Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2757/06 («Omerbašić» d.o.o. preduzeće za proizvodnju, preradu i usluge)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2757/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2757/06, rješavajući apelaciju «Omerbašić» d.o.o. preduzeća za proizvodnju, preradu i usluge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Omerbašić” d.o.o. preduzeća za proizvodnju, preradu i usluge podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Pž-06-000 079 od 11. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Omerbašić» d.o.o. preduzeće za proizvodnju, preradu i usluge (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 29. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Pž-06-000 079 od 11. jula 2006. godine.
2. U parničnom postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženog «GOLD-GETRO» Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate duga u iznosu od 156,48 KM, Općinski sud u Zenici je presudom, broj Mals-562/05 od 7. marta 2006. godine, obavezao tuženog na isplatu zakonske zatezne kamate na dugovani iznos počev od 28. januara 2004. godine do 18. oktobra 2005. godine. U postupku je utvrđeno da je na pripremnom ročištu koje je održano 21. decembra 2005. godine, apelant povukao tužbu za iznos glavnog duga, navodeći da je tuženi izmirio glavni dug, te da ostaje kod naplate zakonske zatezne kamate na dugovani iznos. Zaključeno je da je tužba osnovana i stoga je tužbeni zahtjev usvojen, a apelantu su, shodno članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) dosuđeni troškovi postupka od kojih 528 KM na ime troškova prijevoza apelantovog punomoćnika na relaciji Zenica-Orašje, te 858 KM na ime troškova za odsustvo apelantovog punomoćnika iz kancelarije. Tuženi je protiv presude izjavio žalbu u kojoj je osporio presudu Općinskog suda u dijelu odluke o troškovima, navodeći da su previsoki troškovi prijevoza na relaciji Zenica-Orašje, te nepotrebni troškovi odsustva apelantovog punomoćnika iz kancelarije, kao i da su previsoko odmjereni i troškovi zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosu od 440 KM.
3. Kantonalni sud je rješenjem, broj 004-0-Pž-06-000 079 od 11. jula 2006. godine, djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio odluku prvostepenog suda o troškovima postupka tako da je tuženi obavezan apelantu isplatiti troškove postupka u iznosu od 757,35 KM u roku od 15 dana. Za Kantonalni sud je bilo nesporno da apelantu pripadaju troškovi postupka koji se odnose na sastav tužbe i zastupanje na pripremnom ročištu i da su pravilno utvrđeni prema važećoj advokatskoj tarifi. Međutim, prema stavu tog suda opravdano je u žalbi prigovoreno da su dosuđeni i oni troškovi koji nisu bili potrebni za vođenje parnice. U obrazloženju rješenja je navedeno da se putni troškovi apelantovog punomoćnika ne mogu priznati shodno članu 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je cijenio da je izbor punomoćnika-advokata izvan sjedišta suda u kojem je vođen i završen ovaj postupak bio apelantov lični izbor, koji u tom slučaju treba lično i da snosi troškove njegovog putovanja do mjesta sjedišta suda, a ne da takvi troškovi padaju na teret tuženog. Nadalje je navedeno da, okolnost da u sjedištu prvostepenog suda ima advokata, koji su apelantu mogli pružiti pravnu pomoć, opravdava stanovište da troškovi dolaska punomoćnika iz Orašja u Zenicu i natrag u iznosu od 528 KM nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Iz istih razloga, kako je još navedeno u obrazloženju rješenja, i troškovi odsustva iz kancelarije apelantovog punomoćnika u iznosu od 858 KM nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Kantonalni sud je uzeo u obzir da prema odredbama advokatske tarife advokatu pripadaju i putni i troškovi odsustva iz kancelarije, ali ako sud cijeni da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice ove troškove podmiruje advokatu stranka koja ga je angažovala za pružanje pravne pomoći.
4. Apelant je naveo da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost pred zakonom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je, nadalje naveo, da je stav Kantonalnog suda o tome da je njegov izbor punomoćnika izvan sjedišta suda lični izbor nepravilan, nezakonit i diskriminatoran, te da je apelantu time povrijeđeno pravo da ima punomoćnika po svom izboru. U ostalom dijelu apelacije se elaboriraju razlozi zbog kojih apelant smatra da je trebalo odbiti žalbu tuženog i apelantu dosuditi troškove postupka u traženom iznosu, upućujući na odredbe advokatske tarife kojom je decidno propisano koje je sve troškove postupka dužna nadoknaditi strana koja izgubi u postupku, odnosno koje troškove ima pravo potraživati advokat za svoje zastupanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant je naveo da je osporenim rješenjem dovedeno u pitanje njegovo pravo da da zastupa punomoćnik po njegovom izboru, s obzirom da mu nisu priznati određeni troškovi za punomoćnika uz obrazloženje da je njegov lični izbor bio angažovanje punomoćnika izvan sjedišta suda. Iako se apelant u svom navodu nije pozvao na odredbu Evropske konvencije kojom je garantovano pravo na slobodan izbor advokata, Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo garantovano članom 6. stav 3.c) Evropske konvencije. Međutim, ovo pravo spada u grupu minimalnih prava koja se garantuju osobama u postupku u kojem se utvrđuje njihova krivična optužba u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Ovo pravo, dakle, nije garantovano osobama u postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze kao što je predmetni postupak, i stoga se apelant nije mogao pozvati na povredu ovog prava. Imajući u vidu navedeno, a s obzirom na akcesorni karakter člana 14. Evropske konvencije, nema osnova da Ustavni sud ispita apelantov navod da je diskriminiran u uživanju ovog prava, protivno članu II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Ispitujući dalje apelantove navode o nepravilnom i nezakonitom stavu Kantonalnog suda Ustavni sud je pošao od svog stava da nije sud četvrte instance, odnosno da nije njegov zadatak da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, inter alia, Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). U apelantovom slučaju Kantonalni sud je osporenu odluku o troškovima donio u skladu sa članom 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku u kojem je propisano: «Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti». Citirana odredba redovnim sudovima daje diskreciono ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju cijene koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, pri čemu su dužni brižljivo cijeniti sve okolnosti. Postupajući u okviru datog ovlaštenja Kantonalni sud je odlučio da dio apelantovih troškova nije bio potreban za vođenje parnice. Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda, koje je moglo dovesti u pitanje apelantovo uživanja prava na pravično suđenje. Također nema ni drugih elemanata koji bi ukazivali na to da je postupak po apelatnovoj tužbi u cjelini bio nepravičan, niti da je povrijeđeno njegovo pravo na jednakost pred zakonom. S obzirom na prethodno, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju povredu prava na pravično suđenje, zbog čega su apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i HErcegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić