da se radi o istom posjedu, te da je izvršeno od iste osobe, čime su ispunjeni uslovi da se apelant zaštiti u istom postupku. Apelant smatra da su sudovi pogrešno tumačili odredbu člana 212. Zakona o izvršnom postupku da se mora raditi o identičnom smetanju posjeda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, dakle, prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prav budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na povredu prava na pristup sudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
9. Dalje, obzirom da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza, a imajući u vidu da su predmet apelacije odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Međutim, to ne znači da se pravo na pravično suđenje odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Konig protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar kod određivanja je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud treba utvrditi da li je li ishod predmetnog izvršnog postupka koji je rezultirao osporenim odlukama bio odlučujući za ostvarivanje građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je apelant pred nadležnim sudom pokrenuo izvršni postupak radi ponovnog smetanja posjeda, a koje je već utvrđeno pravosnažnom odlukom. Stoga je ishod ovog postupka bio od presudne važnosti za ostvarivanje građanskih prava apelanata, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretnu situaciju.
11. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su odluke sudova koje su donijete po prijedlogu za izvršenje, za koje apelant smatra da nisu u skladu sa zakonom i da mu se ovakvim tumačenjem onemogućava mirno uživanje posjeda. Prije svega Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, članom 79. predviđeno da se odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda određuje zabrana daljnjeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanja oduzetog posjeda kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja. S tim u vezi, nakon odluke kojom je utvrđeno smetanje posjeda i zabranjeno da se poduzimaju slične radnje kojim bi se smetanje nastavilo, ili ponovo desilo, Zakonom o izvršnom postupku u članu 212. je propisano sljedeće: «Ako je na osnovu izvršnog dokumenta, donešenog u postupku zbog smetanja posjeda, izvršenje provedeno ili je izvršenik dobrovoljno ispunio svoju obavezu, pa poslije toga ponovo učini smetanje posjeda, koje se u suštini ne razlikuje od prijašnjeg, sud će na prijedlog tražioca izvršenja, na osnovu istog izvršnog dokumenta, ako je njim zabranjeno takvo buduće ponašanje, donijeti novo rješenje o izvršenju radi uspostavljanja prijašnjeg stanja, ako je to potrebno, i zaprijetiti izvršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovo počini smetanje posjeda.». U konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da je pravosnažnom odlukom utvrđeno smetanje posjeda na način što je M.K. zavario ulazna vrata apelantu, čime je izvršio smetanje posjeda, te da je u izvršnom postupku uspostavio ranije stanje, tj. omogućio apelantu miran i nesmetan posjed. Međutim, nakon toga M.K. je prema navodu apelanta ponovo izvršio smetanje posjeda na način da je razrušio zidove poslovnog prostora. Sud je našao da se u konkretnoj situaciji ne radi o ponovljenom smetanju posjeda, jer se razlikuje od prijašnjeg i nisu ispunjeni uslovi iz člana 212. Zakona o parničnom postupku, zbog čega je odbio prijedlog apelanta i uputio ga na ostvarivanje prava na zaštitu posjeda u parnicu.
12. Ustavni sud smatra da su u slučaju apelanta redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je utvrdio da u postupanju redovnih sudova nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivno-pravnim propisima, a tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata.
13. Stoga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije budući da apelant, suprotno njegovom navodu, ima mogućnost da svoje pravo, za koje smatra da mu je povrijeđeno ostvari pred domaćim sudovima, ali u novom parničnom postupku. Iz tog razloga se navodi apelanata o povredi prava na pristup sudu, kako prizlazi iz apelacije, kao elementa prava na pravično suđenje, pokazuju paušalnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na pravo na imovinu
14. Apelant se žali da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su sudovi donijeli odluke kojim je odbijen njegov prijedlog za izvršenje i upućen da svoje pravo ostvari u parničnom postupku, što upućuje da se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da je navod o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovan. Pravo na rad
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
16. Apelant se žali na povredu njegovog prava na rad. Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je apelacija i u odnosu na ovo pravo nedopuštena jer je ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačke 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili ratione materiae inkopatibilna sa Ustavnom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić